Marko Ivančan

Seoski život ga je koštao i braka, ali on svoju Podravinu nikada ne bi napustio: ‘Traktor mi je bio kinderbet‘

Iako su mnogi iz njegove generacije glavom bez obzira pobjegli iz Podravine, njemu se to čini bez veze

Piše:

Objavljeno: 25. ožujak 2024. 15:05

Mladi poljoprivrednik Marko Ivančan

Željko Hajdinjak/Cropix

Izbor za najboljeg mladog poljoprivrednika/poljoprivrednicu, koji će predstavljati Hrvatsku na izboru za najboljeg europskog poljoprivrednika, ušao je u završnu fazu. Stručni ocjenjivački sud odabrao je 20 najboljih. Ovo su njihove priče

Marko Ivančan je prve godine života doslovno proveo u traktoru. Ondje mu je otac improvizirao kinderbet, mijenjao mu pelene, uvijek pri ruci imao bočicu. Drukčije nije moglo, Marko se iz traktora nije dao. Ne da se ni danas kad mu je 25. Odmalena je sudjelovao u svim poslovima i procesima na farmi krava, iako mu je polje na kojem se sade kulture za njihovu prehranu najdraža pozicija.

Zato se otac, koji je Marku prepustio farmu u podravskoj Goli, više brine o unutarnjim hangarima. Na farmama koje se bave mljekarstvom muška telad loše prolazi, ali Marko nikad nije i ne bi pojeo ni komadić mesa telića s farme. Nije vegetarijanac, ali svoju telad nikad ne bi mogao jesti.

- Kad vidim ove male teliće, nema šanse. Milo ti je gledati ih - kaže.

Mađarske cisterne

Zanimljiv je mladi Ivančan. Iako su mnogi iz njegove generacije glavom bez obzira pobjegli iz siromašne Podravine, poznate jedino po slikarima naivcima od kojih je jedan od najvećih, Ivan Večenaj, baš iz Gole, njemu se to čini sasvim bez veze.

- Rade 12 sati, s posla se vraćaju u male sobice, u četiri zida, jedu što stignu. Žive samo kada dođu doma u posjet, a ostatak života su kao zombiji - kaže i gleda u široko prostranstvo, bez i jednog brda dokle pogled seže. Još čudnije zvuči tvrdnja da "vidi budućnost poljoprivrede u Hrvatskoj", iako svakodnevno cestom pokraj farme, jer Gola je uz hrvatsko-mađarsku granicu, prolazi najmanje desetak mađarskih cisterni s mlijekom koje se prodaje u Hrvatskoj jer ga mi nemamo dovoljno.

- Više nam to nimalo ne smeta jer nas je toliko malo ostalo, a tržištu treba mlijeka. Znate da je danas ista otkupna cijena kao 2006. godine kad su se tata Ivica i mama Darinka počeli baviti mljekarstvom? Samo što je tada četiri kune bila dobra i isplativa cijena. Input, recimo umjetno gnojivo, nafta, koštao je znatno manje, možete zamisliti.

U međuvremenu smo prošli dvije velike krize u Hrvatskoj, a jedna još uvijek traje. Možete zamisliti što se onda moglo kupiti za četiri kune, a što se može danas za 0,53 eura. Prve su junice uvezli iz Nizozemske i bile su toliko mliječne da im se svidjelo, a cijena je bila dobra. Trećina se, pričaju, ulagala u repromaterijal, a dvije trećine bile su dobit. I te su dvije trećine napravile ovu farmu koju sam naslijedio - priča Marko.

Seoski život koji voli koštao ga je i braka s gradskom curom, pa je s 25 godina rastavljeni otac jednog djeteta.

Njegov OPG velik je 80 hektara, a ostatak do 100 hektara, koliko ih obitelj ima, koristi kći koja se također bavi stokom. Marko ima oko 200 mliječnih krava, holstein-frizijskih, najmlječnije pasmine na svijetu.

- Daju više nego četvrtinu mlijeka od simentalki, od 12.000 do 14.000 litara godišnje. Ali, vratio bih se malo na Mađare i golem manjak domaćeg mlijeka. Ministarstvo bi trebalo prepoznati problem i potrebu za dodjelom više hektara zemljišta. Ako stočari imaju više zemlje, povećavaju proizvodnju. U Mađarskoj je to riješeno pa imaju više zemlje, automatski više hrane za stoku pa zato i više grla dok ja, recimo, moram dokupljivati smjesu iz Austrije jer nemam dovoljno zemlje da posijem žitarice - objašnjava.

Život na farmi

Markova farma prati nove tehnologije, on sam često putuje kako bi se upoznao s njima i "kopira Zapad". Nakon implementacije robota za mužnju proizvodnja se znatno povećala, a digitalizacija je omogućila bolju evidenciju i analizu podataka. Zbog toga se poboljšala hranidba i dovela do onoga najvažnijeg - bolje kvalitete mlijeka. Zbog toga se na prvi pogled čini da o kravama nitko ne brine. Nismo naišli ni na jednog radnika. Obitelj sve radi sama. Otac, majka, dvije kćeri, zet, svi su, kao i Marko, zaposlenici OPG-a.

Ukupno je u farmu uloženo 1,4 milijuna eura, od čega je dio kredit koji je s nasljeđivanjem farme danas Markova obveza.

- Uloženim sredstvima farma je modernizirana i dograđena. Kupljena su tri robota za mužnju krava, oprema za stoku koja uključuje čipove tj. ogrlice pomoću kojih pratimo proizvodnju mlijeka, ishranu te zdravstveno stanje krava i junica. Poboljšana je dobrobit životinja kupnjom madraca, termopojilica, rasvjete, četki i sustava za izgnojavanje koji je povezan s lagunom. Sredstvima su još kupljeni traktor s navigacijom, kosilice i prikolica za gnoj.

Naknadno je kupljena veća cisterna za prijevoz gnojovke. Na farmu su postavljeni solarni paneli tako da cijele godine proizvodimo dio električne energije za vlastitu potrošnju - ističe.

Lagunom za korištenje gnojovke i solarnim panelima svoju je farmu učinio i ekološki prihvatljivom. - Želite li se graditi, morate ulagati - dodaje.

Posao na farmi gotovo se pretvorio u život na njoj. Ured je zapravo kompletno opremljena kuhinja sa stolom za blagovanje i radnim kutkom gdje se često i kuha, iako obiteljska kuća Ivančana nije daleko, jer se najviše vremena provodi na farmi.

- Prije smo živjeli dalje, petstotinjak metara od farme, ali to ne ide. Krave su živa bića, mogući su problemi i morate biti prisutni ako se dogode - govori.

Konkretizira svoju tezu da vidi budućnost poljoprivrede u Hrvatskoj. - Ljudi koji odlučuju, trebaju vidjeti što znači biti poljoprivrednik, a vjerujem da će se s obzirom na situaciju, sve manju proizvodnju hrane u Hrvatskoj i sve veći uvoz, dakle ovisnost o drugima, potruditi riješiti probleme. Očekujem to i od cijele Europe, da se malo uozbilje, jer vidimo što se događa, poljoprivrednici masovno izlaze na ulice.

Dakle, ili ćemo imati poljoprivredu ili nećemo. Treba nam olakšati, a ne od nas raditi budale i administratore. Moramo biti birokrati jer je to smislio netko tko sjedi u uredu - zaključuje Marko Ivančan.

Vjeruje da farmu nikad neće morati zatvoriti, iako se malo ograđuje pa dodaje "nadam se da neću".