Ključno pitanje oko panike koja se diže na globalnim tržištima oko mogućeg kolapsa najviše zadužene kompanije na svijetu – Evergrande – jest pitanje hoće li Komunistička partija Kine dopustiti propast najvećeg developera kako bi disciplinirala druge, ili će ipak orkestrirati njegov spas? Sasvim je moguće da će se KP Kine u ovom slučaju odlučiti za više tržišni pristup nego jedna od najliberalnijih svjetskih ekonomija, Sjedinjene Države, nakon financijskog urušavanja Lehman Brothersa, koje je vodilo u najveću monetarnu intervenciju Federalnih rezervi u povijesti. Kina, naime, ima problem nekontroliranog zamaha na nekretninskom tržištu koje se bazira na očekivanju rasta cijena i pretjeranom zaduživanju. Uz to, Kina ima problem vrlo visoke razine zaduženosti korporativnog sektora, koji se u značajnoj mjeri generira u nekretninskim biznisima.
Ispod je grafikon baziran na podacima Banke za međunarodna poravnanja koji ukazuje na ogromnu razliku zaduženosti kineskih i američkih nefinancijskih poduzeća mjereno kao postotak BDP-a.
Dug kineskih kompanija u odnosu prema veličini ekonomije dvostruko je viši nego kod američkih kompanija, iako su i američke kompanije sklone zaduživanju kao instrumentu financiranja poslovnih aktivnosti.
Kako bi kontrolirala pretjerano zaduživanje, posebno kod developera, kineske vlasti postavile su tri takozvane crvene linije koje traže poštivanje tri kriterija – odnos obaveza/imovine mora biti ispod 70 posto, odnos neto duga/kapitala mora biti ispod 100 posto, dok odnos gotovine/kratkoročnog duga ne smije biti manji od 100 posto. Evergrande ne udovoljava niti jednom od tih kriterija kineske vlade jer im je odnos obveza/duga početkom ljeta bio 83 posto, neto duga/kapitala 118 posto, a odnos gotovine/duga samo 36 posto. Drugim riječima, nije čudno kako Evergrande ima ogromnih problema sa servisiranjem svojih dugova, ali eksperti koji prate kineski financijski sektor (npr. S& P) procjenjuju kako mogući kolaps Evergrandea neće uzrokovati sistemske probleme zbog relativno ravnomjerne distribucije izloženosti sektora prema Evergrandeu. Međutim, ostaje rizik izloženosti financijskog sektora prema ostalim developerima, koji je ogroman. Nameće se zaključak kako će kineske vlasti možda uz učešće banaka spašavati Evergrande samo ako naslute da bi njegov bankrot sa sobom mogao povući i neke druge velike developere. Izglednija je varijanta da će Kinezi pustiti Evergrande neka propadne tako što će profitabilne dijelove biznisa kupiti njegovi konkurenti, dok će dugove amortizirati Narodna banka Kine i(ili) konzorcij kineskih komercijalnih banaka. Ostaje i pitanje ogromnog kratkoročnog duga Evergrandea prema proizvođačima podova, cementa, bakra, cijevi… Taj dug iznosi oko 142 milijarde dolara te situacija pomalo podsjeća na onu s dobavljačima Agrokora, osim, naravno, u razmjerima. Financijski problemi Agrokora i njegovih dobavljača bili su mušica u odnosu prema Evergrandeu koji ukupno duguje 310 tisuća milijardi dolara.
O apsurdnom zamahu nekretninskog biznisa u Kini, temeljenog na očekivanju rasta cijena, svjedoče zastrašujuće četvrti nezavršenih građevina jer ponuda novih stanova premašuje potražnju. Koliko je ponuda prevelika dobro ilustrira pomalo nestvarni video snimljen u Kunmingu u kolovozu kada je s 85.000 eksplozija srušeno 15 visokih nedovršenih zgrada s apartmanima. (obratiti pažnju na uzbuđene uzvike dok se spektakularno ruši cijelo nedovršeno naselje koje je otprilike po broju stanova veličine nekih novozagrebačkih kvartova kao što su Travno ili Dugove)
Nekretninske i građevinske spekulacije bazirane na pretjeranom zaduživanju i očekivanom rastu cijena za Kinu su postale sistemski problem jer postaje jasno kako takav rast ne može biti održiv. KP Kine shvatila je kako im je nekretninski biznis dosegao 29 posto ukupnog bruto domaćeg proizvoda pa si postavljaju pitanje smiju li pustiti da to ugrozi opći rast jer postaje jasno kako je rast u nekretninama spekulantski odnosno neodrživ.
Konzultantska kuća Rhodium Group procjenjuje kako u Kini trenutačno ima 90 milijuna sagrađenih stanova ili kuća koji su prazni. To znači da bi se u te neiskorištene posjede mogla smjestiti kompleta populacija jedne od sljedećih zemalja: Kanda, Velika Britanija, Njemačka, Italija, Francuska…. U Kini ima toliko neiskorištenih stanova da 22 kompletne hrvatske populacije ne bi bile dovoljne da ih nasele; radi se ukupno o 3.000 milijardi četvornih metara.
Zbog toga je logično očekivati da kineske vlasti puste bankrot Evergrande kako bi barem donekle disciplinirali ostale developere, ali će se istodobno pobrinuti da ne dođe do urušavanja dijelova sustava. Ako je to ispravna logika, može se zaključiti kako su rasprodaje dionica čak i na zapadnim tržištima bile previše panične. Uz to, u komunističkoj Kini ne gledaju previše blagonaklono na to što je Evergrande prikupljao novac zadužujući se na sve moguće načine, pa je tako, između ostalog, kao nekretninska kompanija prodavao imućnim Kinezima financijske proizvode kakve inače nude financijske kuće u private wealth managementu. Ti proizvodi nosili su i dvoznamenkaste prinose, a sada Kinezi koji su posuđivali novac Evergrandeu kako bi upravljao njihovim bogatstvima dolaze moliti da im se vrati ono što je vjerojatno izgubljeno. Nije za očekivati da KP Kine pokaže empatiju prema ovom dijelu investitora koji su jako dobro zarađivali.
Opće je poznato kako Kina može biti jako zadovoljna visokim stopama gospodarskog rasta. Međutim, ako se gledaju stope rasta per capita, čak niti u Aziju još uvijek nisu lideri, te se moraju pobrinuti da osiguraju održivi rast BDP-a, a to se ne može kroz razuzdane nekretninske spekulacije. Odustaju li stoga Kinezi od modela „gradi, gradi, gradi“?
Ispod je grafikon koji ilustrira poziciju Kine među azijskim zemljama po kriteriju BDP-a per capita
