Pri kraju višesatnog razgovora koji smo vodili u njegovu uredu u zgradi Končara, Darinko Bago je ustao od stola za sastanke, otišao do radnog stola i iz aktovke izvadio knjigu “Umijeće ratovanja” Sun Tzua.
“Nije uspješan general koji pobijedi u krvavoj bitki, nego onaj koji pobijedi a da bitka nije niti počela”, citirao je Bago jedan od temeljnih postulata slavnog generala, prilažući mi na uvid posvetu koju mu je u srpnju 1995., prilikom darivanja, napisao jedan od aktualnih potpredsjednika Vlade, koji je tada, dok je Bago bio veleposlanik, bio savjetnik u hrvatskom veleposlanstvu u Sofiji. - Tu bi knjigu trebali pročitati svi oni koji žele biti na vodećim položajima, od vojske, preko politike, do korporacija, ali i svi oni koje zanima kako ostvariti ciljeve bez ‘viška’ konflikta, razumijevajući politiku i psihologiju sukoba - rekao je predsjednik Uprave Končara u dijelu razgovora u kojem je tema bila njegov osobni menadžerski razvoj i strategije 21-godišnjeg upravljanja tvrtkom.
Bago je posegnuo za knjigom kada smo raspravljali o korporativnim i političkim “tigrovima” koji vrlo često površno i ishitreno donose odluke, ne promišljajući dublji kontekst situacije, te sve posljedice tih poteza. Javnosti, pak, nije poznato da je nakon 16 godina rada u Končaru karijeru 1992. nastavio u Ministarstvu vanjskih poslova, pa je te godine otišao na poziciju otpravnika poslova Veleposlanstva RH u Švicarskoj, gdje je radio na afirmaciji odnosa s hrvatskom dijasporom, otvaranju diplomatsko-konzularnih predstavništva, sudjelovao na pregovorima o bivšoj Jugoslaviji te na polaganju prvih deviznih depozita u inozemstvu kako bi Hrvatska imala vjerodostojan kolateral za potrebne međunarodne financijske poslove. Sredinom 1993. otišao je na dužnost veleposlanika RH u Sofiji, koja je tada bila jedno od glavnih diplomatskih čvorišta preko kojih se diplomatski komuniciralo sa zaraćenim državama u bivšoj Jugoslaviji, a 1995. je premješten na važno veleposlaničko mjesto u Sarajevo. Tada su i veleposlanici nekih drugih država iz Sofije otišli u Sarajevo, među kojima i američki veleposlanik William Montgomery. Prije samog odlaska u MVP Bago je od 1991. do 1992. bio direktor poduzeća Končar-Inženjering za energetiku i transport, ali i Končarov koordinator za obranu u sklopu velikog “logističkog” doprinosa tog koncerna obrani Hrvatske u Domovinskom ratu.
Kako ste se poslije mandata u Sarajevu vratili na čelno mjesto Končara?
Nisam želio postati karijerni diplomat, stoga sam, odlaskom 1992. u MVP zamrznuo svoj status u Končaru. Usto sam održavao kontakte s Končarom jer su me radnici u razdoblju od 1993. do 1999. dvaput birali za njihova predstavnika u Nadzornom odboru. Nakon završetka mandata u Sarajevu želio sam izaći iz diplomacije i vratiti se u Hrvatsku. Dobio sam ponudu da preuzmem jednu državnu ustanovu povezanu s gospodarstvom. Svjestan teške situacije u Končaru, potkrijepljene analizom strane konzultantske kuće koju je naručio Fond za privatizaciju, a koja je, između ostalog, predlagala da se oko 50 posto od 40-ak tvrtki u sastavu koncerna odmah proda ili likvidira, da se holding kompanija ukine i ostale tvrtke privatiziraju u potpunosti, smatrao sam svojom obavezom, ali i izazovom vratiti se u Končar i s timom ljudi pokušati stabilizirati stanje. Pritom je važno naglasiti da je prethodna uprava, na čelu s Vjekoslavom Srbom, napravila sjajan posao u Končaru. Prije svega, razvili su i proizvodili cijeli niz oružja i oruđa za potrebe Hrvatske vojske, uspješno održavali elektroenergetski sustav i još uz to redovno poslovali. Osim toga, oko 800 naših radnika bili su hrvatski branitelji. Jasno je da u ratnom periodu razvoj i profit nisu bili na vrhu prioriteta. S druge strane, gotovo cijela uprava 1999. je išla u mirovinu.
U kakvom je poslovnom stanju tada bio Končar?
Končar je 1999. imao 40-ak tvrtki i 4300 zaposlenih s vrlo neizvjesnom budućnošću i zastarjelom tehnologijom. Meni je bilo jasno da bi tako radikalan model restrukturiranja, koji su predlagali konzultanti, za Končar značio neku vrstu smrti. Stoga smo se u Upravi opredijelili za puno složeniji, kompliciraniji, zahtjevniji i rizičniji model restrukturiranja koji se sastojao u tome da se ono radi kontinuirano i bez socijalnih potresa, ali da se istodobno vodi briga i o razvoju novih proizvoda, kvaliteti, prodaji i svim drugim aspektima. Logično, zahtijevao sam i da se politika ne miješa u upravljanje tvrtkom. Za taj pristup i model dobio sam suglasnost i predsjednika Tuđmana, ali i Vlade. Brojna smo poduzeća koja nisu bila dio osnovne djelatnosti na socijalno odgovoran način prodali, tako da danas više od 2000 radnika radi u tim poduzećima i sva posluju s dobiti. U Grupi Končar smo, pak, povećali produktivnost za četiri puta, a plaće tri i pol puta te su danas više od 20 posto veće od hrvatskog prosjeka. Istodobno smo dobit povećali za 20 puta, a cijena Končarovih dionica porasla je 14 puta. U tih 20-ak godina prihodi su nam u prosjeku rasli po stopi od 6,5 posto, što je nezabilježeno u Hrvatskoj za poduzeće ovakve veličine. Pritom jako vodimo računa o cjeloživotnom obrazovanju zaposlenih, a u tom kontekstu mogu reći da zapošljavamo i 45 doktora znanosti prosječne starosne dobi od 40 godina, s time da smo ih do 1999. godine imali samo šest, u prosjeku 57-godišnjaka.
Što ste mogli, kao lider tvrtke, bolje napraviti u tih 20 godina?
Posao s vjetroelektranama ne smatram potpuno uspješnim iako nam je Vjetroelektrana Pometeno brdo iznimno značajna, pri čemu zamjeram prije svega sebi što nisam osigurao da budemo brži i uporniji, a djelomice zamjeram i politikama hrvatskih vlada i HEP-a. Naša je državna politika u tom dijelu bila jako ‘naivna’. Načelno, bezbroj se puta dogodilo da smo europske direktive o liberalizaciji tržišta i pravilima državnih subvencija upotrebljavali na krut i štetan način za domaće gospodarstvo i potrošače. A trebali smo samo pogledati kako druge razvijene zemlje EU na suptilan način pronalaze modele koji su u skladu s pravilima EU, ali ipak značajno pomažu svojim proizvođačima, dobavljačima, investitorima i drugima uključenim u te procese. Kada govorim o vjetroenergiji, u Hrvatskoj je, na žalost, proveden takav plan poticanja vjetroelektrana da je većina dodane vrijednosti u tom poslu pripala stranim proizvođačima opreme i stranim bankarima. I sve to na račun naših poreznih obveznika i potrošača električne energije. Takvih sam se tragičnih ‘naivnosti’, ali i interesnih sprega, nagledao i previše unatrag 30 godina. Da ne kažem da je Končar početkom 90-ih imao tvrtku za proizvodnju fotopanela, ali je ona ugašena u metežu tih vremena. Danas je to prošlo svršeno vrijeme, trebamo se okrenuti novim izazovima, ali i ne ponavljati pogreške iz prošlosti.
Još nemamo novu nacionalnu energetsku strategiju koja bi bila u skladu s tim izazovima?
Na žalost, nemamo. Stara je zastarjela, a novu čekamo predugo. Električna energija polako, ali sigurno postaje glavni izvor energije, s tim da jako raste uloga obnovljivih izvora: vode, vjetra i Sunca. Energetska bi strategija morala održavati strateške interese Hrvatske, i to tako da se osigura visok stupanj energetske neovisnosti sa što jeftinijom, čišćom i dostupnijom energijom za krajnje korisnike. Paralelno se domaćoj industriji, unutar pravila EU, mora osigurati maksimizacija novostvorene dodane vrijednosti. Nadao sam se da će strategija biti usvojena lani, ali to se nije dogodilo. Nadam se da će se to dogoditi ove godine. Ne treba, naime, zaboraviti da je u svjetskim okvirima EU ispao naivan kao avangarda pri smanjivanju emisije ugljičnog dioksida jer je to bez kompenzacijskih mjera dovelo do značajnog pada investicija u energetiku u Uniji, a u konačnici i udjela dodatne vrijednosti Europske unije u svjetskoj proizvodnji. Ciljevi smanjenja emisije ugljičnog dioksida iznimno su vrijedni i važni zbog klimatskih promjena, ali u budućnosti moraju biti jače koordinirani od EU na svjetskoj razini, inače će predvodnici takvih trendova, kao i EU, imati velikih problema sa svojim gospodarstvima, posebno energetske kompanije, dok će zemlje koje se ne pridržavaju tih načela i dalje profitirati, a istodobno intenzivno onečišćivati planet.
O čemu bi nova uprava Končara posebno morala voditi računa u idućem periodu?
O digitalizaciji energetske opreme, postrojenja i procesa. Korisnička elektromreža usložnjavat će se sve više, uz postojeće objekte i postrojenja trebat će digitalno povezati svako kućanstvo, zgradu i prijevozno sredstvo, koji će istodobno biti i potrošači i proizvođači električne energije. Končar je tu u nekim aspektima svjetski pionir. Samo za primjer, predstavnici certifikacijske kuće TÜV Nord društvu Končar-Inženjering za energetiku i transport uručili su certifikat za usklađenost s međunarodno priznatim industrijskim standardom IEC 62443-2-4. Time je Končarova platforma za digitalizaciju automatiziranih elektroenergetskih sustava Proza Net postala prvi sustav na svijetu koji je certificiran za kibernetičku sigurnost kritične infrastrukture. I ostale velike svjetske kuće aplicirale su za taj certifikat, a mi smo ga dobili prvi. Na takvim standardima treba ustrajati i nova uprava Končara, ali i cijela hrvatska industrija.
Žao mi je što kompanija još nije dobila novu upravu
Od nove uprave Končara, na posljednjoj sjednici NO-a imenovan je samo predsjednik Gordan Kolak. Od osam članova NO-a, za Kolaka ih je glasalo pet, a tri su napustila sjednicu i dostavila izdvojeno mišljenje. Prije toga, putem Burze, predsjednik i član NO-a Luka Gašpar objavio je da je podnio ostavku zbog ‘kontaminacije procesa izbora predsjednika i članova Uprave Končara EI’. Kako to komentirate?
Iskreno mi je žao što nova uprava nije imenovana. Bilo bi logično i poželjno da je već imenovana, ali se nadam da će se do isteka našeg mandata, 19. siječnja, formirati. Novoj upravi na čelu s Gordanom Kolakom, kao i svim radnicima Končara, želim puno uspjeha u radu.
Hoćete li nakon odlaska s čelne pozicije Končara i dalje biti aktivni?
Ne planiram se umiroviti, i dalje ću biti aktivan u udruzi Hrvatskih izvoznika, pogotovo sada kad se opet preslaguje geopolitička karta svijeta i kad je jako važno gdje se s najnovijim ili barem smanjenim rizikom može izvoziti, a nadam se da ću i dalje doprinositi razvoju Končara.
Bogata karijera
Darinko Bago rođen je 31. siječnja 1954. godine u Novoj Gradiški. Diplomirao je na Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1976. Karijeru je iste godine započeo u Končaru kao pripravnik, a potom je, do 1987., radio na poslovima projektanta, razvojnog projektanta, glavnog projektanta, rukovoditelja odjela te upravitelja Inženjeringa za brodogradnju i transport.
Član je Vijeća za gospodarska pitanja predsjednice RH, Savjeta Sveučilišta u Zagrebu, gospodarstvenika Akademije tehničkih znanosti RH, Nacionalnog vijeća za konkurentnost te potpredsjednik Savjeta Fakulteta elektrotehnike i računarstva. Član je udruge HRO CIGRÉ, hrvatskog ogranka Međunarodnog vijeća za velike elektroenergetske sustave. Predsjednik je i osnivač Udruge Hrvatski izvoznici, od 2004. do danas.