On je skupini Borg rekao ne: 'Agrokorova nagodba ipak može biti vjerodostojan dokument'

Iako je Ustavni sud potvrdio da je Zakon o postupku prinude uprave, takozvani lex Agrokor, sukladan Ustavu, i dalje se vode velike polemike oko toga hoće li naknadne tužbe stranaka koje se smatraju oštećenima u tom procesu pasti dijelom i na teret poreznih obveznika. Jedan od onih stručnjaka koji su Vladu upozoravali na neustavnost određenih odredbi i mogućnost da građani na koncu plate ceh državne regulatorne intervencije u pokušaju spašavanja Agrokora od stečaja bio je prof. dr. sc. Petar Miladin s Pravnog fakulteta u Zagrebu, koji je u široj javnosti postao poznat kao stručnjak koji je u e-mailovima između Martine Dalić, bivše potpredsjednice Vlade, i stručnih konzultanata, pisanih na temu izrade Zakona o postupku izvanredne uprave, bio jako kritičan prema nekim odredbama tog zakona.

Može se reći da je baš zbog njegova inzistiranja na promjenama određenih odredbi posljednja verzija zakona bila koliko-toliko u skladu s Ustavom, ali je veliko pitanje hoće li to biti dovoljno - jer neke druge primjedbe nisu uvažene - da se zaštite porezni obveznici od naknadnog udara po novčaniku. Zanimljivo je pritom kako se iz posljednjeg javnog istupa Petra Miladina u stručnoj javnosti čini da je profesor dijelom relaksirao svoje poglede na ustavnost lex Agrokor, vjerojatno i zbog djelomično usvojenih primjedbi. Ovaj je četvrtak, naime, u koautorstvu predstavio rad pod nazivom “Stečajni plan i nagodba u postupku izvanredne uprave”.

Formalnu prezentaciju rada održao je u četvrtak na tradicionalnom proljetnom 56. susretu pravnika, pred 250 pravnika i odvjetnika, koautor članka prof. dr. sc. Hrvoje Markovinović, a stručni rad je objavljen u Zborniku Hrvatskog saveza udruga pravnika u gospodarstvu “Opatija ‘18.”. Kao što smo rekli, iz izlaganja i naknadnih odgovora na pitanja stekao se dojam da profesor Miladin respektira odluku Ustavnog suda prema kojoj je lex Agrokor sukladan Ustavu. Nakon završetka izlaganja i toga dijela konferencije u Opatiji smo razgovarali s Miladinom koji nam je rekao da ne bi htio detaljnije komentirati objavljene e-mailove i njihov sadržaj, što nije čudno jer je sada i USKOK službeno preuzeo od DORH-a istragu u povodu te elektronske prepiske koju je objavio Index.hr, pa se može očekivati da će svi koji su uključeni u te e-mailove biti pozvani da daju iskaz.

Zaštita interesa vjerovnika

Iz službene izjave koju nam je dao, pak, moglo se zaključiti kako mu je bilo stalo ovim radom pokazati da je nagodba vjerovnika vjerodostojan instrument u insolventnom postupku, koji, ako se provodi strogo sukladno Stečajnom zakonu i Zakonu o postupku izvanredne uprave te odlukama sudskih instanci, može u dovoljnoj mjeri štititi prava vjerovnika. “Nagodba po Zakonu o postupku izvanredne uprave i stečajni plan su jedni te isti instrument. Nagodba se treba stoga tumačiti po pravilima koja vrijede za stečajni plan. Postupak stečajnog plana privatiziraju vjerovnici dužnika.

Vjerovnici moraju, međutim, pritom postupati sukladno Stečajnom zakonu (SZ) i Zakonu o postupku izvanredne uprave (ZPIU)”, autorizirana je izjava profesora Miladina. Rečenica “postupak stečajnog plana privatiziraju vjerovnici dužnika” ustvari znači da lex Agrokor u dovoljnoj mjeri omogućava vjerovnicima da vode postupak kako bi, u prvom redu, maksimalizirali svoje interese, a to je, kako i u svom radu naglašavaju Miladin i Markovinović, što veća naplata svojih potraživanja.

U tom radu obojica autora niti jednom riječju ne dovode u pitanje ustavnost zakona, niti problematiziraju neke sporne odredbe lex Agrokor, a u članku su, između ostalog, koncentrirani na to da dokažu kako i stečajni plan i nagodba vjerovnika mogu imati kao dodatni cilj, uz maksimalizaciju naplate potraživanja vjerovnika, i sanaciju i reorganizaciju tvrtke. “Bit je u tome da se stečajnim planom smije, za razliku od općeg režima Stečajnog zakona koji ustraje na likvidaciji dužnikove imovine i njenoj raspodjeli među dužnikovim vjerovnicima, sačuvati dužnikovo poduzeće kao poseban predmet pravnog i poslovnog prometa, a preko kojega je stečajni dužnik kao njegov nositelj djelovao na tržištu. Treba najodlučnije stati na kraj ustrajnom brkanju različitih pravnih kategorija imovine i poduzeća.

Te pravne kategorije zavređuju zaseban tretman, ponajviše u postupku stečajnog plana... Ista sanacijska svrha podloga je i Zakona o postupku prinude uprave kada je riječ o društvima u postupku izvanredne uprave”, stoji u odjeljku njihova rada pod nazivom “Svrha stečajnog plana i nagodbe u postupku izvanredne uprave”. Nadalje, rad se bavi i konceptom zakonskog uređenja stečaja koncerna i stečajem povezanih dužnika te se zaključuje kako se, “iako je Zakon o postupku izvanredne uprave nedorečen i manjkav pa njegovi dosezi nisu do kraja jasni”, može reći “da će se postupak izvanredne uprave primijeniti i na dioničko društvo dužnika i sva njegova ovisna društva, pa čak i ona u pogledu kojih pojedinačno nije ispunjen preduvjet postojanja predstečajnog razloga ili drugi uvjeti predviđeni člankom 4. Zakona o postupku izvanredne uprave”.

Nedorečeni Stečajni zakon

Na ovome mjestu valja podsjetiti na objavljene e-mailove iz kojih proizlazi kako je Vlada ipak prihvatila prijedlog profesora Miladina da se u zakonu navede da moraju biti ispunjeni dodatni “stečajni” razlozi provođenja Zakona o postupku izvanredne uprave kako ne bi jedini razlog bilo restrukturiranje poduzeća od sistemske važnosti za Republiku Hrvatsku. Uz to, Miladin je doslovno spasio ustavnost i regularnost Zakona o postupku izvanredne uprave tako što je inzistirao, a što je na kraju i prihvaćeno, da dužnik, odnosno u ovom slučaju vlasnik Agrokora Ivica Todorić, mora dati pismeni pristanak na aktivaciju zakona. Kada smo ga pitali da komentira te, kao i druge dijelove e-mailova u kojima je, na primjer, tvrdio da se treba obavezno odustati od toga da izvanrednog povjerenika predlaže Vlada umjesto da ga sud bira s liste stečajnih sudaca, a što nije uvršteno u zakon, nije htio reći ništa detaljnije.

Mogao se steći dojam da ne želi nikome stavljati dodatnu sol na ranu. Ipak, zanimljivo je da su u tom znanstvenom radu Miladin i Markovinović branili lex Agrokor i tumačenje i politiku izvanredne uprave prema kojoj se postupak izvanredne uprave može provoditi kao jedinstveni postupak nad glavnim dužnikom i ovisnim i povezanim društvima te da se u tom postupku mora postići jedinstvena nagodba koja će važiti za sve, pa i za one povezane tvrtke za koje nisu utvrđeni stečajni ili predstečajni razlozi, a u kojima glavni dužnik ima samo 25 posto dionica. No, kao protutežu tome, a što je i politika izvanredne uprave Agrokora, Miladin i Markovinović ističu kako se ne smiju provoditi naplata i otpisi potraživanja na razini glavnog dužnika (takozvana materijalna konsolidacija), nego na razini svakog pojedinog poduzeća, ovisno o kvaliteti potraživanja koju vjerovnici imaju prema toj kompaniji, ali i prema poslovnim pokazateljima svake tvrtke pojedinačno (takozvana procesna, postupovna konsolidacija, sada već poznata kao “vodopad” Entity priority modela, koju provodi izvanredna uprava). Pritom je zanimljivo kako u hrvatskom insolventnom pravu nije riješen problem stečaja koncerna, posebne vrste dužnika s povezanim i ovisnim društvima, čak je i u Njemačkoj, kako smo saznali, taj zakon donesen tek prije mjesec dana.

Takav je zakon, saznali smo na skupu pravnika, moguće vrlo brzo napisati, a njime bi se regulirao mogući stečaj Agrokora ako ne dođe do nagodbe vjerovnika. Naime, jedan od razloga zbog kojega se išlo u lex Agrokor jest to što bi stečajem ili predstečajnim postupkom bilo stvoreno na desetke predstečajnih postupaka s više od 70 dužnika (poduzeća) i 5700 vjerovnika koji se preklapaju na previše razina, a naš sudski sustav za to nije kapacitiran. To je ustvari eufemistički izraz za administrativnu katastrofu koja bi uslijedila ako bi Agrokor zbog neuspjeha nagodbe vjerovnika otišao u stečaj. Stoga bi, rekli su nam pravnici, Vlada morala hitno donijeti takav zakon koji, ističu, nije kompliciran i može se relativno brzo napisati i donijeti (naravno, kažu, u strogo formaliziranoj proceduri).

Nadalje, Miladin i Markovinović u svom se radu dotiču i problema pravnih lijekova u postupku lex Agrokor. “Temeljno je pravilo stečajnog prava, kada su pravni lijekovi u pitanju, da žalba ne odgađa provedbu rješenja, osim ako Stečajni zakon ne propisuje drukčije za neki poseban slučaj”, ističu na početku tog poglavlja, dodajući kako vjerovnik i dužnik imaju pravo na žalbu na odluku kojom se stečajni plan potvrđuje ili se potvrda stečajnog plana uskraćuje. U tom kontekstu zaključuju da “kako Zakon o postupku izvanredne uprave nema posebnih odredbi kojima bi se isključivalo pravo podnošenja žalbe protiv rješenja o potvrdi nagodbe postignute u postupku izvanredne uprave između dužnika i vjerovnika, treba zaključiti da je žalba protiv tog rješenja dopuštena”. Žalba će se podnositi Visokom trgovačkom sudu, navode, i neće odgađati provedbu rješenja Trgovačkog suda o potvrdi nagodbe, a vjerojatno će rok za podnošenje nagodbe biti 15 dana od odluke Trgovačkog suda, ali to se navodi izravno u komentaru.

“Rješenja donesena u postupku izvanredne uprave postaju, međutim, pravomoćna tek kada se više ne mogu pobijati žalbom ili kada povodom izjavljene žalbe drugostupanjski sud donese odluku kojom žalba odbija i potvrđuje pobijano rješenje.” S takvim se mišljenjem slaže i korporativni pravnik i odvjetnik Mićo Ljubenko, s tim da on navodi kako je dosad u predstečajnim postupcima bilo jako malo žalbi, tek tri ili četiri na nekoliko tisuća postupaka. On ističe da je tako jako malo žalbi bilo zbog toga što je jako teško pravno srušiti dogovor koji je postigla većina vjerovnika te da se u slučaju nagodbe vjerovnika Agrokora i zbog toga mogu očekivati žalbe tek na dijelove nagodbe.

Naravno, odluka Ustavnog suda da je lex Agrokor sukladan Ustavu onemogućit će ustavno rušenje nagodbe, ali bit će moguće rušiti pojedine dijelove nagodbe. U tom se slučaju postavlja pitanje što će biti s cijelim procesom ako se “poništi” samo jedna cigla iz tornja nagodbe, kako će se i od koga naplatiti oštećene stranke, što ako sud naloži ponovni dogovor vjerovnika i stranaka po tom pitanju - otvaraju se tisuće pitanja što bi tada moglo biti. Konačno, u ovom radu autori raspravljaju i o razvrstavanju vjerovnika u skupine, što je također aktualan problem u procesu lex Agrokor, jer je VTS srušio rješenje o stalnom vijeću vjerovnika pa je “na vlasti” još uvijek privremeno vijeće vjerovnika za koje je sud već naložio izvanrednoj upravi Agrokora da zamijeni predstavnika malih dobavljača nekim drugim jer su mali dobavljali isplaćeni, ali izvanredni povjerenik taj naputak još nije proveo. Miladin i Markovinović tvrde, naime, da jednako kao i u slučaju procesnog modela naplate i otpisa potraživanja, i razvrstavanje vjerovnika u skupine mora voditi računa o tome da vjerovnici svakog od ovisnih ili povezanih društava nemaju isti pravni položaj.

Slijede godine neizvjesnosti

Zaključno se može reći da koliko god ova dva profesora daju na određeni način podršku restrukturiranju Agrokora putem Zakona o izvanrednoj upravi, toliko i upozoravaju na nužnost strogog pridržavanja zakonskih odredbi Stečajnog zakona i lex Agrokor jer u suprotnom proces neće biti gotov 10. srpnja, (ako se donese nagodba), nego će se pravosudni repovi vući dugo nakon toga.

Autori ne analiziraju tko bi mogao platiti eventualne presude koje će oboriti neke dijelove nagodbe, ali je nakon odluke Ustavnog suda mogućnost da će porezni obveznici platiti dio takvih presuda ipak znatno smanjena. No, sudsku praksu u ovakvim slučajevima nemamo, a žalbeni i drugi postupci mogli bi se voditi godinama, pa i desetljećima. Čekaju nas stoga, vjerojatno, godine neizvjesnosti.