U periodu od 2015. do 2019. godine stanovništvo Hrvatske se, prema službenim podacima Eurostata, samo zahvaljujući iseljavanju smanjilo za 4,26 stanovnika na svakih 1000 građana, što je drugi najveći pad stanovništva putem migracija u Europskoj uniji: lošije stoji samo Litva, koja je u istom periodu izgubila 5,04 stanovnika na svakih 1000 žitelja.
Podaci nedvosmisleno ukazuju da gospodarski prosperitet pojedine zemlje unutar EU ključno utječe na odluke stanovnika da napuštaju pojedinu zemlju, odnosno da se iseljavaju u drugu. Područje Europske unije upravo je iz tog razloga jedno od najprimamljivijih za useljenike iz cijelog svijeta, no unutar same Unije razlike su, unatoč svim nastojanjima, još uvijek velike te stanovnici siromašnijih država migriraju prema onima bogatijima.
Ekonomska kriza
Takav je trend osobito bio prisutan u postsocijalističkim državama u prvim godinama nakon ulaska u EU, početkom 2000-ih. U posljednjem promatranom petogodišnjem razdoblju samo je pet država EU imalo negativnu stopu migracija, odnosno broj iseljenika bio je veći od broja useljenika. To su Bugarska, Rumunjska, Latvija, Hrvatska i Litva. Sve su ostale države članice imale veći broj doseljenika od broja iseljenika, a na vrhu ljestvice su države s najboljim gospodarskim pokazateljima, poput Luksemburga, čija je stopa neto migracija bila 17, što znači da je na svakih 1000 građana imala po 17 useljenika više nego iseljenika.
Isti obrazac, pokazali su izračuni dr. Ivana Čipina i dr. Petre Međimurec s Katedre za demografiju zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, prisutan je i unutar Hrvatske: korelacija između gospodarskog prosperiteta, mjerenog kroz BDP po stanovniku, i stope neto migracija za pojedinu županiju neosporna je, a osobito je jaka u prvim godinama nakon ulaska Hrvatske u EU.
- Nema nikakve sumnje da je ekonomska razvijenost pojedinog područja jedan je od najvažnijih, ako ne i najvažniji, faktor iseljavanja - konstatira dr. Čipin.
Prema analizi koju su izradili, u godinama najjače ekonomske krize u Hrvatskoj počelo je snažnije iseljavanje iz Hrvatske - očekivano, iz siromašnijih županija. Primjerice, 2012. godine najnegativniju stopu neto migracija imala je Požeško-slavonska županija, koja je te godine na svakih 1000 stanovnika izgubila po 11 stanovnika isključivo zbog iseljavanja, bilo u inozemstvo, bilo u druge županije. Istovremeno je bila jedna od tri županije s najnižim BDP-om po stanovniku - BDP te županije bio je, usporedbe radi, više nego trostruko manji od BDP-a Grada Zagreba. Te je godine ipak šest (najbogatijih) županija imalo pozitivnu stopu neto migracije, odnosno broj useljenika bio je veći od broja iseljenika.
No eksplozija iseljavanja kreće naredne, 2013. godine - godine u kojoj Hrvatska ulazi u Europsku uniju, a vrhunac je dostignut 2017. kad je, primjerice, stopa neto migracija za Vukovarsko-srijemsku županiju, čiji je BDP po stanovniku također među najnižima, iznosila -35, a samo su dvije županije, Istarska i Grad Zagreb, imale pozitivnu stopu. Virovitičko-podravska i Požeško-slavonska županija, koje su godinu dana prije imale najniži BDP po stanovniku, imale su stope neto migracije od -20, odnosno -25.
Regionalne nejednakosti
- Kad su se nakon 2013. godine otvorile granice, u migracijskim statistikama došle su do posebnog izražaja razlike u ekonomskoj razvijenosti. S najlošijem stanjem suočili su se Slavonija i područje oko Siska. S takvim stanjem, odnosno viškom emigracije, ti se dijelovi Hrvatske suočavaju već neko dulje vrijeme, što, pak, zbog odlaska mlađeg i radnoaktivnog dijela stanovništva, dovodi do dodatnog smanjenja BDP-a po stanovniku i zapravo se zatvara krug siromaštva i propadanja, a regionalne nejednakosti se povećavaju. Bojim se da bez ciljane intervencije EU preokretanje trenda više nije moguće: imamo županije u kojima se, dijelom i zbog iseljavanja, prosječna starost stanovništva već približava 50 godina, a one i dalje imaju negativne neto migracije, što je pokazatelj koji ne obećava - tumači dr. Čipin.
Suzbijanje siromaštva i regionalnih razlika jedan je od glavnih ciljeva Europske unije, no postavljeni cilj da se do 2020. godine broj ljudi u riziku od siromaštva smanji za 20 milijuna, na žalost, nije postignut. Upravo obratno, nejednakosti među državama članicama i unutar njih dodatno su se povećale.
Upravo je borba protiv nejednakosti i suzbijanje siromaštva jedna od ključnih tema na ovotjednoj plenarnoj sjednici Europarlamenta.