“Rođen sam 20 metara od židovske sinagoge, sto metara od džamije, 150 od pravoslavne i 300 od franjevačke katoličke crkve. I onda me pitaju što sam? Kažem im da sam Mostarac i građanin Europe”, govori Mili Bijavica, vlasnik najveće turističke agencije u cijeloj Hercegovini, Fortuna Toursa, i dodaje kako je cijeli život proveo u svome gradu i nikada nije pristajao da ga nazivaju podijeljenim.
“Moja nacija je turizam, a pobijedit će ekonomija”, poručuje Bijavica koji se turizmom bavi više od 30 godina i tvrdi da u Mostaru i Hercegovini nikada nije bilo toliko gostiju sa svih strana svijeta, zahvaljujući kojima se posljednjih godina sve bolje živi. Ljudi uviđaju da se od turizma može lijepo zaraditi, a kada čovjek ima više novca u džepu, onda se manje zamara duhovima prošlosti. Većina turista koji svakodnevno prelaze preko Staroga mosta i fotografiraju se u kamenom središtu uz Neretvu ne zanima činjenica da su 90-ih godina prošloga stoljeća nakon ratnih razaranja na tome mjestu ostale ruševine. Malo koja kuća je ostala cijela. Pošteđen nije ostao ni most kojeg je preko Neretve dao sagraditi sultan Sulejman Veličanstveni sredinom 16. stoljeća. Rekonstruiran je 2004. godine, kao i cijelo povijesno središte, iste godine kada je uspostavljena i jedinstvena gradska uprava, čime je barem formalno ukinuta administrativna podjela na zapadni Mostar s desne obale rijeke kojim upravljaju Hrvati, i istočni na lijevoj obali koji drže Bošnjaci. I dandanas Mostar ima dva nogometna kluba i dva sveučilišta, no Mostarci s kojima smo ovih dana razgovarali tvrde kako stereotipe o podijeljenom gradu najviše potpiruju političari, dok su obični ljudi u politiku razočarani i sve teže nasjedaju na nacionalizam bez obzira na sve traume koje su ne tako davno preživjeli. Incidenata na nacionalnoj osnovi u gradu praktički nema, no očito treba još neko vrijeme da se i u medijima promijeni crno-bijela slika o podjelama.
Danci vole Međugorje
S obje strane rijeke još ima neobnovljenih zgrada koje podsjećaju na vrijeme kada je Mostar bio najrazrušeniji grad u cijeloj BiH, a bulevar koji prolazi uz zapadnu obalu crta razgraničenja dviju zaraćenih strana. No, dosta se i gradi. Obnavlja se u ratu uništen hotel Neretva na lijevoj obali. Iako je zadnjih godina otvoreno mnogo malih hotela, od proljeća do jeseni često nije lako naći slobodnu sobu.
Bijavica nas dočekuje u hotelu Bevanda gdje je smjestio grupu danskih umirovljenika koji su bili na Makarskoj rivijeri, s koje su na četiri dana došli u Mostar, odakle će ići na izlet u Sarajevo i obilaziti glavne hercegovačke atrakcije kao što su manastir Žitomislić, Blagaj, Počitelj, rimsko naselje Mogorjelo, Međugorje…. Njihov danski organizator putovanja Thomas Berntsen ističe kako su njegovi gosti koje osobito zanimaju povijest i kultura oduševljeni tom hercegovačkom turom jer na licu mjesta mogu doživjeti srazove različitih civilizacija, a uz to uživati u predivnoj prirodi i izvrsnoj hrani. I sve to po veoma povoljnoj cijeni. Dance, dodaje, uopće ne zanima vjerski turizam, ali vole dobre hotele kakvih ima u Međugorju, koje zbog toga rado biraju za bazu iz koje idu na razgledavanje cijele Hercegovine, regije koju je nedavno Lonely Planet uvrstio na svoju listu deset najboljih europskih ljetnih destinacija, a na kojoj se našla i Istra. Ističući svoju multikulturalnost, Mostar se kandidirao za Europsku prijestolnicu kulture 2024. godine pod geslom “Sve je premostivo”.
“Nije bilo lako poslije rata vratiti BiH na turističku kartu. Turizam je pridonio uspostavi mira. Prije rata Mostar je bio snažan industrijski grad i malo tko se bavio turizmom. Mnogi su mi se smijali kada sam 90-ih u razrušenom Mostaru krenuo razvijati turizam. No, uporno smo odlazili na turističke sajmove i promovirali ovu regiju. Ovdje je ozbiljan turizam počeo 80-ih godina s Međugorjem i tamo su se i turisti najbrže vratili. Službene statistike ne postoje, no procjene su da i kroz Mostar, kao i kroz Međugorje, godišnje prođe najmanje milijun turista. Turizam je postao ozbiljna gospodarska grana, a to je sve rezultat rada ovih vrijednih ljudi koji su zasukali rukave i stalno šire turističku ponudu. Mostar već ima hotele s pet zvjezdica, a uskoro se otvaraju i novi. Industrija se ne razvija pa turizam ovdje nema alternativu. Mladi više ne moraju odlaziti u inozemstvo da bi živjeli od svoga rada. Mostar proživljava turistički procvat, a Hercegovina će tek biti gospodarsko čudo”, govori Mili Bijavica, dodajući kako su zadnjih godina u značajnom porastu gosti iz Azije.
Klub skakača u Neretvu
Od turista koji mu plaćaju da sa Staroga mosta skoči u Neretvu već sedam godina živi Adis Boškailo. U hladnu rijeku s visine od 20-ak metara počeo je, kaže, skakati jer je bio mlad i lud, a planira se time baviti dok god ga bude zdravlje služilo.
“Među nama koji redovito skačemo najstariji Miro je 1971. godište, a najmlađi mali Bakota ima 20 godina. Otkako je mosta ima i skakača. Tradicija nije prekinuta ni za vrijeme rata. Skakat će se dok god bude mosta i Mostaraca”, poručuje Boškailo. Na čardaku iznad Staroga mosta u prostorijama Kluba skakača u Neretvu turiste dočekuje i kavom i čajem nudi Mustafa Demirović koji se, kaže, nakon 20 godina provedenih u Italiji vratio u rodni grad koji, prema njegovim riječima, godišnje posjeti 1,2 do 1,3 milijuna gostiju, uglavnom na proputovanju između Dubrovnika, Splita, Međugorja i Sarajeva.
“Lijep je život u Mostaru. Mi ovdje već 500 godina skupa pijemo, ratujemo, pa se mirimo. To je Balkan. Zemlja krvi i meda. U Mostaru ljudi ne nose satove i nikamo ne žure, a uvijek imaju vremena. Ovdje su emocije snažne, i pozitivne i negativne. Mnogi ljudi otvorenoga uma su otišli iz grada, a od ovih koji su ostali neki i dalje gledaju tko je naš, a tko njihov. Nekad je to bilo nezamislivo. Mostar je bio grad s najviše miješanih brakova. Stranci su nas zavadili da nama preotmu resurse”, kaže Mustafa Demirović.
Mostar
Ulica Kujundžiluk, koja uz Neretvu vodi do Staroga mosta, ime je dobila po kujundžijama ili kovačima, a među zadnjima koji u toj ulici ručno obrađuju metal u razne ukrasne predmete su Saša Miličević i Edo Kurt. Turisti, kažu nam, rado kupuju i čahure od granate ukrašene tradicionalnim motivima s kamenih stećaka. Ove koje sada prodaju spadaju među zadnje koje se čuvaju iz ratnog vremena. Umjetničku radionicu je još 1975. pokrenuo Kurtov otac, od kojeg je sin izučio zanat.
“Radimo predmete po narudžbi za hotele, kazališta, ambasade, no najviše kupuju turisti. Turizam je ključan faktor gospodarstva u gradu, ali se osjeti da nam nedostaje tradicije i znanja da bismo ga još bolje razvijali. Nedostaje programa i ideja, pa pretežno samo privlačimo goste iz Dubrovnika i Međugorja koji dolaze na jednodnevne izlete. No, posla za mlade ljude ipak ima sve više”, govori Edo Kurt u čiju radionicu ulazi mladi par, Iva Seidel iz Čakovca i Christoph Seidel iz Beča koji su, kažu, prvi put odlučili automobilom u vlastitom aranžmanu obići cijelu Bosnu i Hercegovinu i tvrde da nisu mogli ni zamisliti koliko je Mostar lijep. Cijene su im, ističu, vrlo povoljne. Potpuno su u najpozitivnijem smjeru promijenili mišljenje o BiH na koju im je prije prva asocijacija bila rat.
Vlasnik restorana Europa u staroj jezgri Senad Balalić kaže kako od 2005., kada je otvorio, svake godine ima sve više gostiju od kojih su 90 posto stranci. Ponudu temelji na tradicionalnim bosanskohercegovačkim specijalitetima, a cijene su barem dvostruko niže nego u hrvatskim turističkim mjestima. Smeta mu što je u središtu sve više prosjaka, uglavnom Roma, a i gradske bi vlasti, naglašava, mogle više voditi brigu o čistoći ulica jer osim turizma i nešto poljoprivrede u okolici Mostara, nema drugih gospodarskih perspektiva.
“U turizmu se ne gledaju ni vjere ni nacije. Svi moramo surađivati, a posla je sve više. Oduvijek odlazim u sve dijelove grada i nikad nisam imao bilo kakvih problema. Sve je teže naći dobre kuhare jer mladi ljudi odlaze. I moj sin je po struci informatičar i preselio se u Njemačku jer kaže da želi živjeti u uređenoj državi”, ističe Balalić.
Dalibor Pejković već 10 godina radi kao turistički vodič. Vodi goste na engleskom, francuskom i španjolskom jeziku. Obožava svoj posao jer upoznaje ljude iz cijeloga svijeta i pokazuje im svoj rodni grad i državu. Zadovoljan je i primanjima.
“Sve više gostiju boravi u Mostaru više dana, no još uvijek nam nedostaje dobrih hotela. Također sve više mladih ljudi, posebice onih koji su diplomirali strane jezike, želi raditi kao turistički vodiči. Svi pričaju o odlasku u Njemačku, ali se mnogi i vraćaju jer ovdje ima sve više posla. Mostar je uvijek bio na glasu kao podijeljeni grad, ali u turizmu toga nema i zato se vide rezultati. Turizam ruši sve barijere, što je jako važno u BiH u kojoj se uvijek ističu samo loše stvari”, govori Pejković, koji kada ga turisti pitaju o ratu, nastoji biti objektivan, odnosno iznositi činjenice, a ne vlastite sudove.
“Turizam mnogo znači za ovaj grad. Otvaraju se radna mjesta. Nažalost, politika nas koči da ostvarimo maksimum. Sve to ide jako polako. Ipak, sve se manje priča o ratu i nacionalizmu jer ljudi sve bolje žive. Kada bi ljudi imali više novca, ne bi toliko nasjedali na manipulacije političara”, govori nam Edin Pandur koji u starom gradu ima umjetničku radionicu za izradu ukrasnih predmeta od bakra, što je tradicija u njegovoj obitelji. Zavidi svojim kolegama koji se sličnim starim zanatom bave u Sarajevu jer od grada primaju potpore za očuvanje tradicije, dok u Mostaru toga nema jer gradska vlast ne funkcionira kako treba.
Rođeni Mostarac, slikar i ikonograf Senad Vladović Guče, u kamenoj gradskoj jezgri ima svoj atelje i galeriju gdje svakodnevno stvara i turistima nudi ulja na platnu uglavnom s motivima svoga grada. “U Mostar ljudi dolaze kako bi vidjeli most. Moj posao je vezan uz turizam. Turista je sve više, pogotovo Azijata, no upitno je kakvi su potrošači. Ipak nađu se oni koji prepoznaju pravu umjetnost i kupuju moje slike umjesto jeftinih uvoznih suvenira. Najbolji kupci slika su gosti iz bivše Jugoslavije. Ovdje sam od 1978. godine i drago mi je vidjeti da su se turisti vratili i da se sve manje osjećaju posljedice rata. A o ratu ne volim pričati jer ga mrzim i iz tog se vremena nastojim sjećati samo lijepih stvari. Ne želim znati tko je što po nacionalnosti. Evo, ja sam valjda Bošnjak, a više sam vremena proveo u crkvama restaurirajući ikone nego u džamiji. Dijelim ljude samo na dobre i loše”, priča Vladović koji želi vjerovati da sve više ljudi razmišlja poput njega.
Zaposleno ljeto i loše ceste
“Ljeti dok je turizam ljudi misle o poslu, a ne o besmislicama vezanima uz vjere i nacije. Zimi, kada grad opusti, već je malo drugačija priča”, priznaje mostarski slikar. Prepreka većem razvoju gospodarstva pa i turizma su loše ceste za čiju je izgradnju pak zadužena država. Gradnja autoceste od Sarajeva preko Mostara do granice s Hrvatskom jako sporo napreduje. Nikako da u potpunosti profunkcionira aerodrom koji ima izravne linije jedino prema Zagrebu i nekoliko gradova u Njemačkoj. No, teško da će novi avioprijevoznici doći bez državnih subvencija. Mostarci nam se žale na administraciju koja je glomazna i nefunkcionalna, a zakoni često nelogični poput onog da je boravišna pristojba koju gosti plaćaju isključivo prihod federalnog, a ne lokalnog proračuna pa je neki hercegovački hoteli u znak protesta radije uopće ne naplaćuju.
Ozbiljni hotelijeri, kao što je vlasnica hotela Pellegrino u najužem središtu, koja nas je zamolila da joj ne navodimo ime, najvećim problemom smatraju sivu ekonomiju jer se čak 70 do 80 posto smještajnih kapaciteta iznajmljuje na crno. Ona je u rodnom gradu, na mjestu u ratu srušene svoje obiteljske kuće, prije 16 godina sagradila hotel s 15 soba koji, kaže, dobro posluje. U BiH, dodaje, nema nikakvih poticaja za hotelijere, nego su prisiljeni uzimati kredite s visokim kamatama. Smeta je kada Mostar hrvatski mediji nazivaju gradom slučajem.
“Trebalo je puno ljubavi i entuzijazma za pokrenuti posao u gradu koji je bio sravnjen sa zemljom. No, ja to volim, iako je zbog rupa u zakonu i crnog tržišta legalan rad borba s vjetrenjačama. Rat je bio i prošao. Nitko ne bira nacionalnost. Ja sam Hrvatica i katolkinja, a moj je hotel na istočnoj ili kako bi neki hrvatski mediji rekli - muslimanskoj strani grada. Ovdje te podjele ne postoje. Za mlade ljude koji žele raditi posla ima. Novac je novac, turizam ne pita za osobnu kartu i sve smo ozbiljnija destinacija. Stari most je jedini na svijetu”, govori vlasnica hotela i dodaje da je Mostar turistički pupčanom vrpcom vezan za Hrvatsku iz koje dolazi većina turista preko zračnih luka Split i Dubrovnik.
Direktor turističke zajednice Hercegovačko-neretvanske županije Andrija Krešić ne može nam dati podatke od broju turista jer nitko ne vodi takvu statistiku.
Mostar
Sve više noćenja
“Na temelju razgovora s hotelijerima i ugostiteljima, zaključujemo da je sve više noćenja, no mnoga se ne prijavljuju kako bi se izbjeglo plaćanje poreza. Na razini Federacije ne postoji zakon o turističkim zajednicama. Procjenjujemo da se najviše 30 posto gostiju prijavljuje”, priznaje Krešić koji se, kaže, bez obzira na sve probleme, trudi promovirati turističku ponudu Hercegovine na sajmovima po cijeloj Europi, na kojima ih se sve manje povezuje s ratom i minskim poljima, a sve više spominje kao novu atraktivnu i prepoznatljivu destinaciju. A te rezultate su, tvrdi, postigli zato što nisu političarima dopustili da im se petljaju u posao.
U gradu od oko 90.000 stanovnika je i 20.000 studenata iz cijele bivše Jugoslavije. No većina mladih ljudi nakon završetka studija napušta Mostar.
“Mladi ljudi odlaze i BiH bi lako mogla postati zemlja staraca. Nije pet do 12, nego 12 i pet. No, nada umire posljednja. Mostar je ostao jedini veći istinski multietnički grad u BiH. Svi su ti narodi kroz povijest ovdje ostavili svoje kulturno naslijeđe koje mi moramo valorizirati, oplemeniti i ponuditi ga gostima”, kaže mostarski publicist i novinar Miroslav Landeka, koji smatra da bi dobivanje statusa prijestolnice kulture značajno pridonijelo kvaliteti života. Docentica dr. Mirjana Miličević predaje turizam i zaštitu okoliša na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru. Rođena je u Čapljini, a već dugo živi i radi u Mostaru.
“U turizmu ima pomaka na bolje. Puno je i nedostataka. Recimo, puno je ugostiteljskih objekata, ali njihova ponuda bi mogla biti znatno kvalitetnija i raznovrsnija. Gosti željni vrhunske usluge ovdje, bojim se, ne mogu naći restoran po svom ukusu, a i hotelski bi smještaj trebalo dići na višu razinu. Također većina turista posjećuje staro središte Mostara, ali ne i druge dijelove grada u kojima bi također mogli svašta vidjeti. Treba proširiti turističku ponudu. Morali bismo i u gastronomiji ponuditi nešto više od ćevapa jer ima mnogo više izvornih tradicionalnih specijaliteta”, naglašava dr. Miličević i zaključuje kako je usprkos svemu turizam najbrže rastuća gospodarska grana u cijeloj Hercegovini od koje najviše profitiraju oni koji se bave iznajmljivanjem smještaja. No, većina ljudi i dalje živi jako teško. Slaže se da nacionalne tenzije uglavnom potenciraju političari. Ljudi, dodaje, sve manje gledaju tko je iz istočnog, a tko iz zapadnog dijela grada jer svi imaju više-manje iste probleme. Kao primjer navodi dva sveučilišta, na dvije obale Neretve, koja jako dobro surađuju pa mnogi profesori predaju na obje obrazovne ustanove.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....