Kako vratiti izgubljenu generaciju iseljenika i što po tom pitanju radi Hrvatska?

Službenom objavom kandidature iz prostorija Matice hrvatskih iseljenika predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović željela je poslati simboličku poruku: da misli i na Hrvate izvan domovine. Njima će za nekoliko dana biti posvećena i dvodnevna, druga konferencija pod nazivom “Dijaspora i Domovina”, a organizira je Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva, osnovan “s ciljem promicanja i razvoja tješnjih odnosa između Hrvata u domovini s onima u iseljeništvu”. Čeka se i konačna objava dviju strategija posvećenih demografskoj revitalizaciji iseljeništva koje rade dvije institucije, Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu skrb i Središnji državni ured za Hrvate izvan RH.

Ovako velika pozornost posvećena iseljenim sunarodnjacima posve je razumljiva imajući u vidu intenzitet iseljavanja i obeshrabrujuće izglede demografske budućnosti zemlje. Vidljiviji rezultati, međutim, teško će se postići simboličnim gestama i beživotnim strategijama. Poput Hrvatske, s problemom iseljavanja stanovnika suočene su i brojne druge europske zemlje, a neke od njih osmislile su i vrlo konkretne projekte kako ih vratiti. Kao što su se nekad natjecale u privlačenju stranih ulagača, danas se trude postati atraktivne vlastitim ljudima koji su napustili zemlju.

U potrazi za poslom, milijuni mladih ljudi iz zemalja pogođenih krizom u proteklom su desetljeću odlazili u bogatije dijelove EU, a najčešće u Njemačku. Mnogi od njih danas se vraćaju kući jer nezaposlenost danas više nije tako velika, štoviše, veći je problem popuniti radna mjesta. Premda su mnogi od tih novih poslova privremeni i slabo plaćeni, vlade Španjolske, Portugala i Poljske vjeruju da svojim sunarodnjacima mogu opet ponuditi dobru perspektivu. U srpnju ove godine španjolska vlada i privatna organizacija Volvemos, osnovana još 2016. godine s namjerom da vrati “izgubljenu generaciju”, pokrenule su dvogodišnji pilot-program Vraćamo se ili “Plan de retorno”.

U njemu je 50 mjera kojima se Španjolsku želi učiniti atraktivnim mjestom za razvoj osobnog i profesionalnog života. Vlada će ga financirati s 24 milijuna eura, a logističku podršku osigurava Volvemos. Taj nacionalni plan, koji je predložilo Ministarstvo zapošljavanja, migracija i socijalne sigurnosti, u suradnji s još 10 ministarstava, naslanja se na već postojeće inicijative na lokalnoj razini (Castilla la Mancha) koje na različite načine potiču povratak iseljenika, primjerice, pokušavajući spojiti kompanije s iseljenim Španjolcima.

Poslovne mogućnosti

Na nedavno održanom susretu u Španjolskom kulturnom centru u Berlinu, koji je organizirao Volvemos, iseljenicima se obratio visoki državni dužnosnik Agustín Torres. Jedno od prvih pitanja okupljenih 50-ak mladih iseljenika, kako piše njemački Spiegel, bilo je “što ako se odlučimo vratiti u iduća tri tjedna”.

Prema podacima koje iznosi Volvemos, 10.895 emigranta želi se vratiti kući, oglasio je 527 ponuda za posao, a dosad je uspio vratiti 500 ljudi. Ta javna akcija, čini se, bila je dirljiva za mnoge iseljenike. Za znanstvenika Guillermoa Péreza, navodi na svojim stranicima Volvemos, kolektivna pažnja posvećena iseljenicima je “poput katarze”.

“To je prvi put da je netko istinski zainteresiran za iseljenike”, rekla je znanstvenica Carmen Cañizares. Program nije namijenjen samo mladima, već različitim profilima povratnika, neovisno o životnoj dobi, obrazovanju i socijalnom statusu. Ako se žele vratiti, “Plan de retorno” nudi brojne poticaje kao što su pojednostavljene procedura, usluge savjetovanja, objava poslovnih mogućnosti i podrška poduzetništvu. Usluge koje su im raspolaganju uključuju konzultacije putem Skypea, seminare i financijsku pomoć. Ključni dio programa je stvaranje one-stop shopa za informacije i dokumente koji će ljudima trebati u slučaju da se odluče vratiti, pomoć u osmišljavanju osobne karijere i povezivanje s kompanijama. Mjere uključuju i sustav školarina kojima se potiče nastavak istraživanja u Španjolskoj, te mjesečne bonuse za samozaposlene, kako bi ih se potaknulo na poduzetništvo.

Vlada očekuje da će korist od programa imati oko 24.000 ljudi. Prema podacima vlada, danas u inozemstvu živi 2,5 milijuna Španjolaca, milijun više nego 2009. godine. Očekivanja da bi se mnogi od njih mogli vratiti ohrabruju i podaci iz 2018. godine, kada se vratilo 83.728 Španjolaca i prvi put nakon 2008. godine veći je broj onih koji se vraćaju od onih koji odlaze.

Slično iskustvo poput Španjolske ima i susjedni Portugal. Zemlju koja ima oko 10 milijuna stanovnika u vrijeme krize napustilo je oko pola milijuna ili pet posto populacije. No, od 2017. godine broj povratnika također je veći od onih koji napuštaju zemlju. Vlada je pokrenula program koji povratnicima nudi početnu financijsku pomoć u vidu porezne olakšice do iznosa od 6500 eura. Oni koji žele početi vlastiti biznis, pak, mogu dobiti poticajni kredit.

Među zemljama koje su se proteklih godina snažnije angažirale oko svojih iseljenika je i Poljska, osobito nakon odluke o Brexitu u Velikoj Britaniji gdje živi gotovo milijun Poljaka, ali i zbog činjenice što vlasti žele da upražnjena radna mjesta popunjavanju njihovi sunarodnjaci, a ne imigranti iz dalekih zemalja. U ožujku prošle godine vlada je donijela projekt “Poljaci, vratite se” (Polskie Powroty), a cilj mu je, prije svega, potaknuti znanstvenike da se vrate kući i zaposle u višim obrazovnim institucijama te istraživačkim institutima. Program bi trebao stvoriti optimalne uvjete za njihov povratak, uključujući plaće na europskoj razini, selidbu, adaptaciju na novo radno mjesto te formiranje projektnih grupa. Namijenjen je znanstvenicima koji imaju poljsko državljanstvo i doktorat, a barem dvije godine radili su u istraživačkim institucijama u inozemstvu. Osim toga, cilj je privući Poljake rođene u istočnim zemljama i dosad im je izdano oko 10.000 poljskih isprava.

Pada intenzitet iseljavanja

Istraživanja pokazuju da su za odluku o povratku vrlo važni i osobni razlozi, kvaliteta života te ukupno društveno raspoloženje. Neki više ne mogu podnijeti “prazne nedjelje” u hladnim gradovima sjeverne Europe, neki kažu da im nedostaju “balkoni prepuni cvijeća”, neki žele biti bliže obitelji iz zdravstvenih razloga, ali mnogi se i ne žele vratiti. Ipak, ekonomski oporavak posljednjih godina omogućio je veću slobodu izbora. Kada je o Hrvatskoj riječ, posljednji podaci govore da intenzitet iseljavanja smanjio i lani je zemlju napustilo 39.515 osoba, u odnosu na 47 tisuća godinu ranije. Malo se povećao i broj doseljenih i lani je iznosio 27 tisuća, a računa se da među njima ima i onih koji su zemlju napustili tijekom proteklih šest godina.

Demograf Ivan Čipin s Ekonomskog fakulteta kaže kako je najlakše vratiti one koji su nedavno otišli, mnogo lakše nego privući migrante iz trećih zemalja, osobito ako im zemlja nije toliko privlačna, kao što je Hrvatska.

“Stari migranti, druga i treće generacija iseljenika teško će doći jer oni su već ‘pustili korijenje’ u zemljama u koje su otišli. Najlakše je postići rezultat u slučaju onih koji su otišli nedavno, zadnjih pet do šest godina”, kaže Čipin. Kao što napominje Čipin, možda će neke odgovore ponuditi demografska strategija za razdoblje od 2020. do 2030. godine, na kojoj je radilo 16 stručnjaka, a izradu pokrenulo Ministarstvo za demografiju obitelj, mlade i socijalnu skrb. Prema informacijama iz svibnja ove godine, oni su predložili čak 100-tinjak mjera i od tada se čeka da nadležno ministarstvo uputi finalni dokument u javnu raspravu. Na pitanje u kojoj je fazi taj dokument i da li se uopće obraća iseljenim Hrvatima, u Ministarstvu su ponudili samo formalni odgovor. Kažu da je dokument u završnoj fazi usuglašavanja te da će po završetku procedura javnost biti “pravovremeno obaviještena”.

Objašnjavaju kako ona sadržava mjere usmjerene osiguravanju potpora za obitelji s djecom, od olakšanog stambenog zbrinjavanja do usklađivanja obiteljskog i poslovnog života zaposlenih roditelja. Posebne mjere bit će usmjerene povećanju demografskog prirasta u područja s negativnim demografskim prirastom te usmjerenim migracijskim kretanjima. Priznaju da je iseljavanje značajan demografski, ali i gospodarski izazov i ističu da da strategija “sadržava mjere kojima će se utjecati na preokretanje tog trenda”.

- S ciljem poticanja povratka hrvatskog iseljeništva, svakako je vrijedno spomenuti programe i projekte koje provodi Središnji državni ured za Hrvate izvan RH - kažu u tom ministarstvu. Pritom navode kako su donesene posebne kvote za upis studenata za pripadnike hrvatske manjine u europskim državama i za iseljenike i njihove potomke u prekomorskim državama, pokrenuti su programi učenja hrvatskog jezika, stipendiranja, pojednostavljen je postupak stjecanja državljanstva... U usporedbi s mjerama drugih zemalja, one koje je smislila hrvatska administracija, barem dosad, čini se, teško mogu biti poticajne za povratak ili barem izazvati ganuće, kao u slučaju Španjolaca.

Ekonomski analitičar Goran Šaravanja smatra da svakako ima prostora za povratak hrvatskih iseljenika, samo je pitanje “koliko ćemo biti spretni u osiguravanju uvjeta da se ljudi vrate”. Rođen u Australiji kao potomak prve generacije hrvatskih iseljenika, on je došao u Hrvatsku živjeti prije 20-ak godina. Nakon što je stekao diplomu počeo je raditi u financijskom sektoru u Sydneyju, a onda je sa stečenim iskustvom i ušteđevinom poželio vidjeti svijeta. Rezervna je opcija bila Velika Britanija. Međutim, prije toga odlučio se okušati u Hrvatskoj, pa ako uspije, ostati. “I uspjelo je”, kaže Šaravanja.

Osim što danas u Hrvatskoj ima i obitelj, smatra da je vjerojatno imao i sreće zato što se u Hrvatskoj lako mogao zaposliti sa svojim stručnim profilom. U proteklih 20-ak godina, među ostalim, bio je glavni ekonomist Zagrebačke banke i Ine, a danas ima vlastitu tvrtku Imelum koja se bavi makroekonomskim analizama za područje jugoistočne Europe. Također, poticaj njegovu ostanku bila je uvjerenost da će Hrvatska jednog dana biti članica EU i NATO-a jer to je “politička liga prvaka” koja sa sobom nosi smanjenje rizika, ubrzava razvoj institucija i političke kulture. No, kada se usporedi španjolska igra u toj ligi prvaka s hrvatskom, teško je ne primijetiti puno više konkretnog angažmana nasuprot formalnom odrađivanju. No, Šaravanja podsjeća da je španjolska administracija potekla od svjetskog imperija i da se znanje prenosilo s generacije na generaciju.

Sporo učimo od drugih

- Često se gubi iz vida da je smo mi iz početka morali stvarati nove institucije i prvi put u povijesti sami odlučivati o svemu, za razliku od ostalih zemalja koje su imale infrastrukturu. Za gradnju učinkovite i ambiciozne javne uprave potrebno je vrijeme. Zato za zemlje koje nikad nisu imale svoju državu, kao što su Hrvatska i Slovenija, puno znači ulazak u NATO i EU. Ipak, ostaje dojam da sporo učimo i preuzimamo dobre prakse. I Šaravanja priznaje da je ključni problem upravo način na koji općenito pristupamo problemima i kako ih rješavamo.

- Kod motiviranja ljudi da se vrate trebalo bi vidjeti što rade drugi i što je od toga primjenjivo kod nas, s obzirom na naše specifičnosti. Realnost je da je u Hrvatskoj privatni sektor premali, odnosno javni sektor, javna poduzeća i s time utjecaj države na ekonomiju su preveliki. Jedino je privatni sektor u stanju dugoročno stvoriti veći broj radnih mjesta bez kojeg je teško očekivati znatniji povratak ljudi - kaže Šaravanja.

Pored toga što bi trebali osigurati propulzivniju ekonomiju koja će iseljenicima ponuditi radna mjesta, istraživanja su pokazala da Hrvatsku muče još neke specifičnosti na kojima bi političari morali poraditi. Anketa koju je među hrvatskim iseljenicima lani provela agencija Promocija plus, na zahtjev Hrvatske udruge poslodavaca, pokazala je da ih posebno muči stanje u društvu. Njihov odlazak u najvećoj je mjeri potaknut “problemima koji dolaze iz općih društvenih i političkih okolnosti”, nezadovoljstva općim stanjem i društveno-političkom klimom u zemlji. Tek su na drugome mjestu radno-socijalni razlozi, za koje se najčešće misli da su glavni uzroci iseljavanja, a treću skupinu čine osobni motivi.