Mama i kći u biznisu s bejbi šlapicama: Zbog krize zatvorila obrt i okrenula se Facebooku

Kad uđete u njihovu radnju prepunu boja koje uvlače u beskraj kreativnosti, kao da ste se vratili bar na trenutak u djetinjstvo i instant pomladili. Iako je radnja malena i nema puno manevarskog prostora, prepuna je šarenih kožnih materijala, raznobojnih papučica za malu djecu na kojim su likovi iz brojnih crtića, oblaci, mašnice... Tu su i razne vrsta nakita na kojima su ukrasi ornamenata, slike po zidovima sa svemirskim motivima... Iz tih par kvadrata izlaze mala umjetnička djela, individualni i ručni radovi od prirodnih materijala, kao što su koža, drvo i kamen, dviju simpatičnih žena i uvijek spremnih na šalu - majke Ljerke Mesarić i kćeri Tee Mesarić. One stoje iza obrta za dizajnerske djelatnosti Bajka, smještenog u Nedelišću, malom međimurskom mjestu pokraj Čakovca.

Možda je pretjerano reći, ali Bajka kao da im je bila suđena jer je iz nečeg što je propalo nastalo nešto novo i jedinstveno. Naime, mama Ljerka, inače po struci obućarski stručni radnik, bavila se 17 godina izradom kožne konfekcije, a onda je stigla kriza, posao je krenuo lošije i stavila je ključ u bravu. No, ne posve. Prestala je raditi kožne jakne i od kože koja joj je preostala počela izrađivati kožne dječje papučice. U tome je Kevin odigrao ključnu ulogu. Ne onaj Kevin iz filma “Sam u kući” iako mu je ime inspirirano filmom “Sam u kući”, već Tein sin Kevin - srčan, uvijek nasmijan i pričljiv dječak, kojeg smo, također, imali priliku upoznati.

Tomislav Kristo / CROPIX

- Papučice su praktički počele od mog sina. On je bio glavna inspiracija i prvi model – govori nam Tea, medijski tehničar po struci u kojoj je radila neko vrijeme, a onda je nakon nastanka maminih papučica počela izrađivati nakit (ogrlice, prstenje i naušnice) od kože, kamena i drveta te ih oslikavati raznim detaljima.

Bila je kod kuće s djetetom i, kako sama kaže, morala je nešto raditi. Kevin je zapravo pokrenuo posao, dodaje smijući se njegova baka Ljerka, i u ljeto 2017. nastao je obrt Bajka.

Tomislav Kristo / CROPIX

Dječje cipele

Borba s birokracijom

Kad su kretale u posao, iznenadilo ih je ono što iznenađuje gotovo svakoga – birokracija.

- Mi radimo već godinu i pol i još uvijek ne znamo puno stvari, što se smije, što ne, što treba, što ne... Ni državne službe ne izlaze baš u susret, ne pomažu. Traži se igla u plastu sijena – žali se Tea, istovremeno dajući upozorenje svima onima koji se žele baviti sličnim poslom da pripreme živce na takve stvari.

I da, posebno napominje da kad si poduzetnik radiš od 0 do 24 pa i na to treba biti spreman. Usput dobivamo i još pokoji savjet, od toga kolika su potrebna početna ulaganja, gdje nabavljaju materijale, mogu li živjeti od svog rada i sl. Kako ćemo saznati kasnije u razgovoru, ulog u biznis nije velik, same kažu da od svog posla ne žive luksuzno, ali žive pristojno i to im je sasvim dovoljno. Početni troškovi nabave materijala im nisu bili veliki jer su dio materijala i opreme imale otprije, a dio su nabavljale u hodu. Tako su šivaće mašine ostale od prijašnjeg obrta, ali naše sugovornice napominju da je to posebna mašina koja šiva kožu. Budući da su mnoge tvornice propale, takve se mašine mogu jeftino nabaviti. Može se kupiti za 500 kuna, kaže nam Teina mama Ljerka, a nekakva bolja za 3000 kuna. Novije su oko 8500, 9000 kuna. Kamen je ‘free’ sirovina i lijepi kameni oblici mogu se pronaći gotovo svugdje, ulaganje u kistove, ljepilo, akril boje, što i dugo traje i dostupno je za kupnju u više-manje u svakom dućanu, nije veliko. No, možda naivno, ali pretpostavljamo da je nabavna cijena drva i kože ipak malo veće.

Tomislav Kristo / CROPIX

Tea Mesaric s mamom Ljerkom izradjuje nakit i cipele za bebe

- Ne uzimamo veće količine kože jer nemamo tako velike prihode. Kako se ušpara koja kuna, tako se skokne po materijal. Može se dogoditi da mjesečno odemo dva, tri puta do Zagreba, sve ovisi o potražnji. Jedan četvorni metar je oko 200 kuna, ali treba imati više komada različitih boja. Uvijek imamo u rezervi doma za nešto hitno ili kad se pripremamo kad idemo na sajmove, ali manje-više radimo po narudžbi pa onda tako i naručujemo – objašnjava Ljerka sistem nabave materijala pa dodaje da je koža goveđa i da je dobavljač talijanski.

Ciljana klijentela: mame

Ne isplati im se, nastavlja, direktno ići u Italiju za tako male količine pa onda uzimaju od zastupnika u Hrvatskoj, u kojoj, naravno, domaće kože kakvu oni trebaju nema.

- Manje-više svi rade kožu za cipele, a ona nije dobra za dječje šlapice jer je prekruta i pretvrda. Mora biti fina i mekana koža. Beba zapravo mora biti kao bosa u tim šlapicama – pojašnjava pa nastavlja:

- Neke druge tvrtke imaju 20,30 modela i to je to. Kod nas mame same biraju veličinu, kombinaciju boja, aplikaciju... Sve ide strogo po narudžbi jer netko ima jaču nogicu, netko viši rist, netko šire stopalo... Puno vremena potrošimo dok sve dogovorimo, ali napravimo kako treba – ističe Ljerka, kojoj u pomoć uskače još jedna cura, posebno zimi kad je posao na vrhuncu, a kod krojenja i sin Zvonimir.

Dodaje da robu šalju poštom, a poštarinu plaćaju mame. One su im ciljana publika, naruče točno ono što žele, iskombiniraju sve što žele i točno to dobiju. Ali nađu se i tate među klijentima:

- Istina, mogu se pobrojati na prste jedne ruke, ali ih ima – dodaje dizajnerica dječjih šlapica.

A koliko se papučica može napraviti od četvornog metra kože?

- Ovisi kakve su veličine. Iz jednog kvadrata možda tri para neke srednje veličine - odgovara.

O veličini ovisi i cijena papučica koja se kreće od oko 90 do 130 kuna. Rupice su 15 kuna, plus ulošci 20 kuna, a sam rok izrade ovisi o modelu. Ako govorimo o našivku, dakle, ako treba na papučicu našiti, recimo, Elzu iz crtića Frozen ili Mickeyja Mousea, postupak je jednostavniji i kraće traje. Ako, pak, rade papučice koje zahtijevaju puno šivanja to onda potraje, ali oko sat, sat i pol.

Tomislav Kristo / CROPIX

Tea Mesaric izradjuje nakit

- Sami ih krojimo i onda to traje. Ako radimo, primjerice, kolačiće, treba ručno iskrojiti biskvit pa kremu... – ubacuje se kći Tea pa simpatično dodaje da treba onda iskrojiti još i ‘cherry on the top’.

Ona svoje slike, koje su akril na platnu i najčešće svemirske tematike (TEA Art na Facebooku) prodaje po cijeni od 300 kuna pa na više, dok joj se cijene nakita (Namaste Art na Facebooku) kreću od 10 do 30 kuna i sam proces traje malo dulje jer se crta pa lijepi, a onda čeka da se sve skupa osuši.

- Ja sam tip osobe koja ne može uzeti novce ljudima iz džepa – skromno kaže mlada kreativka na naš komentar da su joj cijene vrlo pristupačne iako bi, ako ćemo suditi po sličnim cijenama umjetnika koji se bave ručnim radom, komotno mogla malo dignuti cijenu.

Reklama na Facebooku

Drvo, nastavlja, nabavlja od prijateljice iz Koprivnice koje im ona izreže, a cijena je oko 1000 kuna za komad od pola metra puta metar. Kad je pitamo koliko nakita od toga napravi, odgovara nam da je to teško reći jer je svaki nakit različite veličine pa ta brojka varira. To može biti 50 naušnica, recimo, a može i više. Što se same reklame tiče, Facebook im je najviše pomogao i u promociji i u prodaji, ali i sajmovi. Često su prisutne po sajmovima, kao što je, recimo, međimurski sajam poduzetništva Mesap, bili su u Puli, Rijeci, prisutni su i na čakovečkoj kulturno-turističkoj manifestaciji Porcijunkulovo, koja se održava svake godine.

- Otišli smo čak i na one sajmove za koje smo znali da neće biti profitabilni. Mesap, primjerice, nije za nas jer je naša ciljana skupina potrošača drugačija. Kad smo krenuli u Pulu i Rijeku, to je već bila drugačija priča. Prošle godine smo radili i jedan veliki projekt, imali smo ART Haustor u Čakovcu u sklopu Porcijunkulova u kojem smo okupili 22 umjetnika. Skupili smo sve izvan kutije jer se želim odvojiti od kineskih proizvoda. I dalje ćemo raditi taj projekt. Treba se boriti za sebe i ako nema tržište, stvoriti ga. Mi s tim papučicama i nakitom među kineskom robom ne bismo zaradili da se nismo odvojili s ART Haustorom. Morali smo praktički stvoriti mini tržište, privući ljude koji prepoznaju ručni rad – napominje mlada samouka umjetnica Tea, dodajući da im Hrvatska obrtnička komora pomaže oko sajmova, a u pregovorima su i s Hrvatskom gospodarskom komorom da mogu i na sajmove ‘Kupujmo Hrvatsko’.

A misle li napraviti neku svoju malu galeriju, webshop ili ući u dućane, opet smo upitali.

- Tu imamo jedan veliki problem s time što nemamo nekakvu zaradu na papučama uđemo li u dućane. Ako dajemo 30 posto rabata, dajemo ono što zaslužimo. Mi smo ciljano išle s tom cijenom i one nisu visoke iako, realno, slične papučice možete kupiti za 200 kuna. No, to je naš stav. Znamo da nemaju sve mame istu situaciju i neke imaju novca, a druge nemaju. No, puno je više onih koje nemaju – osviješteno i empatično govori Ljerka pa dodaje da mjesečne troškove sa svojom prodajom pokrivaju, ne zaslužuju velike novce, ali za pristojan život imaju.

Tomislav Kristo / CROPIX

Živjeti od kreativnosti

Dakle, ako bismo odlučili živjeti od vlastite kreativnosti i ako bismo se fokusirali samo na izradu dječjih šlapica, treba prvo naći tržište. Zimi bi nam posao vjerojatno išao bolje, ljeti nešto lošije, ali ne toliko loše da stvaramo gubitke. Bar tako govori iskustvo naših sugovornica. Što se tiče početnog uloga u sirovine i opremu, treba nam prostor, koji može biti neiskorištena prostorija u kući ili stanu, treba nam i koža, šivaća mašina, uz sve ostale sitnice kao što je konac i sl. Naše kreativke savjetuju da je za prvu turu papučica i sam početak dovoljno tri-četiri kvadrata kože. Pritom posebno napominju da treba kupovati više komada i više boja, za curice i dječake. Suma sumarum, za sve to nam, prema našoj slobodnoj procjeni, ne bi u startu trebalo više od 10.000 kuna. Konkurencija u tom segmentu postoji, čak su Bajku neki i kopirali, no ako se dobro cilja publika i prežive početničke muke oko birokracije, ne bi trebalo biti nemoguće svoj individualni i ručni rad pretvoriti u dobar posao.