Zbog različitih presuda nekima obeštećenje, a drugima veliki troškovi

Sudeći prema prvim presudama u slučaju konvertiranih kredita u švicarskim francima nakon oglednog postupka, očekivanja da će on ujednačiti sudsku praksu, barem zasad, nisu se pokazala opravdanima. Nakon što je Vrhovni sud 4. ožujka objavio pravno shvaćanje po pitanju valjanosti ugovora o konverziji, niži sudovi nastavili su donositi različite presude u mahom sličnim slučajevima.

Restitucija

Profesorica zagrebačkog Pravnog fakulteta Aleksandra Maganić smatra nedopustivim "da nižestupanjski sudovi apstrahiraju tako doneseno pravno shvaćanje i (ili) sude protivno njegovom sadržaju". U članku pod nazivom "Neujednačena praksa nakon prvog oglednog postupka" objavljenom na portalu Ius-Info, zaključuje kako su građani izloženi "opasnoj pravnoj nesigurnosti ako slični sporovi, koji se temelje na istom pravnom pitanju, rezultiraju posve različitim odlukama". Dakle, ako u jednom postupku tužitelj uspije i isplati mu se određeni novčani iznos, a u drugom bude odbijen i naplati mu se trošak koji može iznositi gotovo koliko i glavni zahtjev.

Nekoliko dana ranije, pak, na istom portalu tekst je objavio odvjetnik Igor Metelko koji zauzima drugačije stajalište, da je pitanje obeštećenja potrošača koji su CHF kredite konvertirali u eurske još uvijek "relativno otvoreno i nejasno", unatoč tome što oko 30 tisuća individualnih parnica potrošači nastoji ostvariti povrat preplaćenih anuiteta, pozivajući se na kolektivnu presudu. On smatra da pitanje pune restitucije potrošača Vrhovni sud nije vezao uz sporazum o konverziji, već je njegovo rješenje uputio u domenu individualnih parnica i posebnih okolnosti svakog pojedinog konvertiranog kredita. Valjanost konverzije i pravo na punu restituciju, koja se mora preispitati u svakom pojedinom slučaju, smatra da su dvije različite stvari.

Argumenti

No, Maganić iznosi nešto drugačiju interpretaciju pravnog shvaćanja Vrhovnog suda. Njegova namjera, kaže, nije bila samo odgovoriti na pitanje valjanosti ugovora o konverziji, nego i sugerirati da potrošači koji su konvertirali ugovore nemaju pravo na obeštećenje. Tome u prilog govori niz argumenata koji izražavaju stav Vrhovnog suda, ne samo o valjanosti ugovora o konverziji već i o pravnim posljedicama koje iz toga ugovora proizlaze. Maganić smatra zanimljivim da se o njima šuti.

Jedna od pravnih posljedica tako zaključenog ugovora jest i to da ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli utvrđenih u postupku kolektivne pravne zaštite, stoji u članku, "nije od utjecaja na valjanost toga ugovora". Među ostalim, Vrhovni sud iznosi i to da je Zakonom o konverziji zakonodavac nastojao postaviti temelj za rješavanje problema kredita u CHF, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, "a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR i rasteretiti pravosuđe".

Revizija

Pokušaj rasterećenja pravosuđa počeo je povlačenjem tužbi potrošača koji su proveli konverziju, ali iznimno važnim smatra se to što je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, od momenta zaključenja ugovora, i da je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Osim toga, objašnjava Maganić, Vrhovni sud iznosi jasnu razliku između presude u predmetu pred Europskim sudom (C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt) i konverzije provedene prema prema hrvatskom izmijenjenom Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Za razliku od izravne zakonske intervencije i njezinih učinaka u slučaju Dunai, potrošači u Hrvatskoj su imali mogućnost odabrati hoće li zaključiti ugovor o konverziji ili ne. Iako se može različito interpretirati sugestija Vrhovnog suda da se ne može isključiti postojanje pravnog interesa kod, primjerice, poslovne nesposobnosti ili u slučaju da konverzija nije provedena u skladu sa zakonom, Maganić smatra da njegovo pravno stajalište zapravo sugerira "da potrošači nemaju pravo na obeštećenje".

Nakon što su županijski sudovi u Puli, Karlovcu i Zadru proteklih mjeseci donijeli različite presude, stranke mogu zatražiti reviziju, ali samo pod pretpostavkom da se Vrhovni sud još nije izjašnjavao o tom pravnom pitanju. Stoga Maganić ističe kako ogledni postupak ne služi tome da inicira nove postupke pred Vrhovnim sudom, već je njegova uloga sasvim suprotna, da ujednači praksu nižestupanjskih sudova kako bi se u sličnim sporovima sudilo na jedinstven način. No u slučaju da se revizija ipak nađe pred Vrhovnim sudom, profesorica Pravnog fakulteta pretpostavlja da bi je on prihvatio jer odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse revizijskog suda, suda koji je zauzeo pravno shvaćanje u oglednom postupku, te bi on preinačio pobijanu odluku drugostupanjskog suda. U protivnom, zaključuje Maganić, "izložio bi se riziku ponovnih nesagledivih posljedica različitosti odluka unutar jedinstvenog pravnog sustava".