Može li ideal svijeta bez nacionalnih država preživjeti koronavirus?

Jedna od kontinuiranih opsesija međunarodnih organizacija, kao i institucija velikih svjetskih sila jest ta da pokušavaju proricati buduće implikacije aktualnih globalnih trendova. Jedan od najpoznatijih takvih dokumenata jest izvještaj Nacionalnog obavještajnog vijeća Sjedinjenih Američkih Država, tijela čija je svrha - među ostalim - i da savjetuje direktora američke središnje obavještajne agencije (CIA). Vijeće u pravilu svoj izvještaj objavljuje svakih pet godina, a izdanje iz 2013. godine bilo je posebno zapaženo jer je sadržavalo više scenarija mogućeg svjetskog poretka u 2030. godini. Jedan od scenarija, pod nazivom "Svijet bez država" opisivao je pomalo SF-ovsku sliku svijeta u kojem su urbanizacija, razvoj informatičkih tehnologija i tržišta kapitala doveli do potpune sadržajne derogacije koncepta "nacionalne države". Države tako i dalje postoje, ali je realno većina njihovih današnjih ovlasti i odgovornosti delegirana na vanjske aktere, bilo naddržavne, bilo nedržavne, koji onda preuzimaju organizaciju raznih segmenata života društva.

Isprepletene sudbine

Ta vizija - podjednako utopijska za zagovornike globalizma koliko i distopijska za njegove protivnike - bila je jedan od dominantnih teza u promišljanjima o budućnosti svijeta tijekom proteklih tridesetak godina. Ipak, u trenutku dok se svijet steže pod naletom nevidljivog, ali smrtonosnog virusnog neprijatelja, dok države ponovno dižu barikade na svojim granicama, planiraju ponovno objedinjenje strateških proizvodnih lanaca na svom teritoriju, a nekoć bučno proklamiranu međunarodnu solidarnost ispoljavaju kroz administrativne zabrane izvoza medicinskih potrepština, valja se zapitati vjeruje li još itko da je takav svijet moguć? Brojni komentatori i analitičari već su primijetili kako će status nacionalne države kao temeljna jedinica međunarodnog poretka u jeku globalne epidemije koronavirusa ojačati. No, taj trend možda je tek privremen. U tom kontekstu pitanje nije koje će neposredne efekte izazvati borba protiv infekcije, već da li je ona zapravo lakmus na kojem će se ocrtati zablude nekih ranijih dogmi. Može li ideal svijeta bez nacionalnih država preživjeti koronavirus?

Odgovor na ovo pitanje mnogi će vezati u sudbinu globalizacijskog procesa, a onda i uz atraktivnost koncepta liberalne demokracije. Njihove sudbine uistinu su isprepletene. Prvi proglas smrti nacionalne države datira još iz pera francuskog političara i bivšeg diplomata Jean Marie Guéhenna, čija je knjiga "Kraj nacionalne države" izazvala popriličan interes svjetske javnosti. Guéhennov pogled uvelike je oblikovan vremenom u kojem je nastao. Sredina je posljednjeg desetljeća dvadesetog stoljeća, pet godina ranije padom Berlinskog zida dovršen je hladni rat, a istočna Europa već je u dubokoj tranziciji prema punom uključenju u zapadni društveno-ekonomski sustav. Optimizam zbog uznapredovalog procesa euro-atlantskih integracija je na vrhuncu, a tek koju godinu ranije američki politolog Francis Fukuyama objavio je svoju znamenitu knjigu "Kraj povijesti i posljednji čovjek" gdje proglašava historijsku pobjedu liberalne demokracije nad totalitarnim društvenim uređenjima. Ipak, Guéhennov proglas smrti nacionalne države nije trijumfalan, već - upravo suprotno - iskaz zabrinutosti zbog opasnosti koje za demokraciju predstavlja mogućnost da, uz pomoć IT tehnologije, funkcije države preuzmu nove transnacionalne organizacije, te subnacionalne etničke ili interesne grupacije. Za Francuza, pobornika klasičnog republikanizma, to je put koji nepovratno vodi prema transformaciji pojma općeg dobra u skup brojnih i teško pomirljivih sebičnih interesa.

Posve očekivano, prvu kritiku Guéhennove knjige na engleskom jeziku piše baš Fukuyama u uglednom magazinu Foreign Affairs, te uz pohvale Francuzovoj erudiciji, njegov pogled karakterizira kao anakron i nesposoban da spozna važnost civilnog društva, te potrebe da se što više društvenih odgovornosti spusti natrag na razinu građanstva.

U suštini radilo se o sukobu dva demokratska koncepta, etatističkog i liberalnog. Tijekom narednih dvadeset godina Fukuyama će biti uzdignut do statusa globalnog intelektualnog superstara, a Guéhenno - usprkos brojnim visokim dužnostima koje je obnašao - široj javnosti ostati nepoznat. Ipak, uloge bi im se mogle promijeniti...

Nema nikakve sumnje kako je baš globalizacija bila ključni generator slabljenja nacionalne države tijekom proteklih tridesetak godina. Uklanjanje trgovinskih barijera, harmonizacija regulativnih standarda, uspostava interkontinentalnih proizvodnih lanaca, slobodnija cirkulacija radne snage - svi ti trendovi jačali su upravo na ideji smanjenja dosega nacionalne države. Bio je to proces koji je stvorio pobjednike i gubitnike, a koliko god su među potonjima sve učestaliji bili pozivi na zaštitu i pomoć od nacionalne države, ti apeli bili su utišani brojnim statističkim podacima o neto benefitima koje globalizacija donosi, objašnjenjima o rastu ekonomskog kolača koji onda i kroz manje šnite onima koji ga konzumiraju zapravo nosi više te zaključcima o ireverzibilnosti globalizacijskih silnica. A onda je došla globalna financijska kriza 2008. godine.

Velika recesija bila je udar od kojeg se globalizacija do danas nije oporavila, a to nije samo stvar dojma, već i mjerljiva činjenica. KOF globalizacijski indeks, kojeg svake godine objavljuje istoimeni ekonomski institut sveučilišta ETH u Zürichu, smatra se najrazrađenijom metrikom globalizacijskog procesa. U razdoblju od 1990. do 2007. godine KOF indeks je kontinuirano iz godine u godinu rastao, često i u dvoznamenkastim stopama. Izbijanjem krize 2008. godine taj je rast prestao, a od onda praktički stagnira. A taj uvid još je zanimljiviji ako se analiziraju komponente indeksa, koji globalizaciju razlaže na de iure i de facto globalizaciju, kroz tri polja: ekonomiju, društvo i politiku. Ekonomska globalizacija tako je od 2008. do danas praktički ostala na istoj razini, s time da su financijski tokovi porasli, a trgovački tokovi bili smanjeni. Već ta činjenica ukazuje kako su određene posljedice financijske krize ostale trajne, a proces uklanjanja trgovačkih barijera zastao. I kod globalnih financijskih tokova, KOF indeks pokazuje diskapanciju između de jure i de facto trendova. Dok je de jure integracija stagnirala, de facto tokovi su se povećali. Ti podaci sugeriraju kako politički interes za globalizaciju slabi. Volumen tokova temeljen na već ustanovljenim mehanizmima raste, no novi mehanizmi se ne otvaraju. Uostalom, posljednji globalni multilateralni trgovački sporazum sklopljen je davne 1993. godine. A kad kopni ekonomska globalizacija, smanjuje se i društvena integracija, pa tako sve komponente tog dijela KOF indeksa, osim informacijskih tokova, stagniraju.

Ekonomski nacionalizam

Razlog zbog kojeg je Svjetska financijska kriza u tolikoj mjeri potresla globalizacijski proces nije bio u samim razmjerima krize, već u činjenici da su njezini razmjeri upravo bili posljedica sustava koji je kroz globalizaciju stvoren. Isprepletenost i povezanost financijskih sustava, proglašena za temelj sigurnosti i globalnog prosperiteta odjednom se pretvorila u ključni izvor rizika, jer se lokalna kriza s toksičnim hipotekarnim vrijednosnicama na sekundarnom američkom tržištu kapitala proširila diljem svijeta. I tada, kao i danas kad se postavljaju na fizičkim granicama barikade, nacionalni interesi pokazali se primarnim u odnosu na međunarodnu solidarnost. U Europskoj uniji, svojevrsnom pilot-projektu globalnog nadnacionalizma, zemlje udružene u monetarnu uniju snažno su se angažirale na projektu spašavanja dugovima opterećene Grčke, dok je Mađarska - druga članica Unije, ali ne i eurozone - puštena niz vodu. Ekonomija se urušila, samo tijekom 2009. mađarski BDP pao je za 6,4 posto, a paket pomoći koji je Unija u suradnji s Međunarodnim monetarnim fondom Mađarskoj naposljetku omogućila suspendiran je nakon što je novoizabrani premijer Viktor Orban uveo regulativu koja bi političkoj vlasti dala veću kontrolu nad radom mađarske središnje banke. U često citiranoj izjavi, Orban je tadašnjem predsjedniku Europske komisije Barrosu odgovorio: "Naučit ćemo stajati na svoje dvije noge". Uskoro nakon toga mađarski premijer postat će glavni zagovornik "liberalne demokracije" i "ekonomskog nacionalizma u Europi", a granice nacionalne mađarske države suočen s migrantskom krizom 2015. godine utvrdit će četiri metra visokom ogradom od žilet-žice.

Nije teško aktualnu krizu s koronavirusom vidjeti kao nastavak Velike recesije, ali je ovdje zaraza iz apstraktnog okruženja financijskih tržišta preseljena u fizičku realnost. I ovdje su se globalizacijske silnice pokazale kao izvori rizika. Transferi ljudi i roba onemogućili su lokalizaciju virusa, transkontinentalni opskrbni lanci temeljeni na "just-in-time" modelu proizvodnje doveli su do širenja industrijske paralize, informacijski tokovi potaknuli su paniku. Međunarodni odgovor bio je posve nekoordiniran, a Svjetska zdravstvena organizacija kao krovna globalna zdravstveno politička institucija pokazala se jalovom.

Mnogi će ukazati na činjenicu da su katastrofalni razmjeri epidemije u pojedinim državama, poput Italije, bili upravo posljedica neadekvatne reakcije nacionalnih zdravstvenih vlasti. No, to je izokretanje teza. Činjenica jest da su te reakcije, dobre ili loše, bile i jedine koje su postojale. Ako je i postojalo vjerovanje kako će neki nadnacionalni i regionalni sustavi osigurati zaštitu u slučaju ovakve katastrofe, ono će sada morati biti temeljito preispitano. Jednom kada epidemija koronavirusa u Italiji bude prevladana, nije li logično očekivati reformu u smjeru konsolidacije i centralizacije trenutno izmrvljenog i decentraliziranog zdravstvenog sustava?

Budućnost nacionalne države lomi se na Starom kontinentu, tamo gdje je i rođena. Nacionalna država izdanak je duge loze društvenog razvoja, započete stvaranjem principa teritorijalnog suvereniteta kroz Vestfalski mir kojim je 1648. godine okončan Tridesetogodišnji rat. Tijekom sljedećih stoljeća kolonijalizam je omogućio okrupnjavanje ogromnog bogatstva u Europi, a to bogatstvo, pak, financiralo je stvaranje moćnih država sa snažnim birokratskim i političkim aparatima. Kad je sredinom 19. stoljeća došlo do nacionalne emancipacije, te države već su sadržavale cijeli niz obilježja koje su sačuvale do današnjeg dana. Moćna nacionalna država bila je temeljni akter društvenog razvoja, a prve pukotine u tom konceptu počele su se nazirati tek tijekom procesa dekolonizacije, kad je model izvezen na druge kontinente. Kako nacionalna država u svom reduciranom shvaćanju može biti znatno manje inkluzivna zajednica od ranijih monarhija, model se pokazao kao temelj za brojne ratove, nemire i globalnu nestabilnost. Kako je i sama Europa, motivirana tragičnim poukama Drugog svjetskog rata, krenula u proces nadnacionalne konsolidacije, prostor na globalnoj pozornici bio je otvoren za nove modele. Liberalni globalizam preuzeo je primat nad liberalnim nacionalizmom, liberalni kapitalizam nad onim nacionalističkim. Europska unija sam je koncentrat te maksime. Ako Europa uspije prevladati model nacionalne države i svu povijesno-kulturnu hipoteku koju sa sobom nosi, svijet će slijediti. No, što ako ne uspije?

Globalistički model možda je došao do svog maksimuma. Zamor globalizacijom vidljiv je već odavno, Donald Trump i njegova doktrina "Amerika prva" nije uzročnik tog trenda, već njegova posljedica. Lani, prije eskalacije koronavirusa, volumen globalne trgovine pao je za 0,8 posto. I to je samo jedan indikator. Suprotno općem uvjerenju, zaraćene strane u globalnom trgovačkom ratu - Kina i SAD - već sada veći dio svog ekonomskog outputa plasiraju na domaće tržište. Europska unija također, ako se gleda kao jedinstveni entitet. No, je li ona to uistinu?

Tek kada kriza s koronavirusom završi, budućnost Europske unije bit će jasnija, no već sada postoje indikatori. Golemi paketi financijske pomoći koje države članice ovih dana najavljuju za svoja gospodarstva potencijalni su novi izvor netrpeljivosti. Ako su prisiljene osloniti se isključivo na svoje snage, siromašnije države naučit će "osloniti se na svoje dvije noge", kao onomad Viktor Orban. Unija, dakako, neće propasti, ali bi vrlo skoro njezine nadnacionalne komponente - Europski parlament, Europska komisija, sustav europskih regija - koje su građene desetljećima i kroz brojne i teške kompromise, opet mogle biti svedene tek na platformu otvorenog promoviranja nacionalnih interesa. Euroskeptici će reći da se ništa zapravo ni ne bi promijenilo, osim što bi stvari napokon bile transparentne. Budućnost, utoliko, možda doista i nije crna, a jačanje nacionalne države nužno ne znači i jačanje destruktivnog nacionalizma. No, bilo kakva disolucija nacionalnih država danas je potpuna fantastika. Jedan ideal pred našim očima se ugasio. Slijepa vjera u njega neće ga oživiti.