Nedavni sastanak 16+1 u Dubrovniku dodatno je dobio na važnosti jer je Italija potpisala memorandum o razumijevanju s Kinom i Grčkom te izjavila kako bi se pridružila ovom klubu koji bi se nakon toga preimenovao u 17+1.
U domaćem tisku i medijima puno se komentiralo potencijalne investicije koje bi se mogle realizirati uz pomoć kineskog financiranja - od nizinske pruge do nogometnog stadiona. Cijenjeni komentatori dnevnih zbivanja izjavljivali su bez ustručavanja da Europskoj uniji nedostaje financijskih sredstava dok je Kina puna novca te da nema razloga zbog kojih se ne bismo zaduživali kod njih i tako realizirali određene projekte.
Nemam ništa protiv kineskih investicija, međutim, prije konačne odluke o bilo kojoj od njih, morali bismo uzeti u obzir sve troškove, koristi, rizike i prilike.
Prvo, moramo imati na umu da je većina od 16 istočnoeuropskih država relativno nedavno pristupila EU. One moraju dokazati svoju vrijednost i vjerodostojnost tom klubu nacija i zato moraju pozorno razmotriti hoće li, i kako, kineske investicije potencijalno negativno utjecati na njihov odnos s Europskom komisijom, velikim zemljama članicama i, naravno, SAD-om. U budućnosti će svaka od tih država, za važne političke ciljeve, trebati pomoć SAD-a i velikih zemalja članica EU - shvatiti to temeljno pravilo igre, odnosno dovesti se u situaciju da se prethodno vjerodostojno postupanje zemlje članice cijeni u trenutku kad joj treba pomoć, osnova je odluke za punopravno članstvo u EU i NATO-u.
Komentari da su pravila drukčija za velike igrače i njihove odnose s Kinom nisu na mjestu. Naime, nitko nema ništa protiv Njemačke koja izvozi u Kinu, kao što nitko ne bi imao ništa protiv ni kad bi Hrvatska višestruko povećala izvoz u Kinu. S druge strane, važno je uočiti da i jedna Njemačka kada podrži gradnju plinovoda Sjeverni tok 2 (koji zaobilazi Ukrajinu) doživljava kritike iz istočne i zapadne Europe, kao i SAD-a. Velika i utjecajna članica EU poput Njemačke može procijeniti da se može nositi s političkom cijenom te kritike. One manje i manje utjecajne članice EU bile bi mudre kada bi u razmatranju kineskih investicija uzele u obzir vrijednost izgradnje imidža članice koja je privržena jedinstvu EU.
Sirenski zov jednostavnosti, koji prati kineske investicije, u smislu bržih procedura u odnosu na pravila EU, još je jedna stvar koju treba razmotriti. Ako analiza troškova i koristi pokazuje da investicija ne donosi korist, to znači da nam ta investicija ne treba, premda se često teško pomiriti s tom činjenicom. Implicitna pretpostavka u javnosti da je svaka investicija korisna, odnosno financijski isplativa je pogrešna - kamo sreće kad bi to bilo tako. Jedno mora biti jasno: da bi investicija bila korisna, ona mora generirati novčane tijekove za otplatu kamata i glavnice te povrat na uloženi kapital. S makroekonomskog stajališta, kada se ti uvjeti ne ispune, tada se investicije negativno odražavaju na rast BDP-a.
Da bismo imali još jasniju sliku, dovoljno je pogledati primjer Crne Gore. Tamo se s milijardu dolara pretežno kineskih kredita gradi prvi dio autoceste (od luke Bar do granice sa Srbijom). Za autocestu koja je više smisla imala u vrijeme dok je Crna Gora bila u državnoj zajednici sa Srbijom, stvari ne idu po planu - upitna je mogućnost daljnjeg zaduživanja kako bi se projekt završio. Procjena je MMF-a da program fiskalne konsolidacije započet 2017., da do investicije nije došlo, ne bi bio potreban, a javni bi dug ove godine bio 59 posto BDP-a umjesto gotovo 80 posto. Godine discipline bit će potrebne od crnogorskih vlada da se udio javnog duga u BDP-u smanji kako bi Crna Gora osigurala pristup međunarodnim financijskim tržištima. Značajno smanjenje manevarskog prostora u fiskalnoj politici visoka je cijena za jedan infrastrukturni projekt.
Još jedan primjer zvučne kineske infrastrukturne investicije koja je ispala manje isplativa od očekivanja je na Šri Lanki, gdje je luka Hambantota Kinezima dana na upravljanje 99 godina kako bi ta država mogla nastaviti izvršavati svoje inozemne kreditne obveze. Konačno, ove su godine u kenijskim novinama objavljeni detalji ugovora o gradnji pruge Nairobi Mombasa. I taj ugovor ukazuje na veliku izloženost Kenije istom riziku. Primjer Pelješkoga mosta govori da se različiti interesi ipak mogu pomiriti, međutim, nije jasno koliko će još investicija EU biti spremna financirati, a da radove izvode kineske tvrtke. Za razliku od Kine, koja nudi kreditno financiranje, ali zauzvrat traži zapošljavanje kineskih radnika, pa i neke druge materijalne benefite, EU bespovratno sufinancira projekte koji ispunjavaju stroge uvjete, uključujući zaštitu okoliša i doprinos regionalnoj ekonomiji u skladu s općom EU politikom o pametnom i održivom gospodarskom rastu. Ovakav model investiranja osigurava transparentnost i temeljitu provjeru prije bilo kakvog odobrenja financijskih sredstava, odnosno manji rizik za državni proračun. Nasuprot tome, financijski aranžmani s Kinom mogu znatno brže polučiti rezultate, ali primjeri Crne Gore, Šri Lanke i Kenije pokazuju da troškovi takvog pristupa mogu biti veći od koristi - brzina ubija, i to ne samo na cestama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....