Zdravstvu iz proračuna 1,6 milijardi kuna manje nego što propisuje zakon

“Dobili smo koliko smo mogli dobiti!” Ta je rečenica, koju je ovih dana izgovorio ministar zdravstva Milan Kujundžić komentirajući nacrt državnog proračun za sljedeću godinu, kod poznavatelja prilika u sustavu izazvala popriličan bijes.

Naime, 2,6 milijardi kuna predviđenog državnog transfera za 2020. ponovno je gotovo 1,5 milijardi kuna manji nego što iznose državne obveze prema zdravstvu na godišnjoj razini. Riječju, zbog državnih zakidanja u posljednjih desetak godina sustav je ostao bez 15 milijardi kuna, a onda su se minusi u sustavu “ispravljali” tzv. sanacijama.

Ruka u džepu građana

Zato je bijes opravdan jer ministar u tri godine mandata nije učinio ništa da sustav bude učinkovitiji, a očito se nije u stanju izboriti ni za zakonske obveze države prema sustavu. Istina, ni njegovi prethodnici nisu bili ništa agilniji u tome da natjeraju državu da poštuje zakone koje je donio Sabor i uglavnom se, kad u sustavu nedostaje kuna, okreću građanima i pokušavaju im dodatno zavući ruku u džep, pravdajući to činjenicom da “ostale zemlje EU izdvajaju više od Hrvata”.

Naime, prema zakonu bi prihode od dopunskog osiguranja, kao i od inozemnog osiguranja, trošarina na duhan, doprinosa za zdravstvo za nezaposlene, kao i umirovljenika s mirovinom većom od 5960 kuna..., dakle sve to trebalo bi iz proračuna uplatiti zdravstvenom sustavu, odnosno HZZO-u, kao i prihode koji stignu po članku 72. i 82. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju te članku 14. Zakona o dopunskom zdravstvenom osiguranju.

Da nije riječ o malim iznosima, potvrđuje i podatak kako bi se samo po obvezi od 32 posto trošarina na cigarete u zdravstvo trebalo “uliti” godišnje 1,350 milijardi kuna, ali, prema dostupnim informacijama, taj se iznos nikad ne uplati u cijelosti, nego samo između 50 i 60 posto. Očito činjenica da pušači koštaju sustav više od 3,5 milijardi kuna nije previše “napeta” za one koji u svojim rukama drže državnu blagajnu. Također, tek malo manje od pola milijarde kuna trebalo bi se uplaćivati za zdravstvene doprinose nezaposlenih, a za osobe lišene slobode još oko 1,5 milijuna. Dodatni doprinosi za korisnike mirovina iznose više od 300 milijuna kuna, a za korisnike mirovina hrvatskih branitelja oko 65 milijuna. Sve u svemu, ukupno samo po članku 72. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju prihodi HZZO-a trebali bi godišnje iznositi oko 2,2 milijarde kuna.

Plaćanje polica

Naravno, socijalna država kao što je Hrvatska po svom Ustavu treba sustavu plaćati i osiguranje ugroženih skupina osiguranika po raznim osnovama sukladno članku 82. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, što na godišnjoj razini iznosi oko 1,350 milijardi kuna. Za oko 700.000 tih istih ugroženih građana država treba platiti i policu dopunskog zdravstvenog osiguranja, što godišnje iznosi oko 600 milijuna kuna.

Kad se zbroje svi ti iznosi, godišnja obveza državnog proračuna prema HZZO-u iznosi oko 4,2 milijarde kuna, a u proračunu za 2018. i 2019. bilo je planirano 2,6 milijardi kuna. Istina, lani je, nakon prijetnji veledrogerija zbog neplaćenih lijekova, taj iznos bio povećan rebalansom na ukupno 3,1 milijardu, ali sustav je, unatoč tome, ostao kraći za milijardu kuna. Da sve bude gore, za sljedeći proračun, onaj 2021., planirano je povećanje iz proračuna od samo 100 milijuna kuna, a u 2022. iznos bi se povećao na 2,9 milijardi što je još manje od stvarnih obveza za više od milijarde.

Vraćanje duga

Očekivano, ministri financija na te će izračune reagirati tvrdnjom da je proračunskim novcem zdravstvo nekoliko puta sanirano, i to od 2012. do 2018. s oko osam milijardi kuna. No, pravo ime za te uplate je - vraćanje duga, ali ne ukupnog. Naime, ono što je plaćeno preko tzv. sanacija još je dvije milijarde manje od državnog duga sustavu. Zato što račun između zdravstva i države nije čist, i to godinama, stvaraju se dodatni problemi sustava, uključujući i one organizacijske, ali i plaćanje bolničkih računa za, primjerice, lijekove.

Ovih se dana ministar Kujundžić pojadao kako “bolnice teško rade s cijenama koje im je odredio HZZO”. Možda da se sam potrudi i “nagovori” kolege u Vladi da plate račune pa bi bolnički cjenik mogao biti izdašniji. No, ministar je samim sobom “zadovoljan jer dobro radi”, a premijer mu u tome drži ljestve, pa ne treba čuditi što se ni Vlada ne drži zakona ko pijan plota kad je riječ o obvezama.