Treba li država ogromnim novčanim iznosima nagrađivati ionako bogate sportaše?

Marin Čilić, Borna Ćorić, Ivan Dodig i Mate Pavić vrhunski su tenisači. Odnedavno i osvajači Davis Cupa, kao i visokog državnog odlikovanja - Reda kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom. Također, svi su puni k’o brod - netko više (Čilić), netko malo manje (Ćorić). A odlikovanu četvorku veže i zajednička ljubav prema plaćanju poreza na dohodak - svi do jednog prebivališta su registrirali u poreznim oazama. Iako su oni više pravilo nego iznimka, jer isto rade mnogi bogati sportaši, ta je crtica u domaćem tisku ponovno aktualizirala sustav državnih sportskih nagrada.

Naši zakonodavci odlučili su istim iznosima nagrađivati svjetske i olimpijske uspjehe sportaša koji se bave unosnim biznisima poput nogometa ili tenisa, kao i vrhunske sportaše u marketinški manje ili nimalo zanimljivim sportovima poput streljaštva ili dizanja utega.

Vladina Uredba o kriterijima za dodjeljivanje državnih nagrada za vrhunska sportska postignuća za osvajače svjetskih, europskih i olimpijskih odličja ne pravi razliku između siromašnog dizača utega i teniske superzvijezde, skromnog strijelca i Realove zlatne koke. Nikolaj Pešalov ili Marin Čilić, Giovanni Cernogoraz ili Luka Modrić - državi je svejedno.

Svjetski prvaci iz državnog proračuna dobivaju 120 tisuća kuna, srebrni 70, a brončani 40 tisuća kuna. Pritom je, u financijskom smislu, za državu isto i bavite li se individualnim ili momčadskim sportom.

Iz poreznih oaza u voljenu Hrvatsku

Osim toga, vrhunski sportaši s navršenih 45 godina mogu aktivirati pravo na trajnu novčanu mjesečnu naknadu, kolokvijalno - sportsku mirovinu.

Uvjeti su osvajanje medalje na Olimpijskim, Paraolimpijskim ili Olimpijskim igrama gluhih te svjetskim prvenstvima u olimpijskim sportovima i disciplinama. A morate imati i prebivalište u Hrvatskoj, tako da neki vrhunski sportaši prije aktiviranja sportske mirovine moraju paziti da na vrijeme prebivalište iz poreznih oaza ponovno prebace u voljenu im Hrvatsku.

Također, za sportsku mirovinu ne mogu aplicirati sportaši koji su osuđeni na zatvorsku kaznu zbog počinjenja kaznenog djela.

Zlatni olimpijci i svjetski prvaci imaju pravo na doživotnu sportsku mirovinu u visini prosječne mjesečne plaće u Hrvatskoj, srebrni na 80 posto tog iznosa, a brončani na 60 posto.

Treba li uvesti imovinski cenzus u pravo na sportsku mirovinu, raspravljalo se i kada su se posljednji put mijenjala pravila i iznosi sportskih penzija. Debatu je zaključio 2013. godine tadašnji premijer Zoran Milanović. Rekao je da bogatim sportašima država ostavlja na savjest hoće li zatražiti penziju. Stoga je očito da je bio svjestan etičke dimenzije te dileme.

'Nisu ni europski, ni svjetski standard'

Bi li iz prava na sportsku mirovinu bilo pravedno isključiti nogometaše, tenisače i košarkaše, a prava, možda i pojačana, ostaviti samo sportskoj “sirotinji” - veslačima, strijelcima, dizačima utega i sličnima? Treba li stvarno nekom “čiliću” uopće ostaviti mogućnost da bira hoće li mu se iz državnog proračuna isplaćivati penzija?

Pitanjem opravdanosti i opsega prava vrhunskih sportaša bavio se prije nekoliko godina i znanstvenik Ante Vuković. U svom radu “Državne nagrade i trajne novčane naknade (“sportske mirovine”) za vrhunska sportska postignuća u Republici Hrvatskoj” ustvrdio je da je naročito intrigantna “sportska mirovina” koja je kao potpuno novi pravni pojam uvedena u naše zakonodavstvo prvi put 2011. godine.

“Nakon provedenog istraživanja utvrdili smo da je našem zakonodavstvu model zakon bio Zakon o sportu Republike Srbije te da slična prava hrvatskim i srpskim sportašima imaju, na primjer, i mađarski sportaši. S druge strane, utvrdili smo da navedena posebna prava (povlastice) nemaju zakonodavstva Slovenije, Belgije, Njemačke, Grčke, Francuske, Velike Britanije, SAD-a, Nizozemske... Možemo zaključiti da “sportske mirovine” ili “olimpijske rente“ ima samo nekoliko bivših socijalističkih država, što znači da uopće nisu europski, a ni svjetski standard”, zaključuje Ante Vuković.