'Kupcu je svejedno iz kojih molekula dolazi gorivo. Važni su mu kvaliteta i sigurnost'

Prošlog tjedna domaća se javnost uzbudila nakon što je u tjedniku Nacional objavljen dosad nepoznati Memorandum, sklopljen 2018. godine između Ine i Janafa, uz supotpis ministra energetike Tomislava Ćorića, na temelju kojeg je - kako se tvrdi u članku - omogućen izvoz nafte s hrvatskih nalazišta na preradu u Mađarsku.

U intervjuu za Jutarnji list, predsjednik Uprave Ine Sandor Fasimon govori o tom dokumentu, poslovnoj praksi Ine pri trgovanju naftom i strategiji razvoja kompanijinog rafinerijskog sektora.

Kakva je bila svrha Memoranduma koji ste potpisali s Janafom u kolovozu 2018. godine?

Ne znam sjećate li se, ali na poziciju predsjednika Uprave Ine imenovan sam 1. srpnja 2018., dakle nepuna dva mjeseca prije nego što je taj dokument potpisan. Bilo je to vrijeme kad sam se još upoznavao sa stanjem u Ini, a memorandum je svojevrsni iskaz spremnosti Ine i Janafa da unaprijede svoju poslovnu suradnju kroz rad na projektima koji će i jednoj i drugoj kompaniji donijeti korist.

Ako se tu radi o suradnji dviju kompanija, čemu onda potpis hrvatskog ministra energetike na dokumentu?

Smatrali smo kako je prisustvo ministra sklapanju takvog memoranduma o suradnji simbolički važno, s obzirom na to da je država većinski vlasnik jedne kompanije, a veliki dioničar i suvlasnik u drugoj. Formalno pravno, ministar nije potpisnik Memoranduma, već su to Janaf i Ina. A i što se nas tiče, on ne predstavlja nikakvu pravnu obvezu, što je jasno i naznačeno u samom Memorandumu.

Ipak, u hrvatskoj javnosti postoje mišljenja kako je tako ministar dao de facto političku podršku gašenju proizvodnje u sisačkoj rafineriji i transportu domaće nafte u Mađarsku.

Svjestan sam takvih tumačenja, ali ne shvaćam na čemu se temelje. Hrvatska vlada je kroz Inina nadležna tijela podržala naš program INA R&M Novi smjer 2023., čiji je dio i koncept da će rafinerijska prerada nafte biti objedinjena u riječkoj rafineriji, a u Sisku nastavljen razvoj drugih industrijskih djelatnosti. Dakle, to nije ništa novo. A transport nafte koja se ranije prerađivala u sisačkoj rafineriji Janafovim sustavom prema sjeveru trenutačno je ekonomski najisplativija, i zapravo i jedina tehnički izvediva, mogućnost.

Da, ali činjenica jest da bez naftovodnog spoja sisačke rafinerije i Janafovog terminala u Sisku Ina ne bi imala druge opcije nego da tu naftu prerađuje u Sisku.

Ne postoji veza između prekida prerade nafte u Sisku i ovog Memoranduma. Odluka o prekidu prerade nafte u Sisku donesena je na temelju vrlo jasnih ekonomskih parametara. O tome sam govorio i ranije, ali ponovit ću. Ina je imala rafinerijski kapacitet prerade od 6,7 milijuna tona nafte godišnje - 4,5 milijuna u Rijeci i 2,2 milijuna u Sisku. Od toga se koristilo oko 4 milijuna tona. Od toga smo na hrvatskom tržištu prodavali malo manje od 2 milijuna tona, a oko 700 tisuća uvozi naša konkurencija jer su ukupne hrvatske potrebe oko 2,7 milijuna. Ostatak derivata prodavali smo u izvozu. Kako je to niska iskorištenost kapaciteta, na domaćem tržištu imamo velik tržišni udjel s malo prostora za rast, a u regiji je oštra konkurencija, pa je logična odluka da se ide na smanjenje kapaciteta. Tako se povećava iskorištenost rafinerije, što smanjuje jediničnu cijenu proizvoda i tako stvara profit. Sisačka rafinerija, bez obzira na činjenicu što se snabdijevala naftom iz naših nalazišta, s preradom od 700 tisuća tona godišnje jednostavno nije mogla biti konkurentna. Godišnje smo u rafinerijskom biznisu gubili više od milijardu kuna. Zato je donesena odluka da se prerada nafte koncentrira u Rijeci, tamo dovrši modernizacija kroz gradnju postrojenja za obradu teških ostataka, vrijednog četiri milijarde kuna, a na lokaciji u Sisku razvijaju nove djelatnosti, poput logističkog centra, proizvodnje bitumena, a potencijalno i rafinerije biogoriva. To je jedni smjer koji Inu vodi prema održivosti biznisa i tome da Naftovodni spoj s Janafom s tim planovima nema veze, on bi bio potreban i da je rafinerija nastavila raditi...

Ronald Goršić / CROPIX

Sandor Fasimon

Zašto?

Pa zato što želite imati fleksibilnost koju vam daje spoj na naftovod i Janafove rezervoare. Skladišni kapaciteti u rafineriji su ograničeni. Zamislite da dođe do neke nesreće i zaustavljanja prerade. Imali smo takvih slučajeva u Sisku. Zar bismo onda zbog nedovoljnog skladištenja zaustavljali i našu proizvodnju na bušotinama? Znate li koliko bi to koštalo?

A zašto se onda domaća nafta iz Siska ne prerađuje u riječkoj rafineriji?

Nije točno da se ne prerađuje. Prerađuje se maksimum koji je moguće tamo transportirati vlakom. Više od toga ne može, jer ne postoji tehnička mogućnost da se nafta Janafom transportira do riječke rafinerije. No to za riječku rafineriju nije problem, s obzirom na to da se naftom snabdijeva s mora, a nafta iz Siska se može legalno, odnosno u skladu sa Zakonom, izvoziti i po tržišnim cijenama prodati u Središnjoj Europi.

No, nije li onda i ta tehnička mogućnost toka nafte od Siska prema Rijeci mogla biti dogovorena u Memorandumu?

Pretpostavljam da je to ozbiljniji projekt od ovih koji su obuhvaćeni Memorandumom, a pitanje je koliki bi bili njegovi tržišni efekti i koliko bi se to isplatilo Janafu.

Zašto mislite da je to neisplativo?

Nemojte me krivo shvatiti, ovo sad govorim kao čovjek s trideset godina iskustva u trgovini naftom. Janafov temeljni biznis je da opskrbljuje rafinerije u Hrvatskoj i susjednim zemljama naftom koju one prerađuju. Ta nafta teče od juga prema sjeveru, prema potrebama kupaca. Ako vi sad u istom naftovodu želite gurati naftu u suprotnom smjeru, pogotovo ako se radi o drukčijem tipu nafte, morali biste prvo ispumpati sve što imate u naftovodu u spremište, izvesti transfer u drugom smjeru, pa onda opet onu prvu naftu upumpati. To košta i vremena i novca, a posebno je problem to što nafte iz polja u Hrvatskoj ima relativno malo, pa ne zapunjava niti puni volumen Janafa. Čini mi se da bi takvi transferi bili dosta skupi, a vjerojatno bi poremetili i planove proizvodnje ostalih Janafovih klijenata. Ali to je moje mišljenje, ne želim se miješati u Janafovu poslovnu politiku. Kao osoba odgovorna za Inino poslovanje, mogu reći da ćemo vrlo rado prerađivati svu naftu s hrvatskih polja u Rijeci ako bude tehnički moguće i financijski održivo transportirati je tamo naftovodom iz Siska.

Što znači financijski održivo?

To znači da mora biti ekonomski isplativo, cijena transporta mora biti ista ili niža od cijene transporta do nekog drugog kupca. U suprotnom bismo na svakom takvom barelu domaće nafte gubili novac. Znam da to široj javnosti može biti čudno, no nebitno je čiju naftu Ina prerađuje ako stvara najveću moguću ekonomsku vrijednost koja ostaje u kompaniji. Što je logičnije: da hrvatsku naftu uz visoki trošak prijevoza transportiramo iz Siska u Rijeku i tamo prerađujemo, ili da je prodajemo na tržištu i po tržišnim cijenama i onda za taj novac kupujemo naftu iste kvalitete na mediteranskom tržištu i uz bitno niži trošak je iz Omišlja transportiramo do riječke rafinerije? Uostalom, smisao ulaganja u rafinerije jest upravo to da iz nafte lošije kvalitete možete dobiti ono što daje isti udjel vrijednih derivata kao iz neke kvalitetnije vrste nafte. Ako imate kvalitetnu naftu i dobru rafineriju, hoćete li tu naftu koristiti u rafineriji ili ćete ju prodavati po većoj cijeni, pa kupovati onu manje kvalitetnu po nižoj, nju prerađivati i tu ostvarivati veću dobit? Sve su to odluke koje se, dakle, temelje na onom što je kompaniji najprofitabilnije. S druge strane, za kupca nije relevantno otkud ili iz kojih molekula dolazi dizel ili benzin za njegovo vozilo, već treba biti siguran u vrijednost i kvalitetu koju dobiva, kao i u to da je opskrba osigurana.

Po kojoj cijeni se prodaje Inina nafta?

Na to vam, naravno, ne mogu odgovoriti, jer je to podatak koji spada u sferu poslovne tajne. Ono što vam mogu reći jest to da se pri određivanju cijene koriste standardne formule temeljene na kretanju referentne “dated brent” cijene, uz određene diskonte i bonuse. Prema istoj formuli i kupujemo i prodajemo naftu. Nema tu nikakvog misterija, to je standardni dio naftnog biznisa. Ne postoji kompanija na svijetu koja isključivo prerađuje samo one molekule nafte koje je sama proizvela, ili koje je proizvela u svojoj domicilnoj državi. To nije smisao, smisao je da se stvori što veća ekonomska vrijednost.

Neki strahuju da bi MOL, sada kad je osigurao dotok nafte iz Hrvatske, mogao potpuno ugasiti rafinerijsku proizvodnju u Hrvatskoj.

To je potpuno besmisleno i teško mi je uopće raspravljati s takvim tezama. Upravo smo pokrenuli investiciju od četiri milijarde kuna u Rijeci. Tko ulaže takav novac u lokaciju koju misli napustiti? Prošle smo godine u riječkoj rafineriji imali dosad najveći remont, vrijedan 800 milijuna kuna, a ovih smo dana tamo pustili u probni rad novo postrojenje Propilen-spliter, vrijedno 550 milijuna kuna. U Sisku uskoro pokrećemo proizvodnju bitumena. Svakakvih glasina, spekulacija i teorija uvijek će biti, ali ovo su realni projekti koji se upravo događaju.