'Sjediti i ne imati što raditi, to je psihički najteže izdržati'

Nakon što su predstavnici radnika pokušali dočarati razmjere agonije trećemajaca koji već mjesecima bez plaća dolaze u potpuno utihnuli škver, stečajna sutkinja Ljiljana Ugrin apelirala je na predsjednika Uprave Uljanika Emila Bulića i direktora '3. maja' Maksimiliana Percana da se izbjegne ovo nepotrebno mrcvarenje ljudi koje ničemu ne pridonosi, a k tome stvara nepotrebne troškove brodogradilištu.

Intencija je da se u ovim narednim danima, do 12. ožujka dokad će se na riječkom Trgovačkom sudu najduže čekati s odlukom o stečaju '3. maja', radnike pusti da budu doma, da se ne moraju svaki dan snalaziti kako doći u brodogradilište i cvikati kartelu da bi onda besposleni očajavali po halama i pogonima. Jučer se, kako doznaje Novi list, na tu temu sastančilo u '3. maju', ali konačnog odgovora od direktora Percana još nema.

Svi radnici iz '3. maja' redom ističu kako je upravo to, sjediti i ne imati što raditi, psihički najteže izdržati. Baš kao u zatvoru, u kojeg svaki dan na osam sati ulaze. Samo što za razliku od trećemajaca danas, zatvorenici barem mogu računati na topli obrok. I tako već gotovo pet mjeseci, od listopada prošle godine kada je u riječkom brodogradilištu stalo sve, ama baš sve, osim gole administracije. Zadnja nabavka materijala i opreme za brodove u '3. maju' bila je prije gotovo godinu dana.

Prva štekanja u proizvodnji zbog Uljanikove nelikvidnosti u Rijeci su počela, podsjetimo, još u ljeto 2017. godine kada su zastoji krenuli u predobradi čelika. Nakon toga, u razmacima od po par mjeseci lančano su počeli zastoji i po drugim pogonima, a onda je prošle jeseni stalo sve.