Zabrani li EU uvoz ruskog aluminija, ‘kaznit‘ će i samu sebe: Više cijene, upitno postizanje klimatskih ciljeva, smanjenje konkurentnosti

Europske zemlje moraju odlučiti - je li u ovom trenutku važnije uvesti dodatne sankcije Rusiji ili će na prvo mjesto staviti klimatske ciljeve? Dilema je nastala zbog aluminija, materijala naširoko korištenog u građevinarstvu, obnovljivim izvorima energije, automobilskoj i zrakoplovnoj industriji, na koji do sada nisu uvedene sankcije.

Mala skupina članice Europske unije smatra da bi, bez obzira na njegovu važnost, trebalo zabraniti da taj metal stiže iz zemlje koja je u veljači 2022. izvršila agresiju na Ukrajinu, dok veća gospodarstva nastavljaju blokirati taj potez. Nekoliko je razloga. Prvo, domaće industrije već ionako imaju sve manju konkurentnost u odnosu na Aziju, pa bi nova ograničenja uvoza važne sirovine bila samo dodatni udarac Europi i poticaj Kini, u koju bi dolazilo više aluminija. Druga prednost ruskog aluminija je što kroz njegovu proizvodnju ispušta sedam puta manje ugljikovog dioksida od svjetskog prosjeka (2,1 tona u odnosu na 15 tona), piše Euronews.

Europska unija 90 posto aluminija koji koristi mora uvesti, a između osam i devet posto dolazi iz Rusije. Iako to nije prevladavajući udio, oni koji intenzivno rade na smanjivanju ugljikovog otiska svoje kompanije prednost će dati varijanti s manje ispuštanja CO2. Prema podacima Svjetskog zavoda za statistiku metala, Europa je 2021. bila drugi najveći potrošač u svijetu s 8,54 milijuna tona iskorištenog aluminija.

Ugljikov otisak aluminija nastaje zbog toga što se u primarnoj proizvodnji za rafinaciju i taljenje metala koristi velika količina električne energije koja se i dalje najčešće dobiva iz fosilnih goriva. Ruski aluminij se pak proizvodi korištenjem hidroenergije. Ako Europa zabrani njegov uvoz, vjerojatno će se morati osloniti na kupnju iz zemalja poput Indije i Indonezije, u kojima je ugljen najčešći izvor energije, a inicijative Europske unije kao što su Green Deal i Mehanizam prilagodbe granica ugljika namjeravaju 2026. početi s kažnjavanjem uvoza s visokim udjelom ugljika.

Ako 14 posto više stope ugljikovog dioksida nisu dovoljne da otežaju izbor, tu je i mogućnost da bi potencijalna zabrana uvoza ruskog aluminija poremetila međunarodne opskrbne lance i tako povećala cijene metala. Ta briga je vrlo opravdana - početkom 2022. je poremećaj trgovine između Europe i Rusije doveo do poskupljenja tog metala od čak 33 posto. Takvo poskupljenje najviše bi utjecalo na mala i srednja poduzeća, koja zapošljavaju više od 90 posto radne snage u sektoru aluminija.

Treći problem - ako EU odustane od ruskog aluminija, proizvođači će se okrenuti Kini koja bi tako postala još važniji kupac.

Europa bi u tom slučaju morala pronaći izvor za 500 tisuća tona materijala godišnje. Island, Mozambik i Norveška često se navode kao potencijalni dobavljači, ali postoje izazovi - aluminij iz Mozambika nedavno se suočio s poteškoćama u otpremi, dok se norveški proizvodni kapacitet smanjio posljednjih godina.

Mogućnost da se ova dilema riješi tako da Europa jednostavno počne trošiti manje aluminija gotovo pa ne postoji. Ovaj metal je lagan (tri puta lakši od čelika), što je posebno važno zrakoplovnoj industriji, a manja masa omogućuje veću brzinu i manju potrošnju goriva, što je jednako važno i u zrakoplovima i u automobilima. Iako je lagan, aluminij ima veliku čvrstoću, posebno u kombinaciji s bakrom, magnezijem i cinkom, pa omogućuje stvaranje laganih komponenata koje mogu podnijeti velika opterećenja. Otporan je koroziju, jednako se obrađuje i reciklira, što su sve važne prednosti zbog kojih njegova upotreba može samo rasti. Prema prognozi Statiste, globalna potrošnja aluminija će od 2021. do 2029. rasti po ukupnoj godišnjoj stopi rasta od 2,6 posto i krajem desetljeća doći do 78,4 milijuna tona.