Otkako je u 2013. krenuo novi iseljenički val, imamo populacijski opustošene Slavoniju, Sisačko-moslavačku, Ličko-senjsku i Šibensko-kninskoj županiju, a dogodili su nam se potresi i pandemija. Oni ćemo samo pogoršati situaciju, i kad su u pitanju tuzemne, kao i prekogranične migracije. Posebno je osjetljivo starije stanovništvo, a Hrvatska je sve starija. Pandemija je samo razotkrila svu osjetljivost stare Hrvatske. Što sada može zaustaviti iseljavanje stanovništva iz područja pogođenih potresom? Kako vratiti život u u zaleđe Splitsko-dalmatinske županije? Što se dogodilo jednoj „ugodnoj“ Rijeci da postane grad s najgorim demografskim deficitom u RH? Postoji li uopće jedinstveni recept demografske obnove, ili treba primijeniti cijeli set mjera te ih provoditi na svim administrativnim razinama? Sve su to problemi i pitanja kojih smo se dotakli u panel raspravi „Starenje i iseljavanje“ sa Sanjom Klempić Bogadi, znanstvenom savjetnicom Centra za migracijska i demografska istraživanja Instituta za migracije i narodnosti, te s Krešimirom Ivandom, znanstvenikom sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta. Panel rasprava „Starenje i iseljavanje“ dio je projekta Hrvatska nove generacije.
Starenje i iseljavanje, naime, dva su faktora koji predodređuju demografsku sliku Hrvatske u budućnosti.
- Nalazimo se pri vrhu pokazatelja starosti stanovništva, možemo reći da smo vrlo stara nacija ne samo u Europi nego i u svijetu. Nešto više od 20 posto stanovnika staro je 65 ili više godina. Starenje je svjetski trend, a ne samo u Europi, kao najstarijem kontinentu. Starenje je proces koji je čak znatno brži u slabije razvijenim zemljama. U Hrvatskoj se često ističu negativni aspekti starenja te se na taj način stvara poprilično negativna slika o starim ljudima. No, stariji od 65 godina vrlo često su snalažljivi i financijski neovisni. Nisu baš svi stariji ogroman teret državi. Zapravo je problem generiralo to što je država vodila politiku preranog umirovljenja te je nevezano uz demografsku sliku stvoren veliki broj umirovljenika koji je prerano izišao s tržišta rada – upozorila je Klempić Bogadi, dok je Krešimir Ivanda naglasio utjecaj starenja populacije:
- Dolazi do promjene u potrošnji, promjene u načinu investiranja na području koje depopulira te povećana izdvajanja za troškove mirovinskog, zdravstvenog i socijalnog sustava. Uočavamo veliki pomak potrošnje, i javne i privatne, prema starijem stanovništvu. Imamo, dakle, s jedne strane povećane troškove, a druge strane promijenjenu strukturu potrošnje…
Taj problem starenja nacije veže se uz sve izraženiji problem iseljavanja.
- Danas su posljedice iseljavanja puno vidljivije i snažnije nego u valovima prije 50-70 godina. Ranije smo imali puno veći udio mladog stanovništva odnosno rezerve radne snage koje danas više nemamo. U šezdesetim godinama na jednog umirovljenika dolazilo je pet, pa i više zaposlenih. Danas kad na umirovljenika imamo samo 1,4 zaposlenih, jasno je da se svaki iseljenik veći ekonomski problem nego što je bio nekada. Ako gledamo razmjere iseljavanja nekada i danas tu smo negdje po ukupnom broju, ali će današnje iseljavanje imati ozbiljnije posljedice - poručuje Ivanda.
Iseljenici su heterogena skupina, upozorila je Klempić Bogadi, ali načelno se može reći kako su šezdesetih i sedamdesetih godina većinom odlazili ljudi iz ruralnih sredina koji su pretežito bili nekvalificirana radna snaga.
- Bivša država donekle je ograničila iseljavanje dobro obrazovanih. No, u tome razdoblju šezdesetih i sedamdesetih godina Hrvatska se punila doseljenicima iz BiH, koji su nadomještali gubitak populacije. Danas iseljavaju ljudi različitih profila; i visokoobrazovani, i mladi, ali i stariji. Hrvatska više nema „demografsku zalihu“ iz BiH. Demografski trendovi u BiH također su negativni te više ne možemo računati da ćemo kroz migraciju iz susjedne zemlje riješiti dio problema. Uz to, današnji iseljenici drugačiji su nego šezdesetih jer nekoć su odlazili na privremeni rad. Zemlje koje su ih primale računale su da će ostati samo privremeno, nisu ih se trudile integrirati. Značajni dio tih ljudi ipak je ostao u inozemstvu, ali danas je nemoguće reći koliko se iseljenika uopće planira vratiti pri samom odlasku. Nejasno je kakve će biti dugoročne posljedice - kaže Klempić Bogadi..
Nije sve tako crno…
- Devizne doznake rastu iz godine u godinu. To znači da se veze održavaju. Ali doznake imaju učinka. Doznake su neka vrste zaštitne socijalne mreže. Nakon krize, od 2009. do 2013. te doznake vrlo su povoljno djelovale na hrvatsko gospodarstvo, ali za vrijeme ekspanzije gospodarstva često imaju suprotan učinak jer najčešće idu u tekuću potrošnju. Moguće je čak da usporavaju zapošljavanje onih koji ovise o tim doznakama. To je uočeno i u drugim zemljama koje ovise o doznakama, kao što je Meksiko - tumači Ivanda.
U cijelom nizu ostarjelih razvijenih nacija počinje se otvarati pitanje je li bruto domaći proizvod adekvatno mjerilo uspješnosti zemlje. Kako BDP-om mjeriti uspjeh, ako previše staro stanovništvo limitira rast?
- Ne možemo sve u društvu mjeriti kroz ekonomsku dobit. Zemlje poput Japana ili Danske davno su shvatile da moraju prilagoditi svoju ekonomiju potrebama starijih - smatra Klempić Bogadi koja vidi velike potencijale srebrne ekonomije.
- Nemamo previše starih, nego premalo mladih. Fantastično je da živimo duže nego ikad u povijesti, ali to će sa sobom donijeti troškove i izazove. A BDP će se teško uskoro zamijeniti. Čak i uz starenje, BDP ima funkciju usporedbe. Mi smo recimo vrlo stari kao Njemačka, ali opet imamo vrlo različite razine BDP-a. Razlike opet puno govore. Njemačka ima 2,9 zaposlenih na jednog, kod nas je upola manje. BDP nam puno govori o strukturnim problemima - smatra Ivanda.
Jedan od ključnih problema koji proizlazi iz spojenih problema starenja populacije jest održivost mirovinskog sustava.
- Hrvatska uz Italiju ima najkraći očekivani radni vijek. Za prosječnog muškarca očekuje se da će imati samo 35 godina staža, a u Švedskoj i Nizozemskoj rade više od 42 godine. Produžilo se očekivano trajanje života, a skratio radni vijek. Ključni problem je stoga prerani odlazak s tržišta rada - kaže Klempić Bogadi.
- Ne samo da se prerano umirovljujemo, nego prekasno ulazimo na tržište rada. Između tridesete i četrdeset pete usporedivi smo po zaposlenosti s ostatkom Europe, ali ne i do tridesete godine života. Uz to, posebno je zabrinjavajuća slika tržišta rada nakon 55 godine života… Otprilike pola mirovina otpad na pune starosne mirovine. Sve ostale su neke druge kategorije. To nije od jučer. To traje šezdesetak godina. Nije rješenje ako troje pogurate u mirovinu, a zaposlite jednu mlađu osobu - nadodao je Ivanda koji smatra kako ćemo ubuduće imati više visokoobrazovanih na tržištu rada jer oni u pravilu rade duže.