Od ulaska u eurozonu, Hrvatska je po visini inflacije u samom vrhu među 20 zemalja članica, a prema posljednjim podacima, sa stopom inflacije od 4,8 posto (HICP) preuzela je prvo mjesto. Koliko je tome pridonijelo uvođenje eura? Analiza HNB-a i ESB-a je pokazala da je njegov utjecaj relativno blag, iznosio je 0,4 postotna boda i ne odstupa od iskustava drugih zemalja koje su uvele euro. Isto zaključuje i profesor Petar Sorić sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta u svojem radu "The Euro and Croatian inflation: Much ado about nothing?", za koji je dobio posljednju nagradu "Marijan Hanžeković", a objavljen je u publikaciji IJF-a Public Sector Economics. No, unatoč tome što pokazuju istraživanja, percepcija građana je drugačija, oni smatraju da je stvarni porast cijena znatno veći, a utjecaj eura na inflaciju izraženiji.
Prema analizi koju iznosite u svojem radu, vrlo je malo proizvoda i usluga doživjelo značajan porast cijena zbog uvođenja eura, ali neke ipak jesu: hrana, odjeća i restorani. Možete pojasniti koliko i zašto baš ti proizvodi i usluge?
- Hrvatska iskustva s inflacijom uslijed uvođenja eura nisu dramatično različita od onoga što su prošle zemlje koje su prethodno uvodile euro. Utjecaj na promjenu opće razine cijena nije bio značajan, ali inflacija pojedinih kategorija proizvoda i usluga ipak se povećala, prije svega cijena hrane, cijena u restoranima i kafićima te cijena odjeće. Moje istraživanje pokazuje da se euru može atribuirati između 0,36 posto zabilježene inflacije u siječnju i 33,03 posto inflacije u lipnju 2023. godine. To znači da bi, primjerice, inflacija hrane i pića u siječnju 2023. godine bila 0,36 postotnih bodova manja da nije bilo eura. Što se tiče cijena u restoranima i kafićima, analiza je pokazala da je udio učinka eura u ukupnoj inflaciji između 20,34 u veljači i 48,08 posto u lipnju,a da je raspon varijacije za kategoriju odjeće između 28,28 posto u svibnju i 61,97 posto u srpnju.
To su prilično visoke stope rasta. Koliko je na njih utjecalo to što je Hrvatska turistička zemlja? Ili su sličan rast u tim kategorijama proizvoda iskusile i druge zemlje nakon uvođenja eura?
- Poskupljenja tih kategorija proizvoda i usluga zabilježena su i pri ranijim proširenjima europodručja. Valja spomenuti i to da je Vlada RH putem pet antiinflacijskih paketa zamrznula cijene osnovnih prehrambenih namirnica i energenata, što je sigurno djelomično ublažilo udar na standard građana i potencijalno spriječilo nešto izraženiji efekt eura na inflaciju. Moja analiza na dezagregiranim kategorijama hrane je pokazala da euro nije značajno utjecao na inflaciju mlijeka, mesa, voća i povrća, što je i jedino očekivano s obzirom na to da su cijene tih proizvoda bile djelomično administrativno fiksirane. Sličan argument vrijedi, primjerice, i za kategorije poput stanovanja i prijevoza.
Kao razloge povećanja cijena navodite i nepoštovanje strategija određivanja cijena, učinak zaokruživanja i želje trgovaca za stvaranjem dodatnog profita?
- Pod nepoštovanjem strategija određivanja cijena mislio sam prije svega na zaokruživanje cijena naviše. To su neka od potencijalnih objašnjenja zabilježenog rasta cijena, no u ovom trenutku o njima mogu samo spekulirati jer mi nije poznato da postoji znanstvena studija koja bi potvrdila da su trgovci u velikoj mjeri zaokruživali cijene naviše prilikom konverzije kune u euro. Takva istraživanja postoje za uvođenje eura 2002. godine u zemljama tadašnjeg europodručja i uistinu se pokazalo da je određeni efekt te vrste postojao.
Što bi se moglo spekulirati u slučaju Hrvatske?
- Vjerojatno svatko od nas ima neku vrstu vlastitog anegdotalnog iskustva i primjetno je cijena određenih artikala začuđujuće narasla uslijed uvođenja eura. Takvi slučajevi sigurno postoje - i osobno sam ih primijetio kod nekih artikala. Međutim, inflacija se mjeri harmoniziranim indeksom potrošačkih cijena koji promjene cijena pojedinačnih dobara ponderira njihovim pripadajućim udjelom u potrošnji kućanstava. Ako je ponder artikla koji je značajno poskupio relativno malen, to se pojedinačno poskupljenje neće dramatično odraziti na opću stopu inflacije.
Bilo je prilično mnogo optužbi na račun trgovaca?
- Svaki trgovac posluje da bi ostvario profit i to je legitimno. Pitanje je samo postoji li na tržištu dovoljan stupanj konkurencije da građani mogu ‘kazniti‘ trgovca čije cijene smatraju previsokima prelaskom nekom drugom. Za sada znamo da postoji značajna pozitivna korelacija između stupnja koncentracije u sektoru trgovine na malo i zabilježene stope inflacije u RH. Mi smo tu u nepovoljnoj situaciji jer smo vrlo mala zemlja i savršenu je konkurenciju u tom smislu nemoguće postići, no sigurno bi dodatni napor države u zaštiti tržišnog natjecanja bio poželjan.
Kako gledate na fenomen percipirane inflacije, što na nju najviše utječe?
- Jaz između stvarne i percipirane inflacije potaknut uvođenjem eura prvi je put zamijećen 2002. godine, kada je euro uvelo 12 zemalja koje danas čine jezgru europodručja. Pokazalo se da je godišnja stopa inflacije bila gotovo identična proklamiranom srednjoročnom cilju ESB-a od 2 posto i gotovo identična stopi inflacije prethodne godine. Međutim, potrošači su je percipirali kao znatno višu nego što je zaista bila i uslijedio je čitav niz istraživanja koja su ukazala na nekoliko osnovnih razloga za zamijećeni jaz, među kojima su mediji. Medijsko potenciranje teme mogućeg utjecaja eura na inflaciju potaknulo je rast inflatornih očekivanja mjerenih anketom pouzdanja potrošača, što se prelilo i na rast potrošačke percipirane inflacije. Također, potrošači su skloni više obraćati pozornost na cijene proizvoda i usluga koje često kupuju, posebice one koje plaćaju gotovinski. Budući da cijene nekih takvih proizvoda uistinu jesu dramatično narasle, kao što su kava, odnosno ono što nude kafići i restorani te određeni prehrambeni artikli, ne čudi da su potrošači bili skloni povezati promjene cijena tih specifičnih dobara s općom promjenom cijena. Zasigurno, psihologija je igrala veliku ulogu pri generiranju jaza između percipirane i stvarne inflacije.
Koliko su pritom važne financijske mogućnosti samih potrošača?
- Prethodna istraživanja su pokazala da socioekonomski ugrožene skupine često imaju nerealno visoku percepciju inflacije. Siromašni potrošači promjene cijena doživljavaju intenzivnije nego imućni građani. Stariji, posebice umirovljenici, također imaju znatno višu inflatornu percepciju od mladih. U inozemnoj literaturi često se može pronaći i značajne razlike po spolu, no istraživanje koje sam proveo s prof. Mirjanom Čižmešijom to nije potvrdilo u hrvatskom slučaju.
Što su, prema vašem mišljenju, najvažniji razlozi zbog kojih Hrvatska ima višu inflaciju od ostalih zemalja eurozone?
- Kao malo i otvoreno gospodarstvo, Hrvatska je vrlo osjetljiva na egzogene šokove, posebice one iz europodručja s kojim ostvaruje najveći dio vanjskotrgovinske razmjene. Istraživanja pokazuju da se oko polovice varijabilnosti hrvatske inflacije može objasniti inozemnim šokovima. U tom smislu, postpandemijski inflatorni skok, koji je, između ostalog, i posljedica dugotrajnog monetarnog popuštanja ECB-a i Feda još od vremena globalne financijske krize, nije iznenađenje. K tome, proces generiranja inflacije visoko je perzistentan, dugo se pamti i učinci šokova traju vrlo dugo, pa nije neuobičajeno da visokim inflatornim pritiscima koji su se pojavili 2021. godine treba razmjerno mnogo vremena da se normaliziraju.
Što se tu može napraviti?
- Inflacija je prije svega monetarni fenomen i kao takav se rješava ponajprije monetarnom politikom. Ima mi smisla prognoza HNB-a da bi se inflacija trebala smiriti na 4 posto tijekom 2024. godine i onda približavati stopi od 2 posto. Ipak, treba uzeti u obzir da se geopolitički sukobi, situacija na globalnom energetskom tržištu i frikcije u svjetskim lancima dobave prelijevaju na domaću inflaciju, pa su u tom smislu mogući novi šokovi.