Ako izuzmemo pristupanje OECD-u, koje prema dostupnim informacijama solidno napreduje, Hrvatska je dovršila višedesetljetni proces pristupanja euroatlantskim integracijama. No umjesto dnevnopolitičkih rasprava je li čaša napola puna ili prazna, pravi je trenutak da se zapitamo kako dalje. Možemo li definirati naše prioritete, provesti odgovarajuće politike i ostvariti toliko potrebni konsenzus u provedbi zacrtanih ciljeva?
Bez obzira na to što smo trenutno među najbrže rastućim ekonomijama europodručja, trenutak nije idealan jer dvadesete godine nikako da donesu stabilnost i predvidljivost na koje smo bili navikli. Od pandemije naovamo, svjetska ekonomija doživljava razne šokove. Zbog ruske agresije na Ukrajinu Europa je osobito pogođena rastom cijena energenata. Kineska ekonomija i rastuće tržište na koje su se navikle mnoge europske kompanije više ni približno ne rastu kao prethodnih 40 godina, dok u susjedstvu novootkrivenu samosvijest i ambicije pokazuje Indija.
Pod pritiskom su i svjetski trgovinski tijekovi koji značajno ovise o sve složenijim odnosima između Kine i Rusije s jedne te Zapada s druge strane. Ne pomaže ni činjenica da su svi kontinenti izuzev Afrike izloženi negativnim demografskim trendovima. Životni vijek se produljuje, stanovništvo stari, a fertilitet je u opadanju. U tom neizvjesnom okruženju Hrvatska traži put za daljnji razvoj, put koji ne može biti predmet koalicijskih sporazuma ili dnevnopolitičkih pregovora. To je put koji traži konsenzus političkih elita za barem nekoliko izbornih ciklusa jer će cijenu uspjeha ili neuspjeha većinom plaćati generacija Alfa, rođena između 2010. i 2024. godine.
Stoga je pravi trenutak da pokrenemo raspravu koje korake moramo poduzeti da bismo dugoročno osigurali opstojnost i prosperitet jedne male, otvorene ekonomije i društva. Sam trenutak nije loš, potvrdio je i Eurostat kada je krajem ožujka objavio da je Hrvatska dosegla 76 posto razine standarda EU po glavi stanovnika prema kupovnoj moći. Ovo je bitan podatak i, rekao bih, gotovo prijeloman trenutak - jer kada država dosegne 80 posto standarda Europske unije, motivacija za iseljavanje pada. Kako će Hrvatska ove godine opet biti među najbrže rastućim ekonomijama EU, prilično je izgledno da ćemo cilj ostvariti za mandata ove Vlade te ćemo krajem desetljeća vidjeti prve konkretnije rezultate ovog novog trenda.
Važno je na umu imati da će daljnji rast standarda od nas tražiti sustavno pripremljene politike i njene provedbe. Slovenija od 2021. i Češka od 2017., jedine dvije članice iz novijih proširenja koje su okružene članicama EU, imaju standard 90 posto prosjeka EU. Podaci Eurostata pokazuju da je od 2012. do 2023. standard mjeren po BDP-u po glavi stanovnika po kupovnoj moći u Sloveniji porastao 9,6 posto, a u Češkoj 9,5 posto. U Hrvatskoj je taj rast iznosio 22,6 posto i jedino su Rumunjska (36,8%) i Bugarska (36,2 %) rasle brže. Poanta ove usporedbe je ukazati koliko je teško ostvariti standard od 90 posto razvijenosti EU, a ostvariti prosjek od 100 posto još je izazovnije.
Ipak, ne smijemo biti nezadovoljni niti je prosjek od 80 posto loš. Njime bismo bili uz bok jednom Portugalu ili sasvim blizu Španjolskoj, a kada tome pridodamo ukupnu kvalitetu života i sigurnost Hrvatske, postajemo privlačni za povratak mnogim iseljenim Hrvatima. Ne možemo očekivati da će se vratiti većina iseljenih Hrvata, ali za dobar dio iseljenika povratak je moguć. Nažalost, zbog različitih političkih, ideoloških i ekonomskih razloga mnogi svoju domovinu (pre)dugo nisu smatrali poželjnim mjestom za život.
Predodžbe se sporo mijenjaju, ali imamo prve naznake preokrenutih trendova. Polako od zemlje iseljenika postajemo zemlja useljenika. S druge strane, kako će nam rasti standard tako će biti sve teže ostvarivati brže stope ekonomskog rasta. Da bismo taj cilj ostvarili, ključno je promijeniti strukturu ekonomije. To znači povećati one aktivnosti koje će pridonijeti daljnjem rastu izvoza roba i usluga. Tu nikako ne smijemo zanemariti struke i strukovne škole, koje su jedan od ključnih faktora u razvoju industrijske baze. Za takav iskorak nužno je unaprijediti obrazovni sustav kao i razmjenu informacija između gospodarstvenika i sustava obrazovanja.
Naime, s obzirom na to da smo mala ekonomija, činjenica je da se visoko školovani ljudi u specijaliziranim djelatnostima u pravilu često ne mogu u potpunosti profesionalno ostvariti ako ne emigriraju u velike države. Moramo ulagati u razvoj ljudskog kapitala kako bi gospodarstvenici imali odgovarajuću radnu snagu na raspolaganju. Naposljetku, trebamo se fokusirati i na plasman naših proizvoda i usluga na europskom tržištu i trećim tržištima.
Ulazak u OECD još će više ojačati međunarodnu poziciju Hrvatske, no prepoznatljivost na tržištu moramo graditi već danas. Hrvatska nije samo zemlja sunca, mora i nogometa nego u pojedinim segmentima i visokospecijalizirano gospodarstvo s brojnim izvoznim adutima. Hrvatski izvoz je dosta raznolik i prilično otporan, ali naša industrija i kvaliteta proizvoda još uvijek su slabo prepoznate. Naš izvoz je u svjetskim okvirima malen, no potrebno je tržišno pozicionirati industrije s izvoznim potencijalom koje mogu postati zaštitni znakovi cijele hrvatske industrije.
To je jedan od sljedećih koraka za koji također trebamo konsenzus; da Hrvatska može i mora biti snažna, izvozno orijentirana zemlja s proizvodima više dodane vrijednosti i kvalitete. Pesimistima ovo može zvučati utopijski, no ako pogledamo put koji smo u 20-ak godina prošli u turizmu - od jeftinog “izazivača” na Mediteranu do zemlje s impresivnom ponudom - cilj je ostvariv. Prije četvrt stoljeća HGK je pokrenula svoj najpoznatiji projekt “Kupujmo hrvatsko”. Trebalo je osnažiti domaće proizvode i pružiti vidljivost u vrijeme kada su strani proizvođači bili preplavili domaće tržište.
“Kupujmo hrvatsko” traje i dalje, ali naše ambicije trebaju biti veće. “Made in Croatia” treba postati novi brend koji artikulira vrijednosti hrvatskih proizvoda, usluga i znanja.
Za sada smo još uvijek robna marka, postojimo, ali nismo prepoznatljivi. Kako to promijeniti? Jednostavno, trebamo odgovoriti na pitanje jesmo li kao društvo spremni na sljedeće korake. Trenutak je nikada izazovniji, ali navikli smo; najbolji smo kad je najteže!