Vodič za preživljavanje trgovinskog rata: Što sa Svjetskom trgovinskom organizacijom?

Dok traje američko-kineski trgovinski rat, a na relaciji SAD-EU ples po rubu, analitičari se pitaju što će biti sa Svjetskom trgovinskom organizacijom (WTO), hoće li je rastočiti ili postoji šansa za oporavak, možda čak i blještavi WTO 2.0. Također, hoće li zapadne ekonomije disciplinirati Kinu, s kojom vode dugi niz različitih sporova, ili će joj se prilagoditi zbog nabujale moći.

U Ženevi, sjedištu Svjetske trgovinske organizacije, ovo bi vjerojatno smatrali predramatičnim uvodom; još se formalno ne raspravlja o Kini (ona ima status gospodarstva u razvoju i stoga poseban tretman) ni nekom novom WTO-u, ali sustav je u krizi, dovodi se u pitanje i globalizacija. Nakon gotovo 20 godina članstva Kine jasno je također da tako velika i pritom socijalistička zemlja, u čijem trgovinskom režimu partija i država imaju značajnu ulogu, nije zalogaj kao bilo koji drugi. Kina nije postala tip tržišne ekonomije koji su zapadni partneri očekivali kad su je primali u okrilje 2001. godine, a ona je u međuvremenu postala velesila na koju se ne može zažmiriti.

Globalni trgovinski poredak, formaliziran kroz WTO, produkt je liberalnih, američko-britanskih arhitekata, kako u svojoj analizi naglašavaju stručnjaci europskog think tanka Bruegel, odnosno zemalja koje su prvaci tržišne ekonomije. Taj poredak podrazumijeva, recimo, da država neće favorizirajući domaće igrače potkopavati obećanja o liberalizaciji trgovine na koja se obvezala sporazumom te da će liberalizirati investicije. U WTO-sporazumu, štoviše, nema ni posebnih klauzula koje bi se bavile ponašanjem kompanija u državnom vlasništvu i sustavnom državnom intervencijom u trgovinski režim, a upravo je ponašanje i utjecaj kineskih državnih kompanija (SOE, engl.) jedan od glavnih problema za Zapad.

EU, SAD i Japan, tri najveća kineska trgovinska partnera, bjesne jer Peking primjenjuje “netržišno orijentirane politike i prakse”, državnim kompanijama omogućava da budu nacionalni šampioni, a strane kompanije/investitore prisiljava na transfer tehnologije. SAD, pod vodstvom Donalda Trumpa, na sve to odgovara agresivno, trgovinskim ratom, a cilj je postići bilateralni dogovor kako bi se smanjio američki trgovinski deficit s Kinom, dok Europa u politici prema Pekingu ima mekši, diplomatskiji pristup i oslanja se na pažljivo targetirane antidampinške mjere. Amerikanci pak otvoreno poručuju da sadašnja pravila WTO-a nisu u redu jer omogućavaju Kini da daje velike subvencije svojoj industriji i podršku državnim kompanijama. Trump je WTO stoga nazvao katastrofom, čak zaprijetio izlaskom iz članstva i zatražio da se reformira sustav posebnog tretmana zemalja u razvoju.

U Bruegelu ocjenjuju da kineski sustav “socijalističke tržišne ekonomije” predstavlja jedan od većih izazova za globalni trgovinski režim te da će vodeće zemlje svijeta, što uključuje i Kinu, jednostavno morati dizajnirati posebna rješenja, barem za probleme s državnim kompanijama i transferom tehnologije. Jedino tako će prestati opasne tenzije i opstati multilateralni trgovinski sustav temeljen na pravilima. Smatraju da implicitno razumijevanje liberalnih pravila u WTO-u treba prevesti u eksplicitni jezik ugovora, u operativna pravila.

“U doba GATT-a (Opći sporazum o carinama i trgovini iz 1948.) trgovinski se sustav mogao uspješno nositi s ulaskom novih članica koje su bile ili socijalističke (kao Poljska) ili velike (kao Japan), ali nikad se nije morao nositi sa zemljom poput Kine, koja je i socijalistička i velika. GATT se s tim proširenjima na nove članice nosio kroz protokole o pristupanju koji su u to vrijeme bili ništa više od carinskih obveza, plus, u slučaju socijalističkih zemalja, obećanja da će uvoziti više. U slučaju Japana, velike tržišne ekonomije sa značajnom uključenošću države, protokol o pristupanju pokazao se nedostatnim da se izbjegnu tenzije nakon što je ekonomija te zemlje narasla do druge pozicije na svijetu, iza SAD-a”, kažu analitičari Bruegela. Tada su EU i SAD, glavni trgovinski partneri, tražili promjene u ponašanju Japana: EU je djelovala unutar GATT-a, ali je uglavnom bila neuspješna, a Sjedinjene Države su djelovale izvan GATT-a i uspjele.

Oštre mjere koje Amerika sada pokušava primijeniti prema Kini podsjećaju na one prema Japanu prije nekoliko desetljeća, primjećuju u Bruegelu. No nije baš moguće uspoređivati Kinu i Japan, a WTO-ugovor daleko je dublji od carinskih pitanja; on ide “iza granice”, pita za javne nabave, državne subvencije, pokriva intelektualno vlasništvo, razne tehničke barijere trgovini robama i uslugama, a sve to traži, napominju u Bruegelu, privrženost liberalnom razumijevanju zakona kako bi obveze bile istinski primijenjene. Stvari su tu teške čak i za zapadne članice (kao što vidimo u slučaju Boeinga i Airbusa, gdje se već 15 godina spore SAD i EU oko nelegalnih subvencija), a u WTO-u su trenutačno 164 članice koje su prilično heterogene.

Zaključak je analitičara da se kriza može djelomično riješiti boljom primjenom postojećih pravila (uključujući i pritisak na Kinu oko obveza iz protokola o priključivanju WTO-u, ako ništa drugo, kroz sudske procese), ali morat će se pregovarati i o doradi pravila. Nametanje rješenja, kao što uglavnom inzistiraju Amerikanci, kod Kine vjerojatno neće proći, ocjenjuju.

Svakako, kako naglašava američki ekonomist Dani Rodrik u članku u lipanjskom broju časopisa Foreign Affairs (“Globalization’s Wrong Turn And How It Hurt America”), hiperglobalistički trend u trgovini i financijama pokrenut početkom 90-ih je u nevolji, a takav finale i kontraudarac protekcionista predvođenih Trumpom njegovi proponenti jednostavno nisu predvidjeli. Što li bi tek rekli na sve očitije globalne ekonomske rizike izazvane trgovinskim ratom, o čemu je nedavno progovorio čak i šef moćne američke središnje banke, izazvavši pritom Trumpa da ga okrsti neprijateljem većim i od kineskog lidera Xi Jinpinga?

Tekst je u potpunosti preuzet iz novog broja Globusa