Pod pritiskom krize

Mjere iz 19. stoljeća spašavaju društvo 21. stoljeća

Pod pritiskom krize izmijenile su se potrebe, ali i navike potrošača, ne samo vezane za mjesto i način konzumacije, nego i za određivanje životnih prioriteta. I sve to u samo dva tjedna ili gotovo preko noći Novi odnos privatnog i javnog sektora, protekcionizam, diverzificirana ekonomija... Ključno pitanje danas, usred pandemije koja traje, jest jesu li protivnici štednje u doba krize shvatili da to znači kako valja štedjeti onda kad nije kriza?

Mnogi su zaboravili, ali u maloj sobici u zagrebačkoj Katančićevoj ulici, blizu ministra Ivana Šukera, a kasnije Martine Dalić, u vrijeme početka krize 2008. sjedio je pomoćnik ministra, a kasnije i državni tajnik Zdravko Marić. Tko se sjeća, taj “asistent Martine Dalić” bio je toliko dobar s brojkama da ga je Slavko Linić, prema HDZ-u vjerojatno najnetrpeljiviji ministar vlade Kukuriku koalicije, molio da ostane, kao državni tajnik njemu.

Marić kao nestranački čovjek ne bi se libio ostanka u vladi lijevog ideološkog predznaka, sve dok bi ona slijedila načela liberalne tržišne ekonomije, što zapravo nikada nije bilo u pitanju. Presudila je ipak lukrativna i zanimljiva ponuda iz privatnog sektora. Ostatak priče znamo. Agrokor, gdje je Marić bio izvršni direktor za Strategiju i tržište kapitala, urušio se pod teretom preinvestiranosti.

Niz takvih detalja iz biografije ministra Marića važan je jer ukazuje na atipičan profil za hrvatskog političara. Marić je zaljubljenik struke, njegova strast je učenje, a proživljena iskustva ne zapisuje u svoj kurikulum ovlaš, kao detalje za prodaju, nego ih, probavljena uživo, objedinjuje u potrazi za rješenjem. To nekada može poći ukrivo, kao prilikom prošlotjednog predstavljanja prvog seta vladinih mjera za sanaciju kriznog udara koronavirusa (one 63 koje su užasnule poduzetnike), kada se lako mogao iščitati rukopis čvrstog zaštitnika državne blagajne, što mu je osnovni zadatak, a može se, kao u novom paketu mjera, koji je ipak rezultat rada cijelog gospodarskog tima u Vladi Andreja Plenkovića, pokazati i kao dobar kirurški rez u potrazi za lijekom od nepoznate bolesti. Tri ključne točke koje otvaraju nove vladine mjere - odnos javnog i privatnog sektora, zaštita domaćeg proizvoda i poticaj za diversifikaciju ekonomije - ujedno su i tri najveća utega koji su dosad Hrvatsku držali pri ekonomskom dnu Europske unije,

Vlada zasad ekonomiju liječi istim modelom kojim se branimo od pandemije - usporavanjem zaraze. Ako je prvim valom, kada su predlagane samo odgode plaćanja, pa i obaveza zadržavanja radnika na punoj plaći (Zakon o radu) - izazvala strah i prvi nalet otpuštanja, hrabriji i promišljeniji, ali i za državne financije daleko skuplji iskorak predstavljen u četvrtak dao je natruhu optimizma. Poruka je i dalje “bit će teško, ali izdržat ćemo”, ali sada, uz značajnu financijsku pomoć države, gospodarstvo je dobilo zaštitni kompleks koji barem tri do šest mjeseci može pomoći svima, od onih asimptomatskih, a ipak ugroženih krizom drugih, do najtežih slučajeva na respiratoru.

- Situacija je izvanredna, nastojimo se ponašati maksimalno smireno - kaže Emil Tedeschi, većinski vlasnik i šef Atlantic grupe čiji su zaposlenici iz ljekarničkog lanca Farmacia danas na prvoj liniji obrane, pa su im morali osigurati maksimalne mjere zaštite. Atlanticova proizvodnja, budući da je riječ o prehrambenim proizvodima i dodacima i inače radi pod strogim sanitarnim uvjetima, sada je disciplina još čvršća, a kontrole rigoroznije. Od pet i pol tisuća zaposlenih u grupi, oko 1800 radi od kuće. Svi kojima to omogućava posao. Aktivirali su i opcije čuvanja djece do 12 godina starosti i izvanredno odsustvo za zaposlenike koji ne mogu obavljati redovan posao na radnom mjestu ni od kuće.

Tvrda bitka sa sindikatom

- U modelu rada promijenilo se sve - kaže Tedeschi - dovoljno je ispratiti jednu proceduru dostave robe do skladišta, (probati) otići kupiti dezinficijens, zakoračiti u urede ili ponegdje samo pogledati s prozora da shvatite brzo što je sve drugačije. Jedan dio našeg tržišta trenutno je u potpunosti nestao, riječ je o ugostiteljstvu i turizmu. Izmijenile su se i potrebe, ali i navike potrošača, ne samo vezano za mjesto i način konzumacije, već i za određivanje životnih prioriteta. I sve to u svega dva tjedna ili gotovo preko noći. S obzirom na neizvjesnost trajanja ove krize nezahvalno je raditi prognoze, no razvijamo svakako scenarije za održivost poslovanja.

Medeja Lončar, predsjednica Uprave Siemensa d.d. u Hrvatskoj i Sloveniji, kaže kako multinacionalni Siemens na regionalnoj razini ima koordinacije ne samo vezane za poslovanje, već i za ovakve situacije kao što je pandemija. Otprije imaju uspostavljene krizne timove, usklađuju se donesene mjere, izmjenjuju dobre prakse, te koordinira nabava zaštitne opreme i sredstava.

- Travanjski paket mjera u Hrvatskoj je za nas pozitivan pomak, posebno u aspektu odgode plaćanja PDV-a. Pomogle bi nam i fleksibilnije interpretacije postojećih propisa, posebno Zakona o radu, u kontekstu izvanrednih okolnosti, čak i ako ne dođe do usvajanja posebnih interventnih propisa kako je bio slučaj u susjednim državama - kaže Lončar. U Hrvatskoj za sada nisu planirana otpuštanja, no u Siemensu su započeli sa “soft” mjerama, poput korištenja starih godišnjih odmora. Mjere će prilagođavati trajanju krize i situaciji na tržištu.

Hrvatska vlada ovim je paketom mjera prvi put ozbiljno zagrizla u redefiniranje odnosa privatnog i javnog sektora. Od javnog sektora sada se traži svođenje na kostur za održavanje funkcionalnosti. Nema eksperimenata koji bi mogli opteretiti proračun, nema šopinga proračunskim novcem, osim za nabavu nužnog “repromaterijala”, nema ni niza malih bonusa preživjelih još samu u državnom sektoru. Nema, vjerojatno, ni već dogovorenog podizanja plaća, iako tu tek slijedi tvrda bitka sa sindikatom koji se zasad, barem na razini lidera, jedini čini deficitaran empatijom prema realnom sektoru.

Ključ mjera, zdravstvenih i ekonomskih, je u preokretanju trendova. Ako pandemiju ublažavamo mjerama iz 19. stoljeća, čini se da, dok pandemija traje, ekonomija mora proživjeti jednaku proceduru. U vrijeme kada su granice zatvorene tržište ne može biti otvoreno, jer nije. Vladina preporuka prvo ministarstvima, a onda, iako blago, i kompanijama u realnom sektoru, da u okviru javnih nabava i pregovora s dobavljačima prednost daju domaćim proizvođačima jest protekcionistički korak unatrag jer djelomično sabotira tržište, ali u vremenu kada je tržište ionako u značajnoj mjeri suspendirano, daje dodatni prostor domaćim proizvođačima za njihovo vlastito pozicioniranje na unutarnjem tržištu. Trgovački lanci poput Spara i Lidla, uz ionako domaći Konzum (prirodno vezan uz Fortenovinu proizvodnu paletu) prvi su krenuli s povećanim otkupom domaćih proizvoda. Pokažu li se dobavljači doraslima zadatku, nema razloga da ne zadrže posao jednom kada se stanje normalizira.

Nova, postpandemijska, diversificirana ekonomija koju prizivaju Plenković, Marić i Horvat Hrvatsku bi za početak trebala osloboditi od ovisnosti o turizmu. Iako iz ustiju ministra financija to može zazvučati parolaški, kada Marić kaže da je ova “kriza ujedno i nova šansa” on ovaj put najavljuje i čvrstu vladinu namjeru. “Ima jako puno segmenata prerađivačke industrije, imamo transport - sve su to grane koje su hrvatske specifične grane i na tome trebamo graditi našu budućnost”, rekao je na dan predstavljanja paketa. Njegovu najavu da će Vlada, jer “stranci nakon pandemije neće pohrliti nikamo, pa ni u Hrvatsku”, napraviti dodatne mjere kojima će poticati domaću potražnju i pojačati hrvatsko tržište, treba shvatiti ozbiljno. Jednom kada kriza završi i njega i Vladu treba često podsjećati na tu obavezu.

Upravljanje dugom

Vlada je za svoju akciju rezervirala ogroman novac koji će morati pronaći na dužničkom tržištu. Za zemlju koja je tek nedavno prodisala nakon izlaska iz preduge krize i povratka sa samog ruba prezaduženosti (ne, još nismo bili prezaduženi) i čiji je kreditni rejting tek prije godinu dana izašao iz zone financijskog smeća, to se ne čini najboljom perspektivom. Ovaj puta, međutim, puno toga je drukčije. Prvo, nismo sami, svijet je u krizi u kakvoj dosad nije bio nikada. Drugo, današnja kriza nije rezultat našeg lošeg upravljanja državnim financijama, niti bolesnog svjetskog financijskog sustava, što se dogodilo 2008. Da Hrvatska nije pokazala da zna kako upravljati dugom i da nisu pokrenuti prvi koraci na putu prema euru (koji će sada vjerojatno trajati koju stanicu dulje), Vlada ne bi mogla izaći na dužničko tržište s planom kakav je predstavila u četvrtak.

Usporavanje ekonomije, neizbježna posljedica društvenog distanciranja, danas je prihvaćeno kao jedan od alata za suzbijanje pandemije. Recesija je jedna od nuspojava takve terapije. Budući da je terapija globalno prihvaćena, čak i u zemljama koje su se, poput Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a u početku opirale takvom liječenju, dolazeća recesija također je prihvaćena kao neželjena, ali neizbježna činjenica. Zemlje koje će od takve medicine pretrpjeti veću štetu, neće se, barem ne nužno, a to bi značilo da su doista zabrljale, smatrati lošima, nego pogođenima. Rejting agencije bit će prema njima vjerojatno blaže, a spremnost drugih da ih poguraju u proces globalnog ozdravljenja veća nego što je bila kada je prije deset godina zaplivala Grčka. Hrvatska još nije u eurozoni, pa joj je novac Europske središnje banke zaključan. Nije joj, međutim, zaključana proračunska blagajna Bruxellesa.

Prije nekoliko dana objavljena studija grupe autora okupljene oko londonskog Centra za istraživanje ekonomskih politika (CEPR), dala je konsenzusom vladama pravo da “djeluju brzo i da pritom poduzimaju sve što je potrebno”. Vlade bi trebale primijeniti politike koje “peglaju” recesijsku krivulju, trudeći se da izbjegnu dalekosežnu štetu ekonomijama (najpogođeniji krizom dosad su se svugdje pokazali mali i srednji poduzetnici). A u “sve što treba” uključene su intervencije u fiskalne i monetarne politike, financijsku regulativu, mehanizme socijalnog osiguranja, industrijske i trgovačke politike. Više ništa nije svetogrdno, ni probijanje državnog proračuna, ni obilno državno subvencioniranje privatnog sektora, ni poplava novca iz središnje banke za kompenzaciju izgubljenog BDP-a. Izuzetno široka paleta za bianco mjenicu pogotovo kada se zna da su je potpisali autori poput Oliviera Blancharda (MIT), Alberta Alesine (Harvard), Francesca Giavazzija (Bocconi), Pinelopi Goldberg (Yale), i Paula Krugmana (NYU, nobelovac). Kada oni kažu da je kršenje pravila drugorazredan problem kojim se rješava prvorazredno pitanje makroekonomskog opstanka, ovaj put im treba vjerovati, čak i kada se pozivaju na Sokrata i njegovo “znam da ništa ne znam”.

Hrvatska vlada je zasad uhvatila ritam. O virusu i medicini ovisi koliko dugo će ga moći održati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 08:58