Gubitak 386 675 radnih mjesta samo u prvoj fazi pretvorbe i privatizacije, kako je utvrdio Državni ured za reviziju, koju je 1006 naših tvrtki prošlo devedesetih godina prošlog stoljeća zacijelo je najvažnija posljedica te tranzicije iz društvenog u privatno vlasništvo nad poduzećima. I nakon što je Državna revizija, između 2000. i 2004., sprovela reviziju pretvorbe spomenutih poduzeća, broj zaposlenih u tim tvrtkama nastavio se smanjivati budući je njih čak 618 prestalo postojati.
Koliki je točan broj radnih mjesta izgubljen do danas u 1006 tvrtki čiju je pretvorbu pročešljala Državna revizija teško je utvrditi zbog brojnih spajanja, vlasničkih preuzimanja i otvaranja novih tvrtki s ‘starom‘ imovinom koja su se događala u proteklih 30 godina. No, zacijelo se ne radi o gašenju manje od pola milijuna radnih mjesta. U svakom slučaju, kretanje zaposlenosti u tvrtkama koje su prošle pretvorbu analizirali smo na uzorku od 62 tvrtke koje su ne samo preživjele privatizacijski ‘krešendo‘ već su i lideri u svojim branšama.
U našem su uzorku, među ostalim, neke od perjanica domaće prehrambene industrije koje su prošle pretvorbu poput Kraša, Francka, Vindije i Mlinara, kao i lideri farmaceutske (Pliva), visokotehnološke (Ericsson Nikola Tesla), kemijske (Saponia, Labud), elektroindustrije (Končar), ambalažne (Belišće, Vetropack Straža, Bilokalnik), duhanske (TDR), poljoprivredne (Belje, PPK Valpovo, PP Orahovica) i industrije građevinskog materijala predvođene našičkim Nexeom, Wienerbergerom i Cemexom iz Kaštel Sućurca. Osim industrije, u uzorku su zastupljene i trgovačke tvrtke (Konzum), hoteli (Imperial Rab, Jadran Crikvenice) kao i distributeri nafte i plina, poput Jadranskog naftovoda i Termoplina iz Varaždina.
Željezara i Jugoplastika
Odabrane 62 tvrtke krenule su u pretvorbu s ukupno 148.128 zaposlenih ili s prosječnih 2389 radnika po poduzeću. Već je i ta brojka u odnosu na današnje standarde zaposlenosti u, primjerice, hrvatskim ‘jednorozima‘ Infobipu i Rimac Automobilima, koji zajedno ne zapošljavaju 2500 radnika, više nego respektabilna. A što tek reći za broj zaposlenih u brojnim tvrtkama koje nisu preživjele pretvorbu poput sisačke Željezare (7500 radnika), zagrebačkih građevinskih ‘divova‘ Industogradnje (7000) i Tempa (3800), splitske Jugoplastike (6100), kninskog TVIK-a (2850) ili čakovečkog MTČ-a koji je u pretvorbi zapošljavao 3200 zaposlenika.
Kada Državna revizija, između 2000. i 2004., analizira i pretvorbu spomenute 62 tvrtke, u njima je zaposleno 71 629 radnika ili 48 posto manje nego na početku pretvorbe. U narednih 20 godina nastavljeno je daljnje smanjivanje zaposlenosti u tim tvrtkama koje danas zapošljavaju 52 676 radnika ili 35 posto zaposlenosti koji su imali u pretvorbi.
Samo 12 od 61 analizirane tvrtke povećalo je broj zaposlenih u odnosu na doba pretvorbe, tri su iz sastava Fortenova grupe. Riječ je o Jamnici, Konzumu i Tisku, što znači da je Ivica Todorić, kao vlasnik Agrokora, prethodnika Fortenova grupe, bio jedan do rijetkih vlasnika tvrtki koje smo analizirali proizašlih iz pretvorbe koji je povećavao broj zaposlenika. Čak i tamo gdje nakon Todorićeva preuzimanja nije bilo povećanja, nije bilo ni značajnijeg smanjenja broja zaposlenih, poput Belja i PIK Vrbovca. U slučaju vrbovečke mesne industrije, odnosno PIK-a, smanjenje zaposlenosti nakon Todorićeve akvizicije gotovo je neznatno. Naime, u vrijeme provođenja revizije pretvorbe u PIK Vrbovcu bilo je 1787 zaposlenih, a trenutno ih je 1753.
Povećanje zaposlenosti od pretvorbe naovamo bilježe unutar 62 analizirana poduzeća još i varaždinska Vindija, Tvornica duhana Rovinj, Hoteli Imperial Rab, Jadranski naftovod, Mlinar, Radlovac, Sardina Postira, kutinski Selk i požeški Spin Valis. Najveće povećanje zaposlenosti, za više od 1000 otvorenih novih radnih mjesta imali su Vindija, Konzum i Mlinar, a rast zaposlenosti veći od 100 posto imali su i Tvornica duhana Rovinj i Selk.
Najavljena otpuštanja
Smanjenje broja zaposlenih bilo je uvedeno u same pretvorbene dokumente poduzeća koje je odobrila državna Agencija za restrukturiranje i razvoj, kasnije Hrvatski fond za privatizaciju. Ukidanje dijela radnih mjesta, naime, menadžmenti su obrazložili potrebama modernizacije, povećanja efikasnosti i konkurentnosti. Na pad zaposlenosti utjecao je i raspad Jugoslavije, odnosno činjenica da su brojna poduzeća imala podružnice, pogone ili predstavništva u BiH, Srbiji, Makedoniji, Crnoj Gori i na Kosovu i u njima zaposlenike. Isto tako, odlazak dijela radnika u mirovinu ili u vojsku za vrijeme Domovinskog rata u brojnim poduzećima ne nadoknađuje se novim zapošljavanjem.
- Koncem 1991. Društvo je imalo 1 291 zaposlenika, a koncem 2002. ima 754 što je za 537 zaposlenika ili 41,6 posto manje u odnosu na 1991. Broj zaposlenih smanjen je zbog sporazumnih raskida radnog odnosa, samovoljnog napuštanja, smrti zaposlenika, odlaska u mirovinu, povrede radne dužnosti i odlaska u vojsku. Zaposlenici kojima je ukinuto radno mjesto raspoređeni su na druga radna mjesta, a zaposlenici koji su bili tehnološki višak zbrinuti su uz isplatu otpremnina – navodi se, primjerice, u izvješću o reviziji pretvorbe drvne industrije Oriolik iz Oriovca u Brodsko-posavskoj županiji, koju smo također uvrstili u spomenuta 62 poduzeća.
Jedan od osnovnih izgovora za smanjivanje broja zaposlenih u tvrtkama koje su prošle pretvorbu bio je da su brojna radna mjesta u prethodnom društvenom i gospodarskom sistemu, socijalizmu, bila izmišljena.
- Nemojmo se lagati, bilo je u socijalizmu radnih mjesta koja nisu bila nužna i radnika kojima se nalazio, da ne kažem izmišljao, posao u poduzećima iako nisu bili za to jer je tako sistem funkcionirao – kaže nam Željko Klaus, aktualni predsjednik jedne od najvećih sindikalnih organizacija u zemlji, Samostalnog sindikata energetike, kemije i nemetala (EKN) pri Savezu samostalnih sindikata (SSSH) koji je kao radnik kutinske Petrokemije dočekao pretvorbu i privatizaciju. Klaus 1991. odlazi u Domovinski rat i vraća se u Petrokemiju nakon što je prva faza pretvorbe i privatizacije već odrađena.
- Mene je kao povratnika iz Hrvatske vojske nakon četiri godine sudjelovanja u ratu radno mjesto čekalo u Petrokemiji, ali znam da su brojni radnici u drugim poduzećima ostali bez posla dok su bili na ratištu. Zato, među ostalim, smatram da je privatizacija za vrijeme rata bila duboko pogrešna i kriminalna kao politička i društvena odluka. Moguće je da je nešto trebalo privatizirati i za vrijeme rata, neki hotel ili pivovaru, ali to su samo izuzeci od pravila koje je bilo pogrešno. Trebalo je pričekati da se rat završi i onda 1997. ili 1998. krenuti s pretvorbom – kaže predsjednik EKN-a.
Kuponska privatizacija
Klausa, kako kaže, pretvorba i privatizacija nije pretjerano zanimala sve dok Petrokemija nije ubačena na popis poduzeća koje treba privatizirati u kuponskoj privatizaciji koja je uslijedila 1998. i 1999.. Riječ je, podsjetimo, o podjeli privatizacijskih kupona bez naknade stradalnicima Domovinskog rata koji su kupone mogli zamijeniti za dionice poduzeća i prodajom dionica ostvariti prihod.
- U kuponskoj privatizaciji sam vidio da se dionice dijele bez ikakve strategije ili gospodarskog cilja što se time želi postići u poduzećima koja se privatiziraju na taj način. Čak nije bilo osmišljenih ciljeva privatizacije ni u odnosu na strateška poduzeća kao što je Petrokemija kada govorimo o poljoprivredi. Mi u Petrokemiji brzo smo uvidjeli kamo to vodi i krenuli smo s snažnom sindikalnom borbom protiv privatizacije bez strategije, što je za nas zapravo značilo nastavak tajkunizacije koja je imala katastrofalne posljedice – kaže Klaus koji je bio dugogodišnji sindikalni vođa u Petrokemiji.
Naš sugovornik kaže kako nije protiv privatizacije a priori, ali iza prodaje dionica koje su u državnom portfelju, napominje Klaus, mora stajati razrađen plan što se time želi postići.
- Najjasniji primjer što se događa kada se strateška tvrtka proda samo kako bi se ostvario prihod u proračunu je privatizacija INA-e. Mislim da ne treba pojašnjavati sve posljedice te odluke ili podsjećati da nakon svih afera oko INA-e nije bilo daljnje prodaje strateških poduzeća poput HEP-a ili Hrvatskih autocesta, a bilo je ideja i pokušaja da se i to napravi. To su sad svi zaboravili – komentira Klaus.
Put od kompanije s najvećim brojem zaposlenih u branši i u županiji do stečaja s višestruko manjim brojim radnika prošao je varaždinski Varteks. U pretvorbu je negdašnji div varaždinske i tekstilne industrije ušao s oko 7500 radnika. U vrijeme kada Državna revizija ‘češlja‘ pretvorbu ta je kompanija imala oko 4300 zaposlenih, a u proljeće ove godine, uoči otvaranja stečaja, zapošljavala je oko 600 ljudi.
Uloga države
Dio bivših menadžera, zaposlenika, dioničara i članova nadzornih odbora Varteksa nije nam htio službeno komentirati uzroke stanja u koje se kompanija dovela s obrazloženjima da više ne rade u njoj ili da im stečaj tvrtke emocionalno teško pada. U neslužbenim razgovorima s tim sugovornicima mogla su se čuti i ocjene kako se održivo poslovanje Varteksa teško moglo ostvariti.
- Već početkom 2000.-tih vidjelo se da su troškovi poslovanja Varteksa jednostavno previsoki u odnosu na konkurenciju, prvenstveno u Aziji, pa i nekim drugim dijelovima svijeta. Govorimo o troškovima rada, roba, energije...Jesu li pokazatelji poslovanju morali biti baš takvi kakvi su bili u prethodnih pet ili deset godina pa se došlo do stečaja i koliko je u svemu tome bilo do menadžmenta ili do ljudi koji su u nadzornim tijelima predstavljali dioničare kompanije, teško mi je reći – rekao nam je jedan od bivših ‘varteksovaca‘ iz upravljačke strukture.
Klausovo prozivanje uloge države u pretvorbe i privatizacije nije posljedica samo činjenice da je vlast donosila zakone o pretvorbi i privatizaciji i provodila ih, već i vlasničke uloge države i njezinih institucija u poduzećima. Naime, država se uključila u pretvorbu svih 1006 poduzeća koju je Državna revizija analizirala tako što je preuzela manjinske ili većinske vlasničke udjele u njima u ime tzv.zaštite društvenog kapitala. Kako ga je štitila pokazuju rezultati pretvorbe.
Ovaj tekst objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.