ENERGETIKA NA PREKRETNICI

Kako izaći iz trokuta ideologije, ovisnosti o plinu i potrebe brže zelene tranzicije

Agresija Rusije na Ukrajinu dovest će do revizije dosadašnje energetske strategije Starog kontinenta
 Rafa Irusta Machin/DEPOSITPHOTOS

Sanjam jednu društveno ravnopravnu, modernu i niskougljičnu zelenu Europu i u njoj Hrvatsku. Sanjam tehnološko naprednu Europu koja se može industrijski, poduzetnički i gospodarski nositi s ostalim dijelovima svijeta, prije svega s Kinom i SAD-om. Sanjam klimatski neutralnu Europu u kojoj će prevladavati inovativnost, učinkovitost, ali i razum. Gledam na Europu ravnopravnih građana i država koje imaju jednaki glas i pristup energentima. Za to nam trebaju prije svega visokoosviješteni ljudi, znanje i razum. Trebamo hrabre i poduzetne ljude, inovatore i stručnjake, ali ujedno i ljude koji će shvatiti realnost u kojoj se Europa i Hrvatska danas nalaze s kapacitetima i operativnim znanjima koja posjeduje. Apostrofirat ću Winstona Churchilla (1943.): "Znanje, hrabrost i lucidnost su nam u ovom trenutku potrebni, ali i hladna glava".

Međutim sanjati, a ne mudro planirati zna biti jako bolno i skupo. Upravo se to dogodilo, više smo očigledno sanjali i nadali se, a malo operativno planirali i još manje radili.

Klimatska neutralnost

Zelena tranzicija je pokušaj civilizacijskog iskoraka Europe i njezina velika prilika početkom 21. stoljeća da se nametne ostatku svijeta u svojoj inovativnosti, tehnološkom razvoju, da bude uspješna, konkurentna i snažna, ali postoji veliki ali... Je li to samo pokušaj ili ima osnovu?

S jedne strane, to nikada nije bilo sporno. Ona je već sada svojim planovima o klimatskoj neutralnosti puno napravila (samo je pitanje vremena i načina provedbe), ali za konačni uspjeh trebat će vremena i rada. Usporavali su je mnogi, a najviše ona sama sebe. Jedan od problema je i uloga plina, ima li on kao energent još poziciju da se vrednuje kao nositelj tranzicije. To je jedna od osnovnih stvari i temelja i tranzicije i energetike i gospodarstva EU.

Plin je prvotno imao funkciju istiskivanja i supstituiranja ugljena iz industrije i naftnih derivata iz prometa, poljoprivrede i ostalih gospodarskih segmenata. Plin je trebao biti nositelj dok se obnovljivi izvori energije ne bi dovoljno osnažili i postali zrele i ravnopravne tehnologije, a još važnije dok ih krajnji potrošači ne bi u potpunosti usvojili jer mnogima su oni dosta daleka alternativna budućnost. Nemojmo se zavaravati - ne bave se svi energetikom i ne razumiju svi koliko su oni tehnološki napredovali i cjenovno pali. Za brže širenje obnovljivih izvora potrebno je raditi na svijesti svih građana i struktura EU.

Naravno, zelenu tranziciju su mnogi kočili i mnogi je još koče. "Krivaca" ima pregršt, raznolikih interesa i previše, ali činjenica je da smo sami sebi zabili autogol sporom i tromom tranzicijom koja očigledno kasni. U samom Parlamentu EU, prema FES-u, bilo je ozbiljnih "policy struja" koje su kočile zelenu tranziciju i puno međusobno isprepletenih interesa u različitim segmentima od energetike preko prometa do doslovno svih raznolikih industrija, počev od automobilske preko poljoprivredne, pa čak i do turizma. Otpori su još uvijek veliki. Naravno da se nisu smjele prerano "gasiti" postojeće nuklearke dok se u punom smislu ne nađu održiva i ekonomska i klimatska rješenja kao odgovor. Ali, ni to nije bit problema. Bit je u njezinu kašnjenju i nerealnom dodavanju u značajno veću brzinu, koja jednostavno bez temeljnih energetskih izvora ne može funkcionirati i biti konkurentna. Tranzicija se neće odigrati do kraja bez plina, a kao što možemo vidjeti, ni bez nuklearki u radu.

Alternative preko noći

S jedne strane traže se alternative prirodnom plinu preko noći, a s druge se strane pokušava sve više širiti i ostale grane - vodik, bioplin i ostale kombinacije, npr. dizalice topline. Sve je to, naravno, legitimno i itekako nužno. Ali, treba osvijestiti potrošače, i industrijske i građane, da su obnovljivi izvori energije već sadašnjost, a ne nekakva alternativa. Dok se to događa, političari se ne trebaju igrati ideologijama, nego koristiti sve postojeće izvore za očuvanje standarda i konkurentnosti industrije u EU kao što to radi, npr., Kina.

Međutim, to je tek druga dimenzija problema i promjene paradigme. Ako želimo mijenjati gospodarstvo s fosilnog na obnovljivo i održivo, moramo ići postupno i mudro, bez fige u džepu. Prva je dimenzija očuvati gospodarstvo i standard te pokušati donijeti novu vrijednost. Da se krenulo na vrijeme Europa bi danas bila održiva i obnovljiva. Dekarbonizirao bi se prirodni plin i supstituirali bi se i plin i nafta.

Ostaje generalni problem kako supstituirati ovaj važan energent i u kojem se vremenu to može dogoditi. Međutim, što je s prirodnim plinom, kako će, npr., Njemačka supstituirati taj važan energent za njihovu industriju? Puno je tu pitanja, na primjer što sve ovo vrijeme radi Njemačka?

Što radi Njemačka?

Njemačka je jedan od najvećih potrošača plina na svijetu. Daljnjim ulaganjem u plinsku infrastrukturu te gradnjom plinovoda i LNG terminala predviđa se da će uvoz plina kontinuirano rasti. Barem je tako trebalo biti do prije neki dan. Plin je u 2019. činio oko 23,9 posto u primarnoj potrošnji energije u Njemačkoj, zauzimajući drugo mjesto po udjelu u primarnoj energiji, u svim segmentima potrošnje. Njemačka domaća proizvodnja plina pokriva oko 6,3 posto potrošnje, ali se taj postotak sve više smanjuje. Njemačka uvozi oko 133 milijarde metara kubnih godišnje. Iz Rusije je u 2018. uvezla 58,5 milijardi metara kubnih, samo Sjevernim tokom 1 čak 50,5 milijardi metara kubnih. Njezin uvoz kontinuirano raste: u 2012. iznosio je 95 milijardi metara kubnih, a u 2018. oko 133,8 milijardi metara kubnih. Hrvatska, za usporedbu, uvozi 2,14 milijardi metara kubnih (2020.).

Sada se postavlja pitanje kako to nadomjestiti. Prema njemačkom Državnom zavodu za statistiku, 2020. prirodni plin je činio 31 posto ukupne potrošnje energije u industriji, znatno više od električne energije koja je zauzela drugo mjesto s udjelom od 21 posto. Najviše prirodnog plina u industriji je potrošeno za proizvodnju gnojiva i plastike - oko 35 posto.

Ugljen je bio na velikih 16 posto, što dokazuje da Njemačka još uvijek koristi dosta ugljena u svojoj industriji i ne može ga se tako lako riješiti, a gdje je tek prirodni plin. Ako se to dvoje zbroji, to je visoki postotak od 47 posto u industrijskim aktivnostima. Naftno rudarstvo je značajna grana u njemačkom gospodarstvu. Prema procjenama Deloittea, u samom sektoru rudarstva u 2020. je još uvijek direktno otvoreno oko 80.000 radnih mjesta. Drugim riječima, prvo se treba rješavati ugljena da bi se u konačnici možda bez Sjevernog toka 2 išlo u supstituiranje prirodnog plina. Je li to moguće u pet do šest godina?

Prema Nacionalnom energetskom planu Republike Njemačke, postoji pokušaj da se supstituira prirodni plin u većim iznosima i volumenima od 2018. Postoji plan da ga se supstituira obnovljivim izvorima, ali je značajnije i puno realnije tek od 2025. godine. Unatoč tome, njemački analitičari postavljaju pitanja što je s petrokemijskom industrijom na koju otpada velikih 38 posto i, na primjer, tvornicama stakla, građevinskog materijala i/ili čeličanama.

Naravno, Njemačka je visokorazvijena zemlja, sve se može, samo je pitanje vremena. Ona želi sagraditi dva terminala na obali Sjevernog mora, u Brunsbüttelu i Wilhelmshavenu, te još jedan u Stadeu u Donjoj Saskoj, koji bi se poslije mogli koristiti i za obnovljivi vodik: pokretni terminal na vodi, a drugi i treći bili bi fiksni terminali instalirani na kopnu.

Lokalno gospodarstvo ojačat će gradnjom terminala i prateće industrije čime će se omogućiti otvaranje novih radnih mjesta. Wilhemshaven je duboka luka u blizini postojeće infrastrukture cjevovoda i skladišta plina. Ima tu dosta problema, a jedan od njih je sam proces odobravanja dozvola koji bi mogao trajati između dvije i pet godina. Dvije do pet godina samo za LNG terminale, a Njemačka mora nadoknaditi tolike količine plina. Njemačka nema riješenu ni regulativu u tom području. Ali, to nije sve jer LNG bi uglavnom bio američki, što je problem i za Zelene u Njemačkoj koji su trenutačno iznimno jaki (imaju ministra gospodarstva u vladi). Zašto je "američki" problem? Zato što se uglavnom dobiva metodom frackinga koja vrlo uočljivo devastira okoliš i smatra se tzv. prljavim plinom. Puno je tu problema za Njemačku koja je do prije dvije godine imala velike planove za uvoz (prije ove krize s energentima i ratnog sukoba u Ukrajini) da postane veliko plinsko čvorište zajedno sa Sjevernim tokom 2 i Yamalom. Također, nakon ove tri lokacije za LNG terminale, imali su još dvije rezervne.

Znači, ugljen se istiskuje, kao i ruski plin koji će završiti vjerojatno u Kini, i Njemačka uvozi fracking LNG plin. Rusija je već obećala Kini novi plinovod Snaga Sibira 2 koji bi bio istog kapaciteta kao i njezin prethodnik za Sjeverni tok 2 - 55 milijardi metara kubnih.U Sjevernoj Rajni-Vestfaliji postoje 52 termoelektrane na ugljen. Sjeverna Rajna-Vestfalija je također jedna od četiri savezne zemlje s velikim nalazištima mrkog ugljena. Premijeri te četiri pokrajine sada dovode u pitanje ubrzano zatvaranje termoelektrana.

U svibnju bi na snagu trebao stupiti zakonski paket koji bi trebao omogućiti potpuno opskrbljivanje električnom energijom iz obnovljivih izvora do 2035. godine. U zakon se želi ugraditi rečenica da je to u javnom interesu i da služi "javnoj sigurnosti". U tu svrhu potrebno je enormno proširenje kapaciteta. Očekuje se da će se količina energije proizvedene pomoću vjetroelektrana udvostručiti na 110 GW do 2030. godine te da će na otvorenom moru postići snagu od 30 GWiI više. Očekuje se i da će se volumen solarne energije više nego utrostručiti te imati kapacitet od 200 gigavata. Kako bi se lokalno stanovništvo, uvjerilo u potrebu proširenja kapaciteta, općinama treba dati više mogućnosti da financijski sudjeluju u podizanju i korištenju vjetroelektrana.

Energetika predstavlja 'čvrstu jezgru' gospodarstva. stvari se usložnjavaju i tu jezgru je nužno očuvati

Tranzicija i održivi izvori već su "čvrsta" sadašnjost, ali zajedno s plinom to je očita formula koju smo trebali puno više koristiti u prošlosti (u posljednjih dvadeset godina kada smo imali poveću proizvodnju). Energetika predstavlja "čvrstu jezgru" gospodarstva, kako bi rekao akademik Udovičić. Hrvatsku spašava LNG terminal, toliko dugo građen i nekada tako licemjerno i politikantski napadan (da samo nekad). Njegova je funkcija višestruko opravdana. Međutim, ni to nije rješenje, ne možemo se samo osloniti na njega i HEP. HEP ima svoje energetske i sigurnosne zadaće, on nije društvo osnovano za provođenje socijalnih cijena energenata. Mi smo zemlja duge i bogate energetske prošlosti, kvalitetnih kadrova i znanja. Ono čega se treba pribojavati jest pad proizvodnje prirodnog plina. Proizvodnja nam je na 920 milijuna kubnih metara (2020.), a mnogi smatraju da je trenutačno i niža. Ovim trendom mogla bi se spustiti i ispod 700, a ozbiljna struka kaže uskoro i ispod 650 milijuna kubnih metara. Ako se spusti, to će biti problem, posebno u ovim uvjetima. Treba ići van i s obnavljanjem zaliha i proizvodnjom, izvan Hrvatske.

Mi smo to donedavno mogli, ne vidim razlog zašto ne bi i sada jer ljudi, resursi i znanja postoje, posebice u naftnom rudarstvu i geologiji.

Zamislite kako nadomjestiti prirodni plin jednom Vetropacku ili Petrokemiji u sljedećih tri do pet godina. U konačnici, jedno je dodavati 10 do 15 ili 20 posto obnovljivog vodika, ali 50 do 100 posto kako i kada. Nemamo ni infrastrukturu, ni proizvodnju, ni regulatorni okvir. Stvari se usložnjavaju. Europa je očito prerano odustala od prirodnog plina i dugoročnih ugovora o dobavi plina iz Ruske Federacije, ne razumijevajući energetiku i energente, ne razumijevajući lance opskrbe kako bi smanjila ovisnost o tom energentu. Ne razmatrajući da se stvari u vlastitom dvorištu presporo i tromo odigravaju. Ideologija i interesi prevladali su struku i mogućnosti.

Zelena energetska tranzicija prema niskougljičnoj Europi je apsolutna potreba i nužnost, ona je važna i kao društveno socijalni proces. Međutim, postavlja se pitanje je li ona krenula na vrijeme zbog raznolikih interesnih skupina, kako je optimirati, tj. je li taj proces trebalo postupnije provesti da ne bude toliko trom, skup i bolan po Europljane. No, ovo je novo vrijeme za nove tehnologije, za promjenu paradigme života uz skupe fosilne energente i veliku mogućnost razvoja novih poslovnih modela u Europi. Trebamo Hrvatsku i Europu kao jedno razumno, realno i održivo mjesto u punom smislu za život i stvaranje novih životnih, inovacijskih i poduzetničkih vrijednosti. q

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. srpanj 2022 15:14