Može li veći broj ugovora o dodatnom radu ublažiti krizu na tržištu rada?

Prije sedam godina u Hrvatskoj je uvedena mogućnost sklapanja ugovora o dopunskom ili dodatnom radu za drugog poslodavca, ali podaci koje smo dobili pokazuju da to baš i nije postala popularna metoda povećavanja zarade jer je trenutno koristi samo oko 7000 zaposlenika.

Unatoč tome ministar rada Josip Aladrović smatra da dodatni rad za drugog poslodavca može biti dio rješenja za ublažavanje nestašice radne snage, pogotovo u turizmu i ugostiteljstvu. U prijedlogu novog Zakona o radu predviđa nova rješenja za takav angažman, pri čemu zaposlenici više ne bi za njega morali dobiti pisanu suglasnost matičnog poslodavca, što sada moraju, nego bi ga bili dužni samo obavijestiti.

Dopuštena satnica

Na kraju studenog prošle godine 3406 takvih ugovora bilo je na neodređeno vrijeme, 3518 na određeno, a 83 su bila sezonska, kako stoji u tablici koju su nam poslali iz Ministarstva rada. Ispada da je dodatni rad sada praktički podjednako raspoređen na određeno i neodređeno vrijeme.

Pritom, najveći broj njih odnosi se na stručne, znanstvene i tehničke djelatnosti (1037), i to za pružanje savjetodavnih usluga, te na građevinarstvo (1013), a slijedi djelatnost zdravstvene zaštite i socijalne skrbi (850), pri čemu najviše za specijalističku medicinsku praksu, potom djelatnost trgovine na veliko i na malo (707), a djelatnost pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane tek je na petome mjestu (599). U toj se djelatnosti, prema podacima iz studenog prošle godine, ugovorima za dodatni rad najviše zapošljava u kafićima i restoranima, a najmanje u hotelima.

Na takav se ugovor može odlučiti onaj tko je na puno radno vrijeme od 40 sati tjedno zaposlen kod jednog poslodavca ili ako toliko sati radi u nepunom radnom vremenu kod više njih, no ukupna je dopuštena satnica ograničena na osam sati tjedno, odnosno maksimalno do 180 sati godišnje. Prema novim pravilima o kojima sindikati i poslodavci sada pregovaraju, ako radnik dodatni rad ugovara na određeno, to ne smije biti u trajanju duljem od dva mjeseca i 12 sati tjedno.

Također, ako se tijekom jedne kalendarske godine sklapa više takvih ugovora o dodatnom radu, razdoblje između trajanja tih ugovora mora biti najmanje dva uzastopna mjeseca, pa ispada da se tako na određeno može zarađivati najviše šest mjeseci. S druge strane, ako se dodatni rad ugovara na neodređeno vrijeme, tijekom kalendarske godine takav rad ne smije biti ugovoren u trajanju duljem od četiri sata tjedno.

Hoće li takva promjena zaista ući u novi zakon, tek treba vidjeti, ali prema dosadašnjim reakcijama, ni sindikati ni poslodavci nisu zadovoljni. Naši sugovornici u Ministarstvu rada smatraju pak da ljudima ne treba priječiti da, u propisanim uvjetima, rade više i zarade više.

Praktična pitanja

Sindikati, s druge strane, poručuju da dodatni rad predstavlja za radnika zapravo prekovremeni rad, samo kod drugog poslodavca, a da novi prijedlog ZOR-a pokazuje da bi se preko dodatnog ugovora na određeno moglo raditi oko 300 sati godišnje. To je, pak, daleko više od dopuštenih prekovremenih sati kod matičnog poslodavca (sada je to ZOR-om ograničeno na 180 sati godišnje, a predlaže se povećanje na 220 sati, što u nadležnom ministarstvu opravdavaju stanjem na tržištu rada i zahtjevom Hrvatske udruge poslodavaca.

Iako smo očekivali da će poslodavci takvim odredbama biti zadovoljni, čini se da nisu, a njihov pregovarač Nenad Seifert ukazuje na niz praktičnih pitanja, od toga kako uskladiti godišnje odmore do toga tko plaća bolovanja, te da im se u situaciji nedostatka radnika zapravo nude rješenja koja nisu realna. Također, pita se zašto se dopušta toliki broj sati dodatnog rada kod drugog poslodavca, a ne da se isti broj prekovremenih sati odradi kod matičnog poslodavca.