Je li moguća presuda o ništetnosti svih ugovora o kreditu u švicarcima?

Ljetošnja, kolektivna presuda Visokog trgovačkog suda o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima u javnosti je bila jedva komentirana jer se dogodila usred nogometne groznice, ali čini se da bi mogla osokoliti korisnike tih kredita – barem one koji su ih već otplatili, odnosno nisu ih konvertirali u eurske - da uskoro pokrenu tužbe protiv banaka i traže obeštećenja. To bi mogla biti prava bura, bude li odziv kakvom se nadaju u Udruzi Franak, ali i novi rizik za potrošače jer će svaki od njih u svojoj privatnoj parnici morati konkretno dokazivati kako je to banka s njime ugovarala kredit, koje mu je informacije nudila ili krila te ga tako na kraju i oštetila. Presuda VTS-a ne podrazumijeva automatizam, ona je tu samo inspiracija.

Na osnovi kolektivne tužbe Saveza udruga za zaštitu potrošača, njome je utvrđeno da su banke ugovarale nepoštenu i stoga ništetnu valutnu klauzulu u CHF preko tipskih ugovora, što je već ranije utvrđeno i za promjenjivu kamatu (koja se mijenjala odlukom banke bez jasno definiranih parametara). U Udruzi Franak najavljuju kako će stoga pokrenuti i edukaciju odvjetnika o detaljima nužnim za dizanje potencijalnih tužbi. Pritom oni očekuju da rezultat bude niz presuda o ništetnosti samih ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, ili barem pojedinih odredbi tih kredita, što bi povlačilo znatne zatezne kamate.

Nuklearna opcija

Može li se zaista dogoditi pravosudna “nuklearna opcija”, da neki sudac sada donese presudu o ništetnosti ugovora o kreditu, zbog načina na koji je ugovorena valutna klauzula u CHF i iznos kamata, te tako izazove lančanu reakciju koju bi banke skupo platile? Visoki trgovački sud je ništetnost ugovora kao takvih u svojoj presudi decidirano otklonio, smatrajući da su unatoč svemu valjani (tu se poziva na Zakon o obveznim odnosima i Zakon o zaštiti potrošača) jer odredba o glavnom predmetu i cijeni ugovora o kreditu “može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenjala kamatna stopa”. Potrošači su, kaže se, od banke dobili određeni iznos novca u kunama na ime kredita koji su dužni vratiti, sukladno onim odredbama ugovora koje su i dalje na snazi.

Očito, međutim, tu još ima prostora za raspravu, za različita pravna mišljenja i sudske procese, pa pitanje kredita s valutnom klauzulom u CHF još dugo neće sići s dnevnog reda. A bez obzira na zaključak VTS-a o valjanosti ugovora i uz ništetnost valutne klauzule i kamatne stope, bankari više nisu mirni kao prije. Traže reviziju te presude. Preko Hrvatske udruge banaka poručuju pak kako se ona ne može odnositi i na pedesetak tisuća klijenata koji su kredite konvertirali u valutnu klauzulu u eurima, što je provedeno prema izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine. Prilično je, doduše, ironično da se banke pozivaju upravo na to kao branu od lavine tužbi, a propitivale su njegovu ustavnost te ih je nekoliko (najprije Unicredit, pa onda Erste, RBA i Addiko banka) pokrenulo i postupke protiv države pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu (ICSID).

Švicarska groznica

Kako god bilo, presuda Visokog trgovačkog suda o kreditima s valutnom klauzulom u “švicarcu” štivo je vrijedno čitanja bez obzira na to jeste li bili među 120 tisuća onih koji su se uključili u tu skupu i rizičnu financijsku igru ili ne, pratite li sućutno i benevolentno njezine uspone i padove ili mislite da vas se to ne tiče jer svatko treba platiti za svoje greške. Presuda s obrazloženjem ispisana je na 71 stranici, a zanimljiva je zbog osvjetljavanja “švicarske groznice”. Zapravo je u pitanju velika lekcija koja govori o građanima kao potrošačima i bankarima kao običnim trgovcima, o zavodljivosti marketinga i opasnosti neznanja, o snazi nekih sudaca, moći pravnih argumenata i dobrih zakona, pa i o nužnoj potrazi za moralom u poslovanju kad su zakoni loši ili nepotpuni.

U toj se presudi, naime, obrazlaže kako su to banke u razdoblju od 2004. do 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika, odnosno kakav im je bio načelni, u osnovi grešni modus operandi, što je i razlog presude o ništetnosti valutne klauzule u švicarcu i kamatne stope.

VTS je presudio da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Valutna klauzula

Zvuči banalno? Nije. Poanta je u tome da su banke u tom ugovornom odnosu prihvatile samo opći rizik valutne klauzule dok su potrošači prihvatili i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao međunarodnu “valutu utočište” za investitore, a pritom, tumači sutkinja Jagoda Crnokrak, banke su te odredbe i njihove posljedice dobro razumjele dok ih prosječni potrošači nisu razumjeli. Potom sutkinja pojašnjava kako bi taj rizik kredita mogao biti i prihvatljiv da je postojala ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, tj. da je potrošač na temelju ugovora u zamjenu za prihvaćanje rizika vezanog uz švicarski franak kao “valutu utočište” dobio odgovarajuća prava koja bi mu to kompenzirala. No, znamo da nije.

Banke također tvrde kako im nijedan propis koji je tada vrijedio nije nalagao da u fazi oglašavanja potrošače informiraju o konkretnim činjenicama za sklapanje ugovora o kreditu, na temelju čega bi oni mogli procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje će za njih proizaći. “No izostanak regulative u tom dijelu ne znači da u smislu morala ne postoji opća dužnost svih sudionika u obveznom odnosu učiniti sve da se u punom smislu postigne informirana suglasnost o svim bitnim elementima namjeravanog pravnog posla (…)”, kaže sutkinja. Bankari su, dodaje, “kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja, voditi računa i o interesima druge strane, potrošača”. Ta temeljna načela postoje upravo zato, naglašava, da bi se njima nadopunile pravne praznine, što je upravo ovdje slučaj. Tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju od 2011. godine uređena ta materija pa se uvodi obveza sveobuhvatnog informiranja prije i nakon zaključenja ugovora. Očito, sve se mora detaljno propisati i narediti.

Ta presuda VTS-a odgovor je na žalbu osam banaka na prvostupanjsku presudu iz 2013. godine suca Trgovačkog suda u Zagrebu Radovana Dobronića. Tako je ona nakon pet godina i silnih peripetija - pri čemu su odvjetnici banaka u žalbama Dobronićevu presudu opisivali konfuznom i punom predrasuda, proces kontroverznim, a njega pristranim jer favorizira tužitelje i valutnu klauzulu smatra “ne samo nepoželjnom nego i subverzivnom” - dobila snažnu potvrdu. Koji će biti domet cijelog pothvata, drugo je pitanje, a među ostalim ovisi o tome koliko naučimo iz tih dviju presuda.