Megla je bila tak gusta da zabiješ u nju čavel i obesiš si kaput.” Tako to kažu u Ivancu, gradiću kojim smo vrludali sredinom siječnja tražeći sugovornike zavijene u zagorsku maglu, prvu tako neprozirnu ove zime. Jedini ivanečki semafor bio nam je tamo najpouzdaniji orijentir, a lokalna prometna zanimljivost pružni prijelaz gdje je noću brklja uvijek podignuta jer iza 21.15 sati nema nikoga da njome upravlja. Rijetki noćni vlakovi tu stoga stanu, propuste automobile ako ih ima, pa tek onda voze dalje. Jedan od njih je putnički, kreće iz Varaždina u 22.25 sati, prolazi Ivancem u 22.50 sati. Najviše ga koristi druga smjena, zovu ga radnički. Mi smo tuda prolazili na putu do Oriona, malog (i jedinog) lokalnog hotela u selu Horvatsko.
U nekadašnjem smo rudarskom, danas jednom od mikro industrijskih centara Hrvatskog zagorja, gdje već skoro 20 godina vladaju političari Hrvatske narodne stranke koji se predstavljaju i kao liberalni demokrati, uz povremene praktične koalicije ulijevo ili udesno. Odatle su se, prije HNS-ove ere, u visoku hrvatsku politiku vinuli poznati hadezeovci Ivić Pašalić, koji je bio liječnik u bolnici u Klenovniku, te Zlatko Canjuga, rođeni Ivančanin, profesor povijesti i filozofije. Danas ih se tamo jedva spominje, nestali su u “bespućima političke zbiljnosti”, da parafraziramo naslov knjige Franje Tuđmana čiji su bili bliski suradnici, i potom se vinuli u poduzetničke vode. Ne u Ivancu.
S imidžem uglađenog gospodina koji se dobro snalazi i u visokim nacionalnim političkim krugovima, Ivanec već u četvrtom mandatu vodi diplomirani inženjer šumarstva Milorad Batinić. To mu je volonterska funkcija; on je saborski zastupnik HNS-a, stranke u koaliciji s HDZ-om. Otkako se gradonačelnici izravno biraju, svaki put je u Ivancu pobijedio u prvom krugu, oko njega nema afera. No hoće li se kandidirati i za peti mandat, to veli da još ne zna; ispituje teren, odmjerava jačinu svojih karata dok iz Varaždina protiv HNS-a, kao i Vlade koju podržavaju, snažno grmi župan Radimir Čačić, vođa Reformista. Ivanečki se šef vjerojatno ufa i da će mu pojačana ulaganja za djecu i mlade (tzv. dječji proračun iznosi 11 milijuna kuna ove godine) podići popularnost. Među ostalim, studentima Grad daje stipendije od 600 do 800 kuna, svako novorođenče plaća 1500 kuna; u zadnje dvije godine hvale se porastom novorođene djece za otprilike jedno odjeljenje prvašića u odnosu na 2017. godinu. Prirodni prirast je zasad još negativan.
Dok čajem od mente svladavamo putnu mučninu od vijugavih zagorskih cesta kojima smo iz Zagreba došli do 80 kilometara udaljenog Ivanca, kažemo Batiniću da je grad marketinški doista zgodno upakirao certifikatom “business friendly” te s dvije nagrade Financial Timesa za strategiju privlačenja direktnih stranih investicija. (Ne slaže se, naravno, s nama da je to tek marketing, “to bi bilo preskupo”). S timom od četiri pročelnika ulazi u postupak recertificiranja za razdoblje 2020. - 2023., kaže, što plaća oko 50 tisuća kuna. Čeka i hoće li ih FT opet nagraditi, prijavili se jesu. Kao argumente navodi da su u zadnje tri-četiri godine investicije nakon dugih godina krize u uzlaznoj putanji (u poslovnoj i industrijskoj zoni ukupno oko 25 milijuna kuna), nezaposlenost je pala na svega par posto, broj zaposlenih raste (4334 u 2018. godini). Imaju i Poslovni klub gdje izlažu planove, proračun, slušaju želje poduzetnika. U gradu je oko 600 tvrtki i obrta, a u industrijskoj zoni i usred siječnja zatičemo građevinske strojeve, proizvodnu halu gradi novi investitor, varaždinska BGW grupa. Ipak, primjećujemo, u zoni ima još dosta mjesta, nema tu bombastičnih ulagačkih vijesti; najveći dio sada zauzimaju četiri hale hrvatsko-njemačke metalske kompanije WE-KR.
Radnička strana medalje govori da je Ivanec, iako se diči nizom prilično uspješnih tvrtki, daleko od idile. Uz lokalnu prerađivačku industriju, naime, uglavnom nema epiteta da je “high-tech”, niti visokih plaća. Prosječna je 5300 kuna. To znači da se radničke plaće vrte oko minimalca. Nema značajnog iseljavanja obitelji s djecom, ali mnogi se odlučuju na gastarbajterstvo po tvornicama i staračkim kućanstvima ili na “baušteli”. Na atraktivnim gradskim lokacijama oči bodu zapušteni pogoni bivših divova, poput onog Varteksova, ili Ivanečke mesne industrije u stečaju. Ivančani uzdišu za nekad poznatim domaćim jegerom, odgovori na pitanja o propasti te industrije i izvlačenju novca još se traže po sudovima, a zadnji su radnici otišli iz pogona 2014. godine. Inače, jedan od nekadašnjih vodećih dioničara IMI-ja bio je Branko Putarek, vlasnik Poljoprivrednog poduzeća Ivanec i Batinićev zamjenik, ali je prije njezina kraha svoj udjel prodao. Gradonačelnik nas je pristojno dovezao do bivše porte, da fotografiramo te ostatke ostataka. Pojedinosti tvrdi da ne zna, ali istražuje postoji li šansa da se tu pokrene neki novi život.
Najveći poslodavac je Ivančica, proizvođač obuće. Čuli smo da su nedavno stigli i radnici s Filipina, ali ispostavilo se da je u pitanju 18 radnika sa Šri Lanke: 10 muškaraca i osam žena. Još se ne zna hoće li im biti organiziran tečaj hrvatskog jezika, a smjestili su ih u stanove na prvom katu novog logističko-distributivnog centra kompanije. Prolaze kroz “plan integracije”, rekla nam je Nada Zver, predsjednica Nadzornog odbora i jedna od većih dioničarki Ivančice, ranije dugogodišnja direktorica (i, usput budi rečeno, utjecajna članica HNS-a), dok razgovaramo u prostorima Uprave. Uvezli su ih preko američke agencije koja ima ured u Zagrebu i platili im sve troškove dolaska te potpisali s njima ugovore na godinu dana u skladu s radnim dozvolama, s nadom da će ostati i dulje. “Nisu to neobrazovani ljudi. Neki od njih bili su menadžeri. No nakon terorističkih napada koji su se tamo dogodili na Uskrs prošle godine, životne prilike su im se jako pogoršale”, objašnjava kako su se ti ljudi obreli u Hrvatskoj. Bio je to niz od osam zaista jezivih napada bombaša-samoubojica u crkvama i luksuznim šrilankanskim hotelima, u kojima je ubijeno čak 269 ljudi, što je iz temelja potreslo zemlju koja uglavnom živi od turizma. Rad u ivanečkom pogonu obuće Šrilančanima danas zvuči kao odlična prilika.
“U našoj industriji je nedostatak domicilnih radnika”, obrazlaže Nada Zver uvoz radnika, izražavajući se kao da čita iz nekog kompanijskog dokumenta. Broj zaposlenih je, dodaje dalje, iz godine u godinu sve manji, sada ih je 650. “Budućnost nam je u pribavljanju radnika iz trećih zemalja”, dodaje suho. Treće zemlje su sve one koje nisu iz Europske unije, kojima plaće u hrvatskoj industriji obuće nisu preniske. Prosječna neto plaća u Ivančici lani je rasla osam posto i dogurala do 4150 kuna neto, a uz neoporezive primitke, poput božićnica, regresa za godišnji odmor i bonova, prosječna primanja digla su se na 5450 kuna. Kolika je, međutim, prosječna radnička plaća, pitamo. Lani je bila točno 3725 kuna, izračunali su tog trena. Dok smo zapisivali i podebljavali taj skroman iznos, Nada Zver počela je tumačiti: “Mi smo na svjetskom tržištu, trudimo se oko rasta proizvodnje i prodaje, ali nemamo sada mogućnost većeg rasta plaća. To je i pitanje produktivnosti”. Prosječna dob zaposlenika je 45 godina, kaže, što znači da je kolektiv relativno star, a velika je i fluktuacija. Produktivnost bi mogla podići automatizacija, odnosno robotizacija o kojoj razmišljaju, ali to je prilično kompleksan zadatak na koji se spremaju tek kroz koju godinu.
Glavnina prihoda dolazi im iz izvoza (14 milijuna eura u prošloj godini) i to uglavnom od prodaje dječjih cipela Froddo, njihovog vlastitog brenda koji razvijaju već 20 godina te plasiraju na tržište EU. Poslovi dorade, poput onih za austrijski Paul Green, danas čine mali dio prihoda Ivančice, ali od njih su u 30-ak godina suradnje mnogo naučili o biznisu, kaže Zver. Sada sa svojim asortimanom godišnje obiđu čak 17 sajmova, od Düsseldorfa do Milana, a Froddo cipele kupci naručuju i online; Paul Green, poznati proizvođač ženske obuće, u međuvremenu je otvorio svoj pogon u Međimurju, u Prelogu.
Odlazimo do pogona, želimo sresti Šrilančane. Na posao, kaže nam voditeljica marketinga, dolaze pješke, stanovi su im na deset minuta od pogona. Plaća im je hrvatski minimalac, ali oni su nas, nagnuti nad strojevima za šivanje dječje obuće, pogledavali s osmjesima. Zatekli smo ih netom prije pauze za ručak, u 11 sati, pa je vremena za razgovor bilo jako malo. Rashell Rodrigo, 21-godišnjakinja iz ribarsko-turističkoga grada Negambo na zapadu Šri Lanke, gdje je bio jedan od terorističkih napada u crkvi St. Sebastian i ubijeno 114 ljudi, kći je ribara, a do lani je radila u hotelu i odlično govori engleski jezik. Kad su plaće tamo prestale stizati, okrenula se povremenim poslovima koje je mogla naći u okolici, uglavnom je šivala. Za dolazak u Ivanec je, kako nam kaže, najviše zaslužan lokalni (katolički) svećenik koji im je ukazao na novu priliku, da rade u hrvatskoj industriji obuće, te su još na Šri Lanci naučili ručno šivati obuću. Kako joj je sada usred zagorske zime, navikloj na tropsku klimu, pješčane plaže i morski zrak, pitamo je. Smije se i kaže da ju je jako razveselilo kad je na dan dolaska u Hrvatsku, u prosincu, u Zagrebu padao snijeg. Prvi put ga je vidjela uživo. Očito, uspijeva se veseliti malim stvarima. Ivanec je “amazing”, ljudi dobri, a hrana malo čudna. “Naviknut ćemo se”, dodaje. Pozdravljamo se i ona, kao i ostatak ekipe, odlazi u radničku kantinu. Na meniju je taj dan bio nama ukusan pohani šnicl s krumpir salatom, ali za šrilankansku kuhinju, u kojoj vladaju snažni okusi i začini, gdje se meso, riba, povrće i riža pripremaju uz curry, sambal pastu od čilija, chutney umake i kokosovo mlijeko, to je zaista bila neobično dosadna, vjerojatno i bezukusna kombinacija.
Vrtjela nam se po glavi rečenica Rashell Rodrigo o tome da je Ivanec “amazing”, nevjerojatan ili zapanjujući. Dok smo šetali onime što Ivančani zovu “špicom”, pitali smo se što je na nju ostavilo takav dojam. Vjerojatno već i sama činjenica da je otputovala na drugi kraj svijeta, počela ispočetka, utječe na to da stvari gleda pozitivno. Uostalom, došla je među “ljude dobre ćudi”, kako kaže ivanečka neformalna himna (popijevka “Poleg jedne velke gore”, koju je uglazbio Rudolf Rajter). Moguće je i da su Rashell opčinile baš padine Ivančice koje se inače, po sunčanom danu, vide iz svakog kuta; ili možda malo klizalište koje su ovog Adventa prvi put postavili na glavnom trgu. Tko bi znao. Micali su ga baš dok smo kroz maglu zavirivali po “špici”, toj ne baš atraktivnoj socijalističko-tranzicijskoj kombinaciji poslovnih zgrada i parkirališta koju očekuje preuređenje u pješačku zonu. Odmah pored nje je park, nekadašnji engleski perivoj, s novim sadnicama i lipom koja je, navodno, starija i od one Gupčeve, u Gornjoj Stubici. Malo dalje nekad je bio renesansni kaštel, Stari grad Ivanec, ali nakon što je oštećen u Drugom svjetskom ratu, preostale dvije kule srušene su 1959. godine. Ivančani to do danas nisu preboljeli; usred grada nastala je i ostala vidljiva “rupa”. Tu bi sada, u jedinom preostalom objektu, trebao nastati centar za posjetitelje grada.
“Kameni ostaci ruševina ugrađeni su u temelje glavnih ivanečkih ulica”, saznajemo na turističkim stranicama grada o sudbini kula. Nakon te informacije bude vam skoro neugodno hodati naokolo. Još 1998. godine Ivančani su pozvali Institut za arheologiju da otkrije temelje kaštela, a u sklopu tih radova u dvorištu su otkriveni i temelji gotičke crkve sv. Ivana Krstitelja, ostavštine vitezova ivanovaca, te jedne starije, romaničke crkve. Nalazi svjedoče i o postojanju rimskog naselja, kako stoji na stranicama instituta. Mogu li ta otkrića biti nekako iskorištena za oplemenjivanje gradske jezgre, u dane kad je ne zamaskira adventsko klizalište, nije baš jasno. U njoj su sada, kod Trga hrvatskih ivanovaca, spomenik žrtvama fašizma, a na drugoj strani spomenik poginulim braniteljima u Domovinskom ratu sa zelenim staklenim stupovima. Na uglu se ističe zgrada bivše robne kuće, Ivanečkog magazina, podignuta 70-ih godina prošlog stoljeća. Kako kaže jedan znanstveni rad pisan u Zavodu za hrvatsku povijest, u Ivancu je 1956. godine bila osnovana prva samoposluga u bivšoj Jugoslaviji, pa je on bio dobar primjer za izučavanje razvoja potrošačkog društva na ovim prostorima. Ni kuće ni ploče s tim natpisom danas više nema, upravo se na njenom mjestu preko puta župne crkve gradi novi poslovno-stambeni objekt, ali nekoliko nam je Ivančana svratilo pažnju na taj njihov pionirski konzumeristički pothvat u doba socijalizma. (U to vrijeme samoposluge, naime, nisu bile baš raširene ni u zapadnoj Europi, a kupci su u njih ulazili nesigurno kao što mnogi danas staju pred samoposlužne blagajne u velikim trgovačkim centrima.) Prvobitno je ivanečka samoposluga bila na 70 četvornih metara, a kasnije se preselila upravo u zgradu robne kuće, gdje je sada Konzum.
Odlučujemo posjetiti rodnu kuću Josipa Kraša, rođenog u obližnjem selu Vuglovec; tu je potkraj 30-ih godina prošlog stoljeća organizirao rudarske štrajkove, a ubili su ga ustaše 1941. godine u Karlovcu. Po njemu se zvala i glavna ivanečka ulica, ali odavno je promijenila ime u ulicu ivanečkog paleontologa, akademika Mirka Maleza. Tu i tamo, na nekoliko praznih kuća 100-ak metara od centra, na to podsjećaju stari kućni brojevi. U 2012. godini je ipak jedna nova, ne tako značajna ulica, opet prozvana po njemu, kad su većinu u Gradskom vijeću držali SDP-ovci. Tipična je to hrvatska priča. Kako su zabilježili lokalni mediji, rasprava je bila žučna i vodila se na relaciji SDP-HDZ oko toga koliko je Kraš uopće zaslužan i za što, jer je bio i komunist, odnosno pripadnik “totalitarne partije”. Na njegovoj rodnoj kući, maloj zagorskoj hiži na brdu, piše da je bio narodni heroj i da je “boreći se za slobodu radnog naroda, umro junačkom smrću”. To je sada Spomen-dom, a knjiga posjetitelja svjedoči da ga povremeno obilaze i djeca, čak i u organizaciji lokalne osnovne škole (koja se, naravno, više ne zove po Josipu Krašu nego Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom, plemiću iz varaždinskog kraja i jednom od vođa ilirskog pokreta). Mi smo bili prvi gosti ove godine, ali bilo je prehladno da bismo se upisali u knjigu.
Jedna od današnjih posebnosti radničkog Ivanca je tvornica alatnih strojeva ITAS Prvomajska. Zašto? Oni provode eksperiment radničkog dioničarstva u kombinaciji sa samoupravljanjem, započet sredinom 2000-ih godina. Vlasnici više mjeseci nisu isplaćivali plaće i izvlačili su imovinu kroz niz drugih tvrtki pa se zbila velika pobuna u kojoj su radnici doslovno zauzeli pogone, nekoliko su dana čak i štrajkali glađu jer im je bila iskopčana struja (o tome je snimljen i dokumentarni film “Tvornica je naša”). Potom su u kompliciranom stečaju preuzeli vlasništvo. Prihodi se zadnjih godina kreću oko 30 milijuna kuna godišnje, većinu proizvodnje izvoze, ali za našeg posjeta kasnila je plaća.
Uspjeli su je u međuvremenu isplatiti, javio nam je Dragutin Varga, nekadašnji sindikalni lider koji je u doba pobune stekao nadimak Che Gevarga. Već je neko vrijeme izvršni direktor, glavni je otišao u prosincu iz zdravstvenih razloga. Varga se (opet) ustrajno bori za sudbinu tvornice, doživljava to kao neku svoju osobnu misiju, spreman je i štrajkati glađu bude li potrebno. Srećom, nije, ali poslovna situacija je kompleksna. I dalje imaju, tumači nam, 15-ak njemačkih partnera za koje izrađuju alatne strojeve i njihove dijelove, no to im nije dovoljno, narudžbe su smanjene. Nade su usmjerili u vojni program (smislili su ga s bivšim direktorom, od MORH-a još čekaju zeleno svjetlo) te punionice za električne automobile, projekt s kojim su se prijavili na EU natječaj. Vrijedan je oko 14 milijuna kuna. “Imamo slovenske partnere koji su za punionice razvili softver. To bi za nas mogao biti veliki posao. Razgovarat ćemo i s HEP-om, pozvali smo ih da vide što radimo”, kaže Varga. Dodaje kako je Njemačka najavila da će postaviti milijune takvih punionica, tržište je, sugerira, golemo. Svoju prvu, praktički prototip, instalirali su u Ogulinu, a u Ivancu se nalazi jedna u tvorničkom krugu.
Hoće li uz sve te manevre opstati san o “radničkom samoupravljanju za 21. stoljeće”, kako Varga opisuje sustav po kojem posluju? U lokalnim krugovima o tome nema suglasja. Jedni odmahuju rukom, kažu da je tvornici nužan ozbiljan kapital koji bi donio strateški partner; drugi zdušno podržavaju eksperiment u sadašnjem obliku, po kojem vlasnici mogu biti samo radnici i nitko pojedinačno ne može imati više od 10 posto. “Naša proizvodnja je održiva, ne treba nama Nijemac da nam šefuje”, uvjeren je Varga. Nije ga pokolebalo ni to što je danima bio u intenzivnoj potrazi za financijskom pomoći (očekuje jamstvo HBOR-a), a zbog napetosti u pogonu tih dana, s nama je radije razgovarao u hotelskom kafiću nego u tvornici. Plaće su oko 5000 kuna, a od sadašnjih 160 radnika, njih 114 su mali dioničari okupljeni u udrugu. Ostale dionice su u portfelju tvrtke ili založene kod banke, kaže nam.
Kako god bilo, ITAS je uvelike obilježio gradski život zadnjih petnaestak godina, ujedno pokazavši kako su bili isprepleteni i zamršeni politički i gospodarski odnosi u županiji. Većinska vlasnica, zbog koje je i nastala radnička pobuna, početkom 2000-ih bila je tadašnja gradonačelnica Marija Brezovac iz redova HNS-a. U to je vrijeme bila i financijska direktorica u varaždinskom Coningu. Protiv nje, njenog sina Bojana Brezovca i Ivice Canjuge pokrenuti su zbog štetnog upravljanja ITAS-om sudski procesi, a 2016. je donijeta nepravomoćna presuda u kojoj su proglašeni krivima za kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju. Ona se u međuvremenu povukla u mirovinu i iz javnog života, a sin u Ivancu vodi nekretninsku tvrtku. Kad smo pak gradonačelnika Batinića pitali je li u međuvremenu možda donesena pravomoćna presuda, odgovorio je promptno: “Nemam pojma”.
Iako ga je na samom početku prvog mandata dočekao upravo štrajk itasovaca, a onda vođeni burni sastanci u gradskim uredima, tom se tvrtkom danas ne bavi. Povremeno tek prolongira naplatu dugova, a nerado priča i o drugim ivanečkim “slučajevima”. Razgovor usmjerava prema razvoju poslovne zone za koju su prije deset godina digli kredit, otkupljivali privatno zemljište i uredili je “bez ikakve pomoći države”. U bivšim pogonima Varteksa je pak lani pokušao podići veliki gradski poduzetnički inkubator, ali bilo je premalo interesa. Kako se čini, međutim, pojavili su se potencijalni kupci koji bi tu mogli pokrenuti proizvodnju. Tko su, koja je proizvodna grana u pitanju, nije nam otkrio. Zajedničku turneju završili smo u kafiću u Pučkom otvorenom učilištu, kod novouređenog kina s crvenim plišanim sjedalima. Tamo se gleda, kako su najavili na plakatima, isto što i u Zagrebu: “Zločesti dečki zauvijek” (Bad Boys) s Willom Smithom, “Gospoda” (The Gentleman) redatelja Guya Ritchieja te “Savršena laž” (The Good Liar) s Helen Mirren.
Drugi po veličini grad u Varaždinskoj županiji s oko 13 tisuća stanovnika (to je procjena DZS-a, na zadnjem popisu stanovništva 2011. ih je bilo 758 više), obrubljen vinogradima, klijetima i dvadesetak sela, Ivanec je ostao prometno izoliran, u nekom “džepu”. Na poziciji između dviju autocesta (Zagreb-Macelj i Zagreb Goričan), još je u iščekivanju brze ceste koja bi ga povezala s Varaždinom i Krapinom. Put do njega neobično dugo traje. Hrvatske ceste bi trebale početi s gradnjom 2021. godine, bude li sve po planu, a do tada će se voziti sporim državnim i uskim županijskim cestama. Odnosi gradskih vlasti sa županijom su i zbog toga malo napeti, koškanja su najvidljivija upravo oko politike uređivanja cesta. I škola.
Kako se sada čini, velika ivanečka osnovna škola s oko tisuću đaka koja još uvijek ima dvosmjensku nastavu, bit će napokon dograđena i uređena prema modelu javno-privatnog partnerstva. O tome su bile vođene burne rasprave, a Batinićeva ideja “odcjepljenja” škole od Varaždinske županije nije uspjela. U međuvremenu je uz pomoć europskog novca energetski obnovljena srednja škola, a uređena je i “učionica budućnosti”, opremljena posebnim pločama, stolcima, 3D printerima, računalima. (Obišla ju je nedavno ministrica Blaženka Divjak, Ivančani su dio “Škole za život”, pa smo zavirili i mi.) U toj smo učionici zatekli strojarsku grupu đaka trećeg razreda. S diplomiranim inženjerom Zvonkom Bedanekom, nastavnikom koji se doselio iz Ludbrega, vježbali su programiranje CNC glodalice. Kako nam je u zadnjem redu, budući da nismo mogli slijediti njihove zadatke, potiho objašnjavala ravnateljica Lidija Kozina (inače i dogradonačelnica Ivanca), u školi je 475 đaka, a smanjili su gimnazijski program te uveli onaj trogodišnji za CNC operatere. Treba ih lokalna industrija. Trenutno ih je u školi 80, a oko nastave i opreme radionica za strojarska usmjerenja surađivali su s njima ITAS i čakovečki TMT koji ima pogon u susjednoj Lepoglavi. Za suvremeno opremanje škole su zadnjih godina iz EU povukli oko milijun eura, kaže Kozina, a upravo pripremaju projekt virtualne matematike (MathReality) u kojem sudjeluju i škole iz Italije, Francuske, Belgije, Rumunjske i Cipra. Stiglo je 15-ak VR naočala, razvijaju nove scenarije za poučavanje matematike. Kako kaže profesorica Marta Bregović Flegar, to će geometriju sigurno učiniti jednostavnijom i atraktivnijom, ali primjena je moguća i daleko šire. Đaci, naravno, jedva čekaju, barem tako kažu.
Nakon te futurističko-edukativne pauze, uputili smo se do male, ambiciozne tvrtke koja se probija na svjetskom tržištu zahvaljujući patentima. Zove se Hydromat. Osim što ima nevjerojatan popis referenci, koji uključuju i ruske nuklearne elektrane te nuklearne ledolomce, zaintrigirala nas je jer je njen osnivač Slavko Canjuga (brat Zlatka Canjuge). Svakako smo ga željeli upoznati, u Ivancu svi za njega i njegove poslove, naravno, znaju, pa i da je u 90-ima imao neslavnu poslovnu avanturu u Karlovcu nakon koje je uslijedio dugotrajni sudski proces. U malom pogonu sa 25 radnika razgovarali smo o biznisu i tehnologiji kojom se strastveno bavi, aksionim multifunkcijskim ventilima. Mailom smo potom rasvijetlili “ono drugo” što je visjelo u zraku, sudbinu procesa koji se protiv njega vodio kao nekadašnjeg većinskog vlasnika Tvornice plinskih turbina. (Bio je i u pritvoru 2000. godine, no odlukom Vrhovnog suda odbačena je osuđujuća presuda te je na ponovljenom suđenju prošle godine donijeta oslobađajuća. Smatra da je bio “kolateralna žrtva određenih ‘šerifa’ na lokalnom i državnom nivou”, a tvornica je u međuvremenu otišla u stečaj, iz kojeg je izašla s novim vlasnicima.)
Slavko Canjuga je vitalni 65-godišnjak koji smatra da su “ventili silno interesantne stvari” i oni mu dižu adrenalin. U Hydromatu, koji je osnovao u garaži prije više od 30 godina, sada se bavi isključivo istraživanjem i razvojem; sin Krešimir je direktor. Čak 90 posto prihoda, u prošloj godini oko osam milijuna kuna, ostvaruju u izvozu, od Europe, preko Rusije, arapskih zemalja do Irana i Kine. Njihovi ventili bit će, kažu nam odmah, zasipajući nas informacijama i jedan drugome uskačući u rečenice, i u WestQurna2, trenutno najvećem naftno-plinskom polju u Basri, gdje koncesiju imaju vodeće naftne kompanije. “Naš svjetski patent, aksioni multifunkcijski ventili, bit će tamo ugrađeni za zaštitu bušotina”, kaže Slavko Canjuga. U Basri je sada ogromno gradilište, na njemu radi, pojašnjava Krešimir, nekoliko desetaka tisuća ljudi. Ventili su, naravno, golemi: promjera metar, težine 600-700 kilograma. Lijevaju ih u Italiji jer su u pitanju specijalni čelici; u Hrvatskoj takve ljevaonice nema.
Spominju i da su dobili posao za plinovod Snaga Sibira, pušten u rad prije otprilike mjesec dana, kojim Rusija isporučuje plin Kini. U Egiptu im je, nabrajaju, novi partner velika državna tvrtka Petrojet, za koju će raditi glavne ventile za novi kairski sistem za pitku vodu, a svaki će biti težak pet tona. Za njihovu strojnu obradu angažirat će jednu od tvrtki Đure Đakovića. “Tim poslom smo pobijedili barem dvije velike njemačke tvrtke i jednu multinacionalku. To je nevjerojatan uspjeh”, kaže nam u jednom dahu Slavko Canjuga. U pitanju je posao od tristotinjak tisuća eura.
Pritom se smije jer su im, kaže, nedavno u gostima bili neki ruski projektanti koji rade za polje WestQurna2, a razlog njihova dolaska zapravo je bio provjera, da vide da li Hydromat zaista postoji. Ugovor s njima još čekaju. Canjuga najavljuje da će ove godine u ivanečkoj poslovnoj zoni, gdje su kupili zemljište, izgraditi pogon za ispitivanje ventila i montažu, moraju se širiti. A kako stoje je s radnicima? “Danas su metalci ljudi na cijeni. Morate se dobro potruditi da zadržite radnike. To su zanimanja koja postavljaju uvjete poslodavcima, nikakav sindikat”, ocjenjuje. Smatra da se gotovo 90 posto hrvatskih tvrtki u strojogradnji danas svelo na, kako kaže na njemačkom, “nur drehen, nur schweisen” tehniku, poslove bez dodane vrijednosti. “Hans ti dade nacrt, ti tokariš i zavaruješ, on plati. To je katastrofa”, ocjenjuje i naglašava da njegova tvrtka živi od vlastitih proizvoda. Prosječni majstor ima kod njega barem 1000 eura neto plaću, a inženjeri 1500 eura. “Plaća ovisi i o projektu. Na nju ide i nagrada ako uspješno riješimo projekt”, naglašava. Puno govori o patentima i njihovoj važnosti u suvremenom svijetu industrije, žali se što kod nas država pomaže tvrtkama za kupnju tuđih patenata, ali ne i za komercijalizaciju vlastitih, što je prilično skupo. “To je najveća vrijednost naše tvrtke, know-how. Na aksionom multifunkcijskom ventilskom sustavu ja radim već 15-ak godina”, kaže. Osvrće se i na turizam koji smatra zlom jer, kaže, uništava inovativni, intelektualni potencijal ljudi; Hrvatska je općenito nisko na globalnoj ljestvici po patentnim prijavama i registriranim patentima. “Slovenci nas po patentnim prijavama šišaju deset puta. To je dramatično zaostajanje”, kaže. Da je bilo vremena, raspričao bi se on i o politici, ali u to se ipak nismo upuštali.
S Vinkom Harjačem, jednim od osnivača popularnog lokalnog Društva za športsku rekreaciju Lančić-Knapić (seoca na pet minuta automobilom od središta grada), poletnim umirovljenikom koji je nekad bio domar dječjeg vrtića, uputili smo se idućeg dana do vrha Ivančice, najviše planine Hrvatskog zagorja. Samo dio ceste je asfaltiran, ostatak je bio prilično prašnjav; gore nas je na 1060 metara visine napokon dočekalo sunce. Kažu da se s vrha, s vidikovca u liku metalne “piramide”, za vedrog dana može vidjeti čak i Balaton. Mi nismo uspjeli vidjeti niti Ivanec, tek staru Kapelicu sv. Duha na jednom od susjednih brežuljaka. Povratak na ivanečke ulice podsjetio nas je na to da grad ozbiljno koketira s turističkim brendiranjem kao prvi planinarski grad u zemlji. Svuda su postavljene ploče o Ivančici ili, po domaćem, Ivojnščici, njenim planinarskim putevima i potencijalima. Htjeli bi je iskoristiti kao razvojni adut, uređuju i Muzej planinarstva, ali kako od turizma u tom živopisnom krajoliku konkretno misle zaraditi, to tek trebaju razraditi. Zasad u planini, kako nam se čini, uglavnom uživaju sami (Harjač nam tako za vrijeme vožnje naveliko priča o manifestaciji “Kretanje - zdravlje”, u sklopu koje na vrhu Ivančice održavaju sportska natjecanja, a potom stižu traktori s hranom i pićem), ili podno nje feštaju u izletištu Jarki pored kojeg je nekad funkcionirala i privatna skijaška staza duga 500 metara s vučnicom. Vlasnik Josip Harjač dočekao nas je s toplom peći i pričom o tome da bi za ishođenje certifikata za rad vučnice, prema nalazima inspekcije koja ga je posjetila prije tri godine, trebala dodatna ulaganja za koja on, eto, nije spreman, ljuti se na političare svih “fela”. Do daljnjega, skijanja s vučnicom neće biti.
Iako zima nije baš najbolje godišnje doba za procjenjivanje turističkih potencijala Ivanca, odvijugali smo ipak još do sela Željeznica, gdje nas je čekao vlasnik OPG-a koji se pokušava uključiti u lokalnu ponudu, reklamirajući se na internetu u američkom stilu, kao Ranch Chivas. Tomislav Marčenić, inače tehničar za elektroniku iz Slavonskog Broda, drži tamo nekoliko konja i u ljetnoj sezoni vodi ture, uglavnom za strance. Nudi im povezivanje s prirodom. Calvados je njegov omiljeni 12-godišnji konj, pasmine holstein (vrlo ljubazan i prema našem pokušaju jahanja), a ture koje nudi idu do 100 eura po danu. Marčenić se sada, priča nam dok se njišemo u sedlu, sprema na višemjesečni rad u Njemačku gdje će na jednoj od farmi obučavati mlade konje, to je još uvijek ozbiljniji izvor novca; po povratku će se posvetiti novom ranču koji je kupio malo dalje, izvan područja Ivanca, u Vinica Bregu.
Ako će se Ivanec baciti u turizam, trebat će im i nekoliko dobrih mjesta s domaćim specijalitetima, razmišljali smo dok smo ručali u golemom restoranu lokalnog trgovačkog centra KTC; preko tjedna Ivančani ga često koriste za brze gablece i ručkove (neka vrsta lokalnog fast fooda), ističući vrlo prihvatljive cijene, a po fotografijama na zidovima i servirnim kolicima posve je jasno da se tu inače najčešće održavaju raskošne svadbe. U Ivanečkim novinama, mjesečniku u boji koji izdaje Grad i stiže na sve kućne adrese, saznali smo i da je uoči Božića tu bio organiziran susret za čak 930 (!) ivanečkih “građana starijih od 76 godina”. Pokloni su bili u platnenim vrećicama s novim logom Ivanca kao planinarskog grada.
Što su danas u Ivancu glavni problemi, kako bi opisali Batinićev model upravljanja, pitali smo neke kod lokalnih oporbenih političara. (On nam je rekao da je Ivanec prije 15 godina zatekao kao neuređeno i komunalno zapušteno provincijsko mjesto, bez razvijenog društvenog život, na razini Hrvatske anonimno i neprepoznatljivo). Odgovor jednog od protukandidata na prošlim izborima za gradonačelničku fotelju, SDP-ovca Daniela Vlaisavljevića, sada gradskog vijećnika, svodi se na rečenicu: Ivanec se bitno ne razlikuje od stanja zatečenog 2005. godine. Nije impresioniran ni certifikatom o dobrom poslovnom okruženju: “Sasvim sam siguran da bi ga mnogi gradovi imali da im je to primarno, odnosno da im je do te vrste promocija (primjer Preloga, Ludbrega i sličnih, uspješnijih)”. Ivanec se, kaže, vodi činovnički. Šefica lokalnih Reformista Jelena Pavleković odgovara pak dugačkim popisom komunalnih problema, smanjivala bi porez na potrošnju, poručuje da Ivanec premalo povlači iz EU fondova. Potom hvali poteze Radimira Čačića jer “županija u svakom području svog djelovanja uvijek i uvelike radi na dobrobit građana…”. Tvrdi također da “sprega HNS-a i HDZ-a na vlasti u gradu nije donijela ništa dobro”.
Političke igre bez granica, kao i svuda, u kojima se “strancima” teško snaći. Naši domaćini u Lančić-Knapiću ih registriraju, ali radije ne komentiraju. Dobre su volje, napokon im je lani obnovljen društveni dom koji su podigli vlastitim rukama i samodoprinosom 1982. godine (za obnovu je povučeno 1,08 milijuna eura), jedva čekaju sportsko-rekreacijski centar koji će narasti pored obližnjeg jezera. Ekipa žena, članice športsko-rekreacijskog društva sa stotinjak članova, nedavno su osvojile treće mjesto na natjecanju u Virovitici. U istom sastavu obilaze rekreacijske festivale već nekoliko godina. Discipline? Ubacivanje lopte u koš, pucanje na rukometni gol, vođenje nogometne lopte između čunjeva, bacanje kolutova, viseća kuglana i pikado. Najmlađe su Marijela i Barbara Habek, srednjoškolke, u varaždinskoj strukovnoj školi uče modni dizajn. S njima vježbaju i mama i baka, a najstarija, umirovljenica Katarina Harjač, ima 65 godina. Ruka joj je u zavoju, ali to nije posljedica vježbanja. Spremna je za poziranje. Zafrkava se. Smijeh odzvanja potkrovljem.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....