Kao da velike suše uzrokovane klimatskim promjenama nisu bile dovoljan udarac, europski maslinari suočavaju se s još jednim problemom. Megafarme uz pomoć tehnologije i gusto posađenih maslina, najčešće u dolinama rijeka, postaju sve veća prijetnja tradicionalnim maslinarima jer se uspješnije bore protiv vrućina.
Ranije su se na tim mjestima uzgajali agrumi, ali su poljoprivrednici shvatili da im se isplativije baviti maslinama jer cijena litre ulja stalno raste - samo ove godine cijene su u Hrvatskoj bile za 50 posto više nego u godini ranije. Razlog su velike suše zbog kojih su stradali plodovi. Drvo masline, naime, u slučaju ekstremnih uvjeta čini sve da bi zaštitilo biljku, pa umjesto da ionako nedovoljno vode troši na plodove, oni se suše i na kraju završavaju na tlu da bi voda ostala stablu.
Maslinari koji su svoje megafarme smjestili u blizini rijeka tako su u velikoj prednosti pred tradicionalnim maslinarima koji se za velikih suša moraju držati restrikcija u korištenju vode, dok oni u dolinama rijeka uvijek imaju barem minimalan protok vode. Masline su posađene u neuobičajeno gustim nizovima da bi se maksimalno iskoristila ta pogodnost, a kasnije je i strojna berba jednostavnija, učinkovitija i zbog toga isplativija.
Megafarme koriste kombajne visoke četiri metra koji ne mogu pomoći u brdovitom masliniku jer je teren previše strm. U tom se slučaju maslinari oslanjaju na ljudski rad, a pronaći radnu snagu nije nimalo lako. Na kraju su troškovi proizvodnje za tradicionalnog poljoprivrednika oko 3,8 eura po kilogramu maslinova ulja, dva puta više nego na megafarmi.
Dok tradicionalni uzgajivači maslina u Španjolskoj u prosjeku imaju 80 do 120 stabala po hektaru, megafarme imaju od 800 do 2000 manjih stabala. Tradicionalne farme u prosjeku proizvode između 500 i 850 kilograma maslinova ulja po hektaru, u usporedbi s prinosom od 1200 kilograma u većim navodnjavanjima, prema industrijskim podacima.
Financial Times piše da količina zemljišta namijenjena superintenzivnim maslinicima raste. Intenzivni maslinici danas zauzimaju sedam posto španjolskih površina maslinika i 11 posto proizvodnje maslinova ulja. Šire se i izvan Andaluzije i sve više privlače kapital velikih grupacija maslinova ulja kao što su Innoliva i De Prado.
Farme maslina velike gustoće privlačne su i ulagačima u Italiji, drugom najvećem proizvođaču maslinova ulja u svijetu nakon Španjolske. Kapital pritječe iz privatnih ulagačkih društava kao što je DeA Capital sa sjedištem u Milanu. Ipak, u toj je zemlji samo 15 tisuća od ukupno milijun hektara namijenjeno visokotehnološkom uzgoju maslina. Michele Buccelletti iz obitelji koja masline u Toskani uzgaja od 17. stoljeća ipak predviđa da će Italija slijediti put superfarmi u Španjolskoj jer od "uzgoja maslina na tradicionalan način više nema zarade".
Procjenjuje se da je industrija maslinova ulja vrijedna čak 14 milijardi eura, a još uvijek ima prostora za rast na tržištima poput SAD-a i sjeverne Europe, u kojima maslinovo ulje nije popularno kao na Mediteranu. Iako se ne mogu natjecati u brzini i prinosima, mali poljoprivrednici se nadaju da će kupci prepoznati da je njihovo ulje ipak kvalitetnije. Zadruge malih posjednika ističu da ni previše navodnjavanja nije dobro za masline.
"Vrhunska maslina mora trpjeti jer žeđ stvara prirodne konzervanse zvane polifenoli, kojih planinske masline imaju u izobilju", objašnjavaju.
Polifenoli ekstradjevičanskom maslinovu ulju daju gorčinu cijenjenu na Mediteranu te, zajedno s oleinskom kiselinom, pružaju antioksidanse i protuupalne prednosti koje su dokazale brojne znanstvene studije. Farme velike gustoće pak koriste samo nekoliko sorti maslina koje proizvode manje polifenola.
Međutim, pokazalo se da za neka nova tržišta to nije nužno problem. Deoleo je otkrio da američki potrošači, na primjer, ne vole lagani osjećaj pečenja koji bi južni Europljanin očekivao od ekstradjevičanskog ulja vrhunske kvalitete, piše Financial Times.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....