Izbor za najboljeg mladog poljoprivrednika/poljoprivrednicu, koji će predstavljati Hrvatsku na izboru za najboljeg europskog poljoprivrednika, ušao je u završnu fazu. Stručni ocjenjivački sud odabrao je 20 najboljih. Ovo su njihove priče
Dočekala nas je na njivi. Dok su dvojica njezinih zaposlenika oko oranice bušila rupe za postavljanje nove ograde, Suzana Milovanović je u traktorsku prikolicu ubacivala drvene stupce stare ograde. Činila je to s lakoćom, bez ikakvih problema, kao da baca štapiće.
- Lagani su ovi stupci, suhi, ali nije problem i da su sirovi - preduhitrila nas je odgovorom na pitanje koje je prepoznala na našem pomalo iznenađenom izrazu lica. Kroz razgovor koji je uslijedio ubrzo ćemo shvatiti da se ispred nas nalazi iznimno snažna žena s čeličnom voljom, koju nisu zaustavile brojne nevolje i tragedije s kojima se suočila i hrabro ih iznijela da bi sebi i svojoj djeci, sinu Matiji (17) te kćerima Mirni (16) i Jeleni (14), osigurala normalan i funkcionalan život.
- Nemojte se ljutiti što sam vas dočekala na njivi, ali moramo iskoristiti ove lijepe dane da obavimo što više posla - ispričava se Suzana što smo se do nje morali probijati kroz blatnu leniju, iako za ispriku zapravo nema potrebe. Oko nas je na stotine rupa koje čekaju da u njima svoj korijen puste mlade sadnice šljive, novog voćnjaka u sastavu Suzaninog OPG-a na kojem je 20 hektara pod voćnjacima, a 10 pod žitaricama.
- Rupe za šljive su spremne, ali prije toga treba postaviti ogradu kako bi se sadnice zaštitile od srna i zečeva - pojašnjava naša sugovornica iz Klokočevika, malenog sela s manje od 500 duša koje se smjestilo na južnim obroncima Dilja nedaleko od Slavonskog Broda, gdje je Suzana prije 18 godina svila obiteljsko gnijezdo sa suprugom Daliborom i gdje su zajedno počeli širiti posao s uzgojem voća koji je prije 45 godina započeo Daliborov pokojni otac.
Odrasla u poljoprivredi
- I sama sam odrasla u poljoprivredi, s roditeljima koji su se bavili ratarstvom, tako da je bilo potpuno normalno da tim putem nastavim i sa suprugom. Krenuli smo polako i s vremenom podizali broj hektara, planirajući iznova nove nasade, a onda se suprug naglo i teško razbolio. Napustio nas je u svega nekoliko mjeseci - otkriva nam Suzana bolnu priču koja je nju i njezinu djecu prije četiri godine ostavila bez supruga i oca.
- Teško je bilo nositi se s time. Bila sam uz njega šest mjeseci na liječenju u Zagrebu, pa su suprugov brat i snaha te naši radnici održavali imanje, a paralelno s time gledala sam kako zaštititi djecu, da oni to što lakše podnesu. Nakon što je preminuo, opteretila sam se time da što prije prenesem OPG na sebe, da nastavim posao. Kroz posao sam to sve nekako gurala, a onda je počelo sjedati kada dođu dječji rođendani, Božić, Uskrs, berba, a njega nema... Teško je, ali čovjek mora krenuti dalje, imaš neke ciljeve, a ja sam se poslije njegove smrti zainatila da ovo propasti neće i da ću ostvariti sve što smo nas dvoje planirali, da ću kupiti zemlju koju smo zacrtali i to sam i ostvarila - priča nam ova hrabra žena dok stojimo baš na onoj njivi koju su ona i Dalibor planirali zajedno kupiti. Sada je to učinila sama i sada na njoj, Daliboru u spomen, podiže mlade šljive.
S tim novim nasadom imat će ukupno šest hektara šljiva, a tu je i 13 hektara jabuke. Ostatak je podijeljen na kajsiju, breskvu, jagodu, grožđe..., a još je 10 hektara pod pšenicom, suncokretom i kukuruzom.
- Praktički sve prodajem kao svježe voće. Tek nešto malo radim sok od jabuke, do 2000 litara godišnje, uglavnom za naše potrebe, rodbinu i prijatelje. Imali smo u planu raditi pogon za proizvodnju soka, ali za sada smo to odgodili. To će najviše ovisiti o tome hoće li djeca htjeti nastaviti ovaj posao, jer ja to ne mogu sama - iskrena je naša sugovornica, koja kaže da djecu ne prisiljava da nešto moraju.
Ovaj posao moraš voljeti
- Djeca pomažu koliko stignu, vole biti na njivi, osobito starija kći, ona je zaluđena. Ona i sin idu za šumarskog tehničara, a najmlađa je osmi razred. Vidjet ćemo hoće li se i tko isprofilirati kao nasljednik, ali ja ih ne forsiram i ne silim. Ovo se ne može raditi na silu, moraš voljeti, ako radiš na silu, propast ćeš - tvrdi Suzana, koja se najbolje osjeća u voćnjaku i na njivi.
- Meni je to više hobi nego posao, iako od ovoga, naravno, živimo moja djeca i ja. Lijepo je biti u prirodi, na otvorenom, na svježem zraku. Naravno, ima i problema, nekada ti dođe da bi digao ruke od svega i odustao, ali nakon dva-tri dana to prođe i nastaviš dalje. No da bi ovo radio, moraš to voljeti, a ja ovo obožavam - naglasila je Suzana, koja je snagu volje pokazala i završetkom fakulteta. Prije pet godina postala je inženjerka stekavši diplomu prvostupnice vinogradarstva, vinarstva i voćarstva na tadašnjem Veleučilištu u Požegi.
- Krenulo je s time da smo morali imati inženjere koji će nam dolaziti i voditi zaštitu voćaka. Mi smo platili jednog čovjeka za taj posao, a to se svelo na to da on mene nazove iz Slovenije i kaže mi da moram prskati jer pada kiša, a kod nas kiše niotkuda. Tu sam poludjela i rekla sebi i suprugu da neću nikoga plaćati da mi govori stvari koje nemaju veze ni s čim, nego ću to raditi sama, i tako sam upisala fakultet - prisjetila se Suzana tih dana, koji uz troje osnovnoškolske djece nisu bili lagani. Preko dana je radila u voćnjacima i brinula se o djeci, a po noći učila. I uspjela.
- Najteže je bilo naučiti latinske nazive bolesti i štetnika, kao i ovaj dio vezan za vinarstvo, prepoznavanje okusa i slično, jer se time nikada nisam bavila, ali upornost se isplatila - istaknula je Suzana dodavši kako se u njezinom poslu uči svaki dan.
U inat svemu
- Ukidaju se stara sredstva, uvode nova, moraš to pratiti, proučavati... Pogotovo kako smo ušli u EU. Ima štetnika koji su jako otporni i koji rade velike probleme, nije ih lako uništiti. Stalno se javlja nešto novo, od zaštitnih sredstava, gnojidbe, uzgojnih oblika rezidbe, strojeva... Ako želiš biti u trendu, moraš to pratiti i primjenjivati, moraš se educirati da bi opstao - objasnila je. Paralelno s time prijavljuje se i na natječaje. Trenutno čeka rezultate za Mjeru 4.1.1 upravo za novi nasad šljive, ali i strojeve za berbu jabuka, kosilice s ticalima za košenje između voćki da ne koristi glifosate te mjernu stanicu za praćenje kiše i zaraznih bolesti među jabukama, kao i za Mjeru 5.1.1 za obnovu od nevremena.
- Ljetos mi je nevrijeme polomilo stupove i pokidalo mrežu na šest hektara, polomljeno je i osam redova jabuka. Zimus sam otplatila kredit za stupove i mreže, a sad sam ostala bez njih, pa sam se prijavila na natječaj za obnovu - kazala je Suzana, koja nam je na pitanje o svom poslovnom motu dala zanimljiv odgovor.
- Nemam poslovni moto, mene tjera inat. Jako sam inatljiva osoba i kada mi nešto u životu ne ide, ja se gadno zainatim da to preokrenem na bolje, a pogotovo sam se zainatila poslije suprugove smrti, da će ovo opstati, da neće propasti!
Osobna karta:
Ime i prezime: Suzana Milovanović
Dob: 38 godina
Mjesto: Klokočevik
Zanimanje: prvostupnica inženjerka vinogradarstva, vinarstva i voćarstva
Površina: 30 hektara
Proizvodnja: jabuka, šljiva, kajsija, trešnja, grožđe, jagoda, pšenica, suncokret, kukuruz
Poslovni moto: Nemam poslovni moto, mene u poslu i kroz život tjera inat
