Odzvonilo oazi zbog koje je došlo do neslućenog rasta u našem turizmu: ‘Zbog tog propusta izgubili smo dvije milijarde eura‘

S obzirom na sve ozbiljniji problem sa stambenim zbrinjavanjem građana, a i u nastojanju da ispuni sve potrebne uvjete da uđe u OECD, država se ozbiljno počela obračunavati s rentijerskom ekonomijom i kratkoročnim smještajem, i izgleda da je zbilja odzvonilo poreznoj oazi koja je s godinama omogućila neslućen rast ovog segmenta turizma.

Uz Zakon o upravljanju zgradama koji značajno pooštrava uvjete za otvaranje apartmana u stambenim zgradama te Zakon o turizmu koji također cilja na ograničavanje rasta kratkoročnog smještaja, Vlada konačno najavljuje uvođenje poreza na nekretnine, ali i izmjene Poreza na dohodak koji mijenja porezni tretman kratkoročnog smještaja.

Kako je prošlog tjedna najavio ministar financija Marko Primorac, u sklopu paketa porezne reforme trebalo bi doći do izjednačavanja poreznog tretmana dugoročnog i kratkoročnog najma. Time će doći do značajnog povećanja poreznog opterećenja kratkoročnog najma, koji se trenutno plaća kao paušal po krevetu, no ono će i dalje biti prilično povoljno u odnosu na oporezivanje ostalih izvora dohotka.

Drugim riječima, dugoročni najam trenutno se oporezuje tako da je od iznosa najamnine 30 posto neoporezivo dok se na 70 posto plaća 12 posto poreza. Tako, primjerice, onaj tko iznajmljuje nekretninu za 1000 eura na 700 eura plaća 12 posto poreza, što je 84 eura. Drugim riječima, za 1000 eura dohotka od najma porezno opterećenje iznosi 8,4 posto.

Godišnje paušale određuju lokalne jedinice u iznosu od 19,99 do maksimalnih 199 eura po krevetu koji se renta, bez obzira na to koliki se prihod tu ubere, s time da je jako velik broj jedinica lokalne samouprave utvrdio paušal na donjoj granici, što znači da netko za apartman s ukupno šest kreveta plaća porez 120 eura godišnje. Za toliki apartman, to nije ni cijena jednog noćenja.

Porezna oaza

Porezna oaza gurala je i ulagače u rentijerstvo, koje je u posljednjih deset godina nabujalo. Uoči ove sezone u Hrvatskoj je bilo oko 220 tisuća objekata u obiteljskom smještaju, s ukupno oko 650 tisuća kreveta, odnosno čak 43 tisuće kreveta više nego u 2019. godini. U 2016., kad je uveden eVisitor koji prati ovu statistiku, u kratkoročnom najmu bilo je oko 83 tisuće apartmana. Za usporedbu, u hotelima se u pet godina otvorilo tek pet tisuća novih kreveta, znači devet puta manje kreveta nego u apartmanima. U odnosu na lani, ovog ljeta na tržištu je bilo 26 tisuća novih kreveta u privatnom smještaju.

Istodobno, doznajemo da je u Hrvatskoj na snazi oko 105 tisuća ugovora o dugoročnom najmu stanova, a prema posljednjem popisu stanovništva, onom iz 2021., gotovo je 64 tisuće kućanstava živjelo u podstanarstvu dok se ostatak stanova renta poslovnim subjektima.

Pa koliko je onda proračun izgubio zbog toga što je država godinama privatni smještaj poticala poreznom politikom? To je izračunala Maruška Vizek, analitičarka Ekonomskog instituta u Zagrebu koja godinama upozorava na štetnost bujanja privatnog smještaja.

Njezin zadnji izračun o ovome je za 2019. godinu, na temelju zadnjih dostupnih podataka o prosječnom iznosu noćenja po turistu u privatnom smještaju iz publikacije Tomas Instituta za turizam. Pomnožila je ovaj iznos s 44,5 milijuna noćenja ostvarenih u privatnom smještaju te godine i došla do podatka da su iznajmljivači samo u toj godini utržili gotovo 1,9 milijardi eura od turističkog najma.

Samo 20 milijuna od paušala

Odnosno, da su plaćali porez na dohodak, kao što ga plaćaju vlasnici koji svoje stanove daju u dugoročni najam, a koji iznosi 12 posto na iznos najamnine nakon što se ona umanji za odbitak od 30 posto, blagajne jedinica lokalnih samouprava bile bi bogatije za otprilike 175 milijuna eura prihoda od poreza na dohodak i prireza. Umjesto toga od paušala su blagajne lokalnih samouprava uprihodile samo oko 20 milijuna eura od paušalnog poreza na dohodak od turističkog najma, skoro devet puta manje.

Ti su prihodi do 2024. uslijed rasta cijena i broja noćenja u obiteljskom smještaju sasvim sigurno znatno veći od ovih iznosa, dakle možemo reći da država godišnje gubi između 200 i 300 milijuna eura time što ne oporezuje kratkoročni smještaj jednako kao dugoročni najam. U desetak godina ovim propustom tako smo izgubili sigurno oko 2 milijarde eura.

"To su iznosi kojima se u posljednjih desetak godina moglo bez ikakvog problema riješiti priuštivo stanovanje naših građana, što je propušteno. Umjesto toga, država je vrlo jasno poručivala da joj je važniji turistički najam, koji je vrlo jasno poticala, i danas imamo rezultate, među ostalim i rast cijena nekretnina u turistički razvijenim područjima. Zbog toga je sada krajnje vrijeme da država konačno konkretnim mjerama i poreznom politikom pokaže da joj je važnije stambeno zbrinjavanje građana nego kratkoročni najam za turizam", kaže analitičarka za Jutarnji list.

Ona bi, doduše, išla i korak dalje.

"Sad se treba iskoristiti trenutak i obrnuti situacija, tako da se na dugoročni najam stavi paušal, a za kratkoročni uvede stopa kojom se oporezuje dugoročni. To bi bila puno jasnija poruka države, da se želi napraviti značajan korak u stambenom zbrinjavanju građana, ali bio bi to i jako dobar motiv za prelaz s kratkoročnog u dugoročni najam", smatra Maruška Vizek.