Mesna industrija i poljoprivreda moraju postati naša strateška grana, a ne brodogradnja - priča Milivoj Medven. - Ako još jedna kriza nastupi i granice se zatvore, Hrvatska svježeg mesa ima dovoljno za samo tri mjeseca, što ćemo jesti, pa nećemo valjda jesti brodove?
Tako kaže jedan od najpoznatijih domaćih mesara, vlasnika tvrtke Mesna industrija MM u Krašiću. Milivoj Medven tamo je u zadnjih 45 godina podigao pravo mesno carstvo, a godišnje proizvede i plasira na domaće tržište više od 2300 tona mesnih proizvoda i svježeg mesa. Iako jedan od jačih proizvođača u domaćoj mesoprerađivačkoj industriji, zadnjih se godina drži podalje od medija.
- Ne vjerujete novinarima? - pitamo ga stojeći na njegovom seoskom imanju u mjestu Gornje Prekrižje, ispred 115 godina stare obiteljske kuće u kojoj živi.
- Ma nije, nego moram paziti što ću reć’ - odgovara raspoloženo. A reći ima štošta.
Petero djece, nasljednici
U plavoj košulji i fotosenzitivnim naočalama, 65-godišnji Medven odaje dojam poduzetnika starog kova. Koristi još uvijek isti stari Nokia mobitel na kojem obavlja sve poslovne razgovore. Na njega bolje čuje, kaže, i lakše se snalazi nego na pametnom telefonu. Netipično za poduzetnika koji je lani uprihodio 300 milijuna kuna.
Uvodi nas kao pravi domaćin u prizemlje svoje obiteljske kuće, u bivši vinski podrum, koji je, u klasičnoj ladanjskoj maniri, pretvorio u prostor za odmor, postavio dugački stol za mnogobrojnu obitelj, šank, peku i kožne fotelje. Zapravo, staru je kuću, koja je inače pripadala njegovoj majci, kompletno obnovio, restaurirao izrezbarene drvene ograde balkona i dao podići visoku kulu. Pravo mesno carstvo. Na provokaciju sviđa li mu se život u dvorcu, on odmahuje rukom “ma kakav dvorac, u kuli je stubište, to je tako zbog jednostavnosti”.
Milivoj Medven ispred obiteljske kuće
Tu sada živi s obitelji. Ima petero djece, a najstarija kći i sinovi polako preuzimaju kompaniju, dvoje još studira. On je, napominje, i sada jednom nogom izvan tvrtke, ostavlja to djeci nadajući se da će nastaviti tradiciju. Premda, on sam poljoprivrednu tradiciju svoje obitelji nije nastavio već je 1974. u svojoj kući otvorio prvu mesnicu. U međuvremenu, ta je mala mesnica postala tijesna pa je preko ceste podigao moderni pogon i klaonicu na pet tisuća kvadrata.
Nuka nas rukom da uzmemo kobasice i meso koje je dao narezati dok razgovara na mobitel.
- E, a ovo je moja voda - govori pokazujući prema bokalu.
Fotoreporter Željko Puhovski odmah učtivo grabi bokal i stavlja ga pred domaćina.
- Ma ne, s mojeg izvora - veli. - Probajte!
Dnevno, kaže, u svojem pogonu potroši oko 130 kubika vode. Vodom se meso u proizvodnji hladi, a treba pogon na 5000 kvadrata, kao i vozni park, svaki dan oprati. Mjesečno ga samo voda koštala 50.000 kuna. Zato je na svojoj parceli dao izbušiti za vodu. I našao ju je, isprve.
- Svaki će vam poduzetnik reći da zbog takvih izdataka treba rasterećenje. Pa struja... samo za obnovljive izvore energije mjesečno plaćamo 30.000 kuna, Agroproteinka, zbrinjavanje otpada, veterinarski troškovi i vodporivreda, mnoge namete bi trebalo smanjiti - nabraja.
Mađarska svinja je jeftinija
Medvena prekidamo i kažemo da je razlog našoj posjeti, zapravo, specifičan. Ovaj je tjedan, naime, Mario Ravlić, također, poznati hrvatski mesari i predsjednik Grupacije klaoničke industrije i prerade crvenog mesa Hrvatske gospodarske komore (HGK), upozorio na dramatične podatke. Hrvatska uvozi 174.000 tona raznog mesa i mesnih proizvoda. Prije ulaska u EU to je bilo upola manje, oko 90.000 tona. Prema njemu, industrija prerade mesa u Hrvatskoj je dovedena do samog ruba, a mi naveliko uvozimo dok domaće klaonice zjape prazne. Medven se s time slaže, ali, nažalost, veli, drugačije se ne može poslovati.
- Ja bih rado kupio domaću svinju, ali nekada moramo kupiti svinju u Mađarskoj. Zaklana polovica iz Mađarske je jefinija nego živa svinja kod nas. Nažalost, Hrvatska u te iste tvornice izvozi svoje žive svinje. Ova naša je sto kuna skuplja po komadu od uvozne pa izračunajte koliko bi to bilo u tonama. Meni je svejedno je li meso 50 kilometara od Karlovca ili 50 kilometara preko granice, ako je jeftinije, računica je jasna - govori.
Medven jedan dio svoje proizvodnje namiri od domaćih proizvođača, ali jedan dio uvozi. Najčešće su to polovice iz Mađarske koje otkoštava i prerađuje u mesne proizvode - kobasice, salame, hrenovke, šunku za pizzu. Tjedno kolje oko 800 svinja i stotinjak junadi (“to je ništa! U Njemačkoj kolju 25.000 svinja dnevno”, kaže). Junad, pak, uzima isključivo od domaćih uzgojitelja. Smatra da bi se trebale uvesti tzv. “klaoničke premije”, odnosno poticaji za one koji kolju domaće svinje i goveda, ali realnost je da mi ne proizvodimo dovoljne količine svinjskog mesa.
- Da ja sada trebam, recimo, pet tona svinjskog vrata, u Hrvatskoj ja to nemam gdje kupiti - naglašava.
'Milivoj Medven' Mesna industrija
Na pitanje nije li to onda začarani krug u kojem domaći mesni proizvođači koji se okreću uvozu mesa, time zapravo destimuliraju domaću proizvodnju, Medven se neće složiti. Prema njemu, situacija je upravo obrnuta.
- Proizvodnja je izrazito nesigurna! Cijene domaćih uzgajivača ovise, ne samo o našem tržištu, već i o cijelom tržištu Europske unije. Kako bi proizvođači imali zagarantirane cijene, država bi morala nadomjesti razliku kad cijene padnu, a kad se dignu uzeti natrag razliku. Onda bi i uzgajivači isplativo poslovali. Točka - priča.
Prema njemu, država bi trebala imati mesne rezerve jer sada, da se granice zbog koronavirusa opet zatvore, mi nećemo imati dovoljno mesa nego za nekoliko mjeseci. Dodaje da se u našoj državi ne vodi računa o mesnoj industrija i ona je prepuštena sama sebi.
- Već neko vrijeme pokušavam doći do ministrice poljoprivrede (op.a. Marija Vučković), ali me ne želi primiti. Pa ako ja njima plaćam 20 milijuna kuna poreza svake godine, što im nije u interesu, što ih ne zanima što ja imam za reći, a radim 2300 tona mesa godišnje. Meni je ostalo pet milijuna kuna u Agrokoru, a tko me pita za to? Sve troškove moram podmiriti ili će me država blokirati - ogorčen je.
U Hrvatskoj bi trebala biti jedna državna kompanija, smatra, koja bi otkupljivala višak robe i tako regulirala tržište. Sadašnji proizvođači nemaju dovoljno kapaciteta. Pritom i ona nekolicina koja proizvodi mesne proizvode suočena je s visokim maržama u domaćim trgovačkim lancima.
- Pogledajte Mađarsku, vidite kako Orban to zna riješiti i postaviti se u svojoj zemlji - ističe.
- Divite se Orbanu? - pitamo.
- Pa kako ne bih kada mi imamo vlast koja je premekana i državu koja sve prodaje - objašnjava.
Jedan od primjera maćehinskog odnosa države prema mesnoj industriji jest i činjenica da se meso ne kontrolira, kaže, veterinarska inspekcija ne radi svoj posao i to se tolerira. Činjenica je, prema njemu, da nisu svi proizvođači pred zakonom isti. On je 2011., primjerice, morao uložiti 15 milijuna eura u svoje pogone kako bi prije ulaska u EU pogon bio na zadovoljavajućoj razini, ali veliki dio domaćih pogona nije uređen.
- Da je ovakav pogon negdje u Austriji, na rukama bi me nosili, a ovako... Još i danas imate proizvodnje tu kod nas koje ne zadovoljavaju sve europske uvjete. Tko to dozvoljava, pitam vas, tko to kontrolira. Pa to je hrana, to nije zaje*ancija, uvjeti proizvodnje moraju biti isti za sve - veli.
Smeta ga i što OPG-ovci, također, ne moraju svoju hranu proizvoditi u istim uvjetima kao mesna industrija. Na bilo kojoj tržnici, prepričava, mesari moraju imati svoje hladnjake i sve mora biti po standardu, dok se meso s OPG-a prodaje na tezgi i Trgu bez higijenskih uvjeta.
- Znate li što je trihinela? To je parazit koji se začahuri u svinji i ako je čovjek pojede ona uđe u krvotok i začahuri se negdje u tijelu. Nje se nemoguće riješiti - govori upozoravajući na opasnost mesa koje nije prošlo uzorkovanje i inspekciju.
Crno tržište je kod nas još uvijek jako, dodaje, a veterinarska inspekcija, ili nema snage ili se ne želi tome suprotstaviti.
- Ja sam iz ničega krenuo prije više od 40 godina, a ne znam koliko mi je puta došlo da jednostavno dignem ruke. I sada bih najradije, a sve zato što pravila vrijede za neke, a ne za druge - prepričava.
Nakon završetka Škole učenika u privredi, s 19 godina je otvorio prvu mesnicu. Sjeća se da u to vrijeme u selu Gornje Prekrižje nije bilo ni struje, ni vode, a ni ceste. Umjesto traktora, u to su vrijeme još uvijek koristili volove za obavljanje poslova, a vodu skupljali u kišnice. - U tim sam uvjetima iz Njemačke dopeljao male strojeve za proizvodnju. Do danas, recimo, princip na kojem radi flajš-mašina nije se puno promijenio. Prvo što sam napravio, sjećam se, bila je hrenovka, od svježeg mesa, i taj se recept do danas nije promijenio - prisjeća se. Danas, dodaje, ne ide mu u glavu kako hrenovka može koštati 15 kuna. To je nemoguće, kaže, samo ovitak, ako je prirodan, košta osam kuna.
'Milivoj Medven' Mesna industrija
Što ja ne bih jeo, drugom ne bih dao
Danas je Medven daleko napredovao od volova, kišnice i ručnih flajš-mašina. U njegovoj proizvodnji i klaonici radi 170 ljudi. U dvije smjene. Proizvodnja je smještena na dva kata. Na prvom se svježe meso otkoštava i kategorizira (ide li u rasjek, ili za kobasicu ili za špek, itd.).
Na drugom je ugrađeno nekoliko širokih komora u kojima se meso dimi i nekoliko komora u kojima dozrijeva. Tu ostaje i po dva mjeseca u specifičnim uvjetima - temperatura između 13 i 15 stupnjeva Celzijevih i vlaga od 70 posto. Mladi tehnolog u pogonu nam objašnjava da svaki proizvod ima svoj program. Nije isti za špek ili za kulen. Kada proizvod dozre, radnice, a veli Medven da ih imaju 20-ak, to pakiraju i označavaju. Proizvod je spreman za policu.
Osim toga, pogon se svaki dan mora oprati. Podovi, doznajemo, nekoliko puta dnevno, kolica za meso, nekoliko puta tjedno, a zidovi i strop barem jednom mjesečno.
Medven napominje da je, radeći od početka u tvrtki, prošao svaku od tih ljestvica i da nema posla i pozicije u kompaniji koju ne zna raditi.
- Još uvijek mogu zaklati svinju, govedo, očistiti crijevo, a znao bih i popraviti automobil, prelakirati ga. Sve sam to prošao - kaže.
U njegovim očima, stoga, mesna se industrija, što se samog posla tiče u zadnjim desetljećima i nije osobito promijenila. Osim nekoliko skupljih i tehnički naprednijih strojeva, kaže, jedina je razlika što to više nije industrija niskoplaćene radne snage. Prosječna plaća njegovih radnika, otkriva, je 5600 kuna, neto.
Mesoprerađivački zanat, s druge strane, u suštini je ostao isti.
- Imam još uvijek dobar okus. I danas nijedan proizvod ne izlazi na police prije nego ga ja probam i odobrim. A uvijek se vodim onime da što ja ne bih jeo, ne bih ni drugom dao - zaključuje.