Alen Kajmović je od studenoga 2018. predsjednik Uprave Mesne industrije Vajda, nakon što je dugogodišnji čelni čovjek Vladimir Mesarić, koji je dva desetljeća vodio kompaniju, otišao u mirovinu. Na čelnu poziciju čakovečke Vajde Kajmović dolazi s mjesta člana Uprave, a prethodno je bio na dužnosti voditelja za investicije i razvoj. U Vajdu je stigao s pozicije izvršnog direktora Servisnog centra Trogir, a obnašao je i dužnosti u javnom sektoru. Vajda je, između ostalog, došla u središte pozornosti jer je nedavno dobila titulu proizvođača godine koju joj je dodijelio specijalizirani časopis Ja trgovac, a uz to je u prošloj godini izbila na prvo mjesto ljestvice najvećih kompanija u Međimurskoj županiji. Zanimljivo je da je u 2015. godini bila na desetom mjestu.
Koja je kompanija bila vodeća i koje su sve kompanije bile veće od Vajde 2015. godine?
- Tada je najveća kompanija bila METSS, a Vajda je bila deseta. Iza METSS-a su redom bili Tubla, LPT, Perutnina Ptuj Pipo, Muraplast, Hilding Anders, Međimurje plin, Centrometal, Eko Međimurje i Vajda. Prevladavale su tada metaloprerađivačke i trgovačke tvrtke te je ovo rijetka godina u kojoj je tvrtka iz prehrambeno-prerađivačkog sektora preuzela vodeće mjesto u Međimurskoj županiji.
Koliki je prihod i dobit imala Vajda u 2019. godini?
- Vajda je u 2019. ostvarila 518,6 milijuna kuna prihoda što predstavlja rast prometa od čak 42,62 posto u odnosu na 2018. ili ako usporedimo s vremenom kad je MI Braća Pivac preuzela Vajdu, dakle 2015. godine, rast od 165,86 posto, što je za jednu tvrtku ove veličine enorman skok. U godinu dana smo s četvrtog mjesta dospjeli na sam vrh ljestvice te time preskočili sve dotadašnje perjanice međimurskog gospodarstva. Moram napomenuti i kako je u 2019. ostvarena dobit od 16,5 milijuna kuna čime je ona narasla za čak 718 posto. U 2018. dobit je iznosila 2,1 milijuna kuna.
Što je razlog tolikom rastu?
- Rast je bio veći od planiranog, ali nas nije iznenadio. Osnovni su razlozi takvog skoka prvenstveno modernizacija proizvodnje, potom reorganizacija načina rada i povećanje produktivnosti naših radnika te povlačenje što više posla iz Grupe u Vajdu. Cilj je bio maksimalizirati proizvodnju u svim Vajdinim radnim jedinicama, a s druge strane koristiti snagu, sigurnost i renome Grupe Pivac u budućem poslovanju. Moramo imati na umu kako smo u posljednjih nekoliko godina imali značajna ulaganja kako u povećanje kapaciteta tako i u nove strojeve, a sve to u vrijednosti iznad 10 milijuna eura. Uspjeli smo se reorganizirati tako da s gotovo istim brojem radnika značajno povećamo proizvodnju. Optimizirali smo proizvodnju i značajno povećali produktivnost, pa tako u pojedinim radnim jedinicama umjesto prijašnjih 300 tona tjedno danas radimo i do 420 tona. Kako sam spomenuo, ključan je razlog za rast i činjenica da je unutar Grupe Pivac došlo do preslaganja i raspodjele poslova, pa je Vajda, koja je na izvoru svježeg mesa unutar Grupe, dobila neke poslove koji su se prije radili na drugom mjestu.
Jeste li i koliko povećali kooperaciju?
- Prije pet godina imali smo 39.000 svinja u vlastitom tovu, a prošle godine 153.000. Povećala se i količina obrađenih životinja u jednoj godini pa smo prije pet godina obrađivali 46.000 komada, a u 2019. godini gotovo 185.000 svinja, a sve nabavljenih na hrvatskom tržištu. I broj turnusa povećan je na 3,2 na godinu, što znači da se napreduje iz godinu u godinu, a okvirni je cilj doći na 200.000 komada godišnje, čime bismo imali još značajniji udio u ukupnom tovu svinja u Hrvatskoj.
Koliko imate kooperanata i gdje se sve nalaze?
- Trenutno imamo više od 80 kooperanata širom Hrvatske. Na potezu od Međimurja do Petrinje nalazi se njih 35, a ulaskom Grupe Pivac u vlasništvo Vajde kooperacija je proširena i na Slavoniju. Ona je tradicijom, klimom i načinom života prirodno povoljna regija za razvoj svinjogojstva te je danas u Slavoniji uzgojeno 58 posto svinja u Vajdinoj kooperaciji.
Po ovome što iznosite, kao da je počela revitalizacija svinjogojstva u Hrvatskoj. Ipak, općenite brojke su porazne. Kako vi gledate na taj problem?
- Revitalizacija svinjogojstva je započela, slažem se, ali to i dalje nije rezultat sustavnog djelovanja države, nego rada i truda pojedinaca, odnosno rada nas „nekoliko odlikaša“, kako nas je ministar Tomislav Ćorić nedavno nazvao. Ali to nije i ne smije biti jedini oslonac i model revitalizacije hrvatskog svinjogojstva. Sama djelatnost počela je pomalo odumirati, i uslijed nebrige države i uslijed promjene načina života i vrijednosti društva. No, moramo biti svjesni i kako se netko uvijek mora brinuti i o proizvodnji bez koje nema gospodarstva, a ni društva. Naši su kooperanti prepoznali sigurnost i stabilnost koju im nudimo poput sigurnog plasmana i plaćanja u roku od najviše 7 dana. Plaćamo im 1,10 kuna po kilogramu prirasta žive vage, a osiguravamo im i dovozimo ukupnu količinu potrebne hrane da odojci ulazne težine oko 26 kilograma dođu do prosječno 120 kilograma. U biti osiguravamo im sve, a njihova je obveza da se maksimalno brinu za te odojke, odnosno svinje.
Kako možete jamčiti cijenu otkupa u situaciji kada je zbog viškova svinjetine na europskom tržištu veliki pad cijene svinjskog mesa?
- Naš je model takav da našim kooperantima jamčimo otkupnu cijenu. U interesu nam je da imamo stabilne kooperante koji će svoj posao uzgoja svinja obavljati sa što manje stresa i rizika. Smatramo ih partnerima koji se na nas mogu osloniti i na koje mi možemo računati. Cilj nam je dugoročna suradnja, a ne suradnja od danas do sutra, jer da nije tako, organizirali bismo posao vezanjem uz burzu svinjskog mesa na europskom tržištu, kako se uostalom i nudilo pojedinim svinjogojcima u Slavoniji od strane nekih stranih partnera. U pravom partnerskom odnosu možemo imati korist jedino u win-win situaciji. Naš je interes je dobiti kvalitetnu svinju u rasponu od 110 do 130 kilograma, a naši kooperanti trebaju zaraditi dovoljno za normalan život.
Možete li dokazati da se uzgoj svinja isplati?
- Mi imamo slučajeve kod naših kooperanata da su po svinji zaradili i 190 kuna. Izračunajte koliko to iznosi za tri mjeseca koliko traje tov kada neko ima 1000 svinja.
Koliko su velike te farme?
- Razne su veličine, ovisno o afinitetima samih kooperanata. Imate male farme od 150 svinja, ali je sve više farmi s 1000 do 2000 svinja koje zahtijevaju puno opsežniju organizaciju posla.
Sada je aktualna pojava afričke svinjske kuge u Njemačkoj koja je rezultirala viškovima i padom cijene. Kako se zaštititi?
- Jedino tako da se poštuju sve biosigurnosne mjere na gospodarstvima koje su propisane. Tema afričke svinjske kuge aktualna je više godina i tu je uvijek oko nas. Svaka farma mora se prilagoditi propisanim mjerama i provoditi ih da se ne dogodi proboj afričke svinjske kuge, od toga da je samo gospodarstvo ograđeno, pa do toga da se strogo prati ulaz u same objekte i drži pod kontrolom zdravstveno stanje svinja, odnosno da se provode redovita čišćenja i pranja objekata gdje se drže svinje. Ne treba posebno napominjati kolike štete donosi sama bolest gdje je smrtnost gotovo 100 posto. Najočitiji je primjer Kina. Afrička svinjska kuga odnosno njeno širenje usko je vezano uz populaciju europskih divljih svinja, tako da se mora držati pod nadzorom broj divljih životinja, kao i njihovo kretanje, koliko je god to moguće. To se kod nas očito radi uspješno. Očekivalo se kako će širenje afričke svinjske kuge biti drastičnije, ali se to nije dogodilo, što je dobro.
Koliko Vajda zapošljava radnika? Sjeverne županije poznate su po niskom prosjeku plaća. Kakve su plaće u Vajdi?
- Imamo 284 radnika, što nas čini velikim poduzećem. Samu politiku plaća sustavno unapređujemo posljednjih nekoliko godina te smo tako u posljednje tri godine u nekoliko navrata povećavali primanja radnika. Prosječna mjesečna neto isplaćena plaća bez ikakvih dodataka iznosi 6300, a s dodacima je 7400 kuna, dok je prosječna neto plaća mesara u Vajdi s dodacima 9700 kuna. Top mesari dobiju plaću s dodacima i do 12.300 kuna. Imamo ih desetak, ali oni mogu raditi na svim pozicijama u Vajdi. Naši mesari nemaju nikakav razlog za odlazak u inozemstvo.
Mesari su deficitarno zanimanje u Hrvatskoj, a pogotovo u sjevernom dijelu. Kako ih osiguravate dovoljno za svoje potrebe?
- Posljednjih desetak mjeseci imamo pozitivan trend da nam mesari dolaze, a ne odlaze, ali se nikako ne smijemo opustiti, nego trebamo raditi na sustavnom stvaranju novih mesara svake godine. Što se tiče radnika, Vajda danas ima puno manje problema nego prije. Još uvijek je nedostatak pojedinih zanimanja na tržištu rada, ali sada smo gotovo u poziciji da biramo radnike na osnovi toga gdje su radili i kako su obavljali posao. Također, prije dvije godine pokrenuli smo sustav stipendiranja učenika za mesarsko zanimanje i tu polučili izvrsne rezultate. Prije tri godine u Srednjoj školi u Prelogu u tri je razreda bilo upisano pet učenika, a danas ih na području Međimurja ima 15. Naši stipendisti dobivaju 1000 kuna mjesečne stipendije, besplatne udžbenike i topli obrok, poklon-pakete za Uskrs i Božić te 9 kuna po satu provedenom na praksi, koja je obvezna nastava učenika. Ako žele raditi preko praznika, dobiju od 25 do 34 kune po satu. Na taj smo način u prosjeku svaki mjesec kroz deset mjeseci našim stipendistima isplatili do 2500 kuna mjesečno.
Kako ste prošli kroz ovu krizu?
- Kriza još traje i smatram kako nije ni blizu gotova. Na samom početku, kada su građani u strahu stvarali zalihe, morali smo proizvoditi poprilične količine. Nakon toga je uslijedio i očekivani pad narudžbi, a posebno se osjeti nedostatak pune turističke sezone. Ali, napominjem, nije stvar toga što je bilo, nego što će biti u narednim mjesecima.
Što bi moglo biti?
- Neizvjesni su zimski mjeseci pred nama. Pad osjećamo od lipnja, ali kako smo mi specifična branša, taj pad nije drastičan. Moguće je da nećemo imati probleme koje će imati neki drugi industrijski sektori, ali svi zajedno itekako osjećamo ovu krizu. Svi signali pokazuju kako će biti teška borba.
Koliko ste investirali u posljednjih nekoliko godina?
- Prva veća investicija krenula je gotovo odmah po preuzimanju Vajde od strane Braće Pivac i vezana je uz novu klaonicu koja je dovršena u ljeto 2017. Usporedbe radi, do tada smo tjedno obrađivali 900 svinja, a danas zahvaljujući novoj klaonici mi toliko obradimo u prosjeku dnevno. Trenutno tjedno obrađujemo oko 4600 svinja, a pored toga obrađujemo junad i bikove što je velik broj. Druga je investicija proširenje i osuvremenjivanje hladioničkog sustava uključujući i novu hladnjaču te izgradnja i opremanje nove strojarnice. To nam je bila logična nadogradnja nakon povećanja kapaciteta klaonice. U taj drugi projekt investirano je oko 50 milijuna kuna, a prošli tjedan nam je na račun sjelo 22,3 milijuna kuna od Agencije za plaćanje u poljoprivredi zbog sufinanciranja iz europskih fondova. Za taj smo projekt dobili maksimalan mogući iznos sufinanciranja, što potvrđuje i kvalitetu i ozbiljnost cjelokupnog projekta.
Što se planira u narednom razdoblju?
- U planu nam je izgradnja nove kotlovnice, izgradnja tunela za prijem životinja, izgradnja novih hladioničkih kapaciteta. Puno toga. U sljedeće dvije do dvije i pol godine imamo otvorenih investicija u iznosu od oko 26 milijuna kuna, a do kraja iduće godine planiramo dovršiti investicije vrijedne 18 milijuna kuna.
Rade li Vajdine klaonice samo usluge za Grupu Pivac ili imate još partnera?
- Radimo samo za našu Grupu. Sve ono što se obradi u našoj klaonici u Vajdi namijenjeno je za potrebe Grupe Pivac, manji dio za izvoz.
Što se najviše traži na tržištu?
- Na tržištu se traži sve. Ako znate da ste obradili i na tržište plasirali 185.000 svinja, što je 20 posto domaće proizvodnje, onda možete imati predodžbu kolike su to količine koje mi plasiramo. Potražnja je velika, a hrvatsko tržište može konzumirati 2,6 milijuna komada svinja. Hrvatska ih realno proizvede oko milijun, a razliku kao država moramo uvoziti. Ne zadovoljimo ni polovinu svojih potreba.
Je li u Hrvatskoj problem na održiv način uzgojiti svinju?
- Nije problem. Više je problem u odnosu prema poljoprivredi, svinjogojstvu i stočarstvu općenito. Imam osjećaj kako se pomalo mijenja metalni sklop ljudi. Bavljenje poljoprivredom, a pogotovo uzgojem svinja, ne tako davno smatralo se manje vrijednim zanimanjem. Dojma sam kako Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja te Ministarstvo poljoprivrede teže prema stvaranju uvjeta za samodostatnost poljoprivredne proizvodnje. Kako sam rekao, to ne smije i ne može biti priča nekoliko ljudi. Da se priča oko svinjogojstva podigne na višu razinu, država mora odraditi svoju ulogu. Vidjet ćemo što će se dogoditi.
Zašto na sjeveru Hrvatske ima više malih i srednjih proizvodnih pogona nego u ostatku Hrvatske? Na obali to može biti razlog turizam, ali nema ih ni u svim kontinentalnim dijelovima Hrvatske?
- Oduvijek je Međimurac stjecao radne navike vezane uz obradu zemlje, uz poljoprivredu. Dakle, tu su vrijedni, radišni ljudi. Pedesetih i šezdesetih godina dobar dio njih išao je inozemstvo i stjecao određena znanja, prikupljao iskustva. No, ti isti Međimurci potom su se vraćali u svoj rodni kraj sa željom da pokrenu nešto samostalno. Nisu se vraćali pod kraj radnog vijeka, nego s dovoljno vremena da podignu vlastitu tvrtku, obiteljski obrt kojim će na svojem gruntu zaraditi svoj kruh. Na primjer, u općini Šenkovec, gdje živim, ima manje od 2900 stanovnika, a znam da je u jednom trenutku bilo registriranih 187 tvrtki koje u prosjeku imaju do 10 zaposlenih. To su mali obrti i tvrtke koje se primjerice bave ciljano proizvodnjom segmenata za nekog velikog europskog proizvođača. Ovdje ljudi vole ovisiti više sami o sebi nego o drugom. To je ključna razlika ovog dijela u odnosu na ostale dijelove Hrvatske. Kao netko tko je tu došao prije 17 godina, mogu slobodno reći kako imaju drugačiji odnos prema radu i drugačiju kulturu rada. Međimurci se nikada nisu bojali posla.
Tekst je u cijelosti preuzet iz tiskanog izdanja Globusa
