Istraživanje: Turistički radnici rjeđe idu na bolovanje, a kad odu, manji su trošak

Onoliko koliko djelatnici javnog i državnog sektora “vole” bolovanja, toliko si ga djelatnici u turizmu ne mogu priuštiti.

Prema podacima koje je za potrebe istraživanja prikupila profesorica s Fakulteta za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu Helga Maškarin Ribarić, turistički djelatnici, točnije radnici zaposleni u djelatnosti pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane, za petinu su rjeđe bolesni od prosječnog hrvatskog radnika, a statistika je posebno zanimljiva u odnosu na zdravstvene radnike.

Prema statistici HZZO-a, upravo zdravstveni radnici najčešće koriste bolovanje na teret državne osiguravajuće kuće, a u odnosu na njih, turistički djelatnici upola su rjeđe bolesni pa ih tako u prosjeku s posla zbog privremene nesposobnosti za rad dnevno izostaje tek nešto malo više od tisuću.

Niži trošak rada

Ne čudi stoga, otkriva u svojem istraživanju “Razmjeri i efekti bolovanja u hrvatskom ugostiteljstvu” Helga Maškarin Ribarić, da bolovanja turističkih djelatnika čine i znatno manji trošak u ukupnom BDV-u (bruto dodana vrijednost): dok na razini svih sektora bolovanja domaćih radnika čine trošak od čak 2,86 posto bruto dodane vrijednosti, ista će statistika za sektor usluge pružanja smještaja i pripreme hrane biti upola manja, što znači da će troškovi bolovanja radnika u turizmu činiti samo 1,52 posto BDV-a od turizma.

Ipak, upozorava Maškarin Ribarić, ovo posljednje nije isključivo posljedica niže stope privremene nesposobnosti za rad u segmentu ugostiteljstva, nego, između ostalog, nastaje i zbog činjenice da u turizmu odnosno ugostiteljstvu bilježimo i nešto niži prosječni trošak rada po satu, što zajedno s niskom stopom odsutnosti s posla rezultira i značajno nižim troškovima bolovanja u odnosu na ostvareni BDV.

Više osiguranika

Analiza je svakako zanimljiva, ali Maškarin Ribarić upozorava na činjenicu da je tematika apsentizma u segmentu ugostiteljstva, posebno za zemlju u kojoj čak više od 16 posto BDP-a dolazi iz turizma, u najmanju ruku nedovoljno zastupljena, da ne spominjemo i vrlo skromnu javno dostupnu statistiku.

- Nažalost, tema apsentizma kao čimbenika koji utječe na produktivnost rada, u sektoru turizma, ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu, počela se pratiti relativno kasno, prvenstveno zato što je usluge kao rezultat rada znatno teže pratiti u odnosu na opipljive proizvode u proizvodnom sektoru, i to usprkos činjenici da uslužni sektor danas praktično čini čak 70 posto ukupnog BDP-a Europske unije.

Da bismo mogli utjecati na povećanje produktivnosti rada, posebnu pažnju trebamo posvetiti i odsutnosti s posla, no želimo li to moći raditi onako kako se to radi na razini EU, morat ćemo osigurati javnu dostupnost statističkih podataka, kao što je dinamika odsutnosti s posla po mjesecima te mnoge druge informacije - upozorava Helga Maškarin Ribarić koja je na temu apsentizma dosad napisala nekoliko znanstvenih radova.

U njima, među ostalim, otkriva i kako sektor pružanja usluge smještaja i pripreme hrane, osim po učestalosti korištenja plaćenog bolovanja, od prosječne hrvatske statistike odudara i po nekim drugim pokazateljima.

Među ostalim, sektor ugostiteljstva i hotelijerstva među rijetkima bilježi brži rast broja osiguranika u odnosu na prosjek za RH, i to od 6,66 posto u prosjeku godišnje u razdoblju između 2010. i 2018. (za usporedbu od samo 0,59 posto u prosjeku godišnje za Hrvatsku) te je u njemu tako u 2018. godini evidentirano 77.045 radnika ili 4,92 posto svih aktivnih osiguranika HZZO-a.

Slab doprinos

Ipak, rastućim brojkama usprkos, Maškarin Ribarić upozorava da turizam teško može generirati ekonomski rast na duge staze.

“Turizam je danas iznimno važan za domaće gospodarstvo pa svaki doprinos povećanju njegove profitabilnosti, uključujući i onaj koji je ostvariv kroz upravljanje apsentizmom i bolovanjima, zaslužuje posebnu pažnju. Nažalost, turizam je sektor s niskom produktivnošću, nižom od većine ostalih ekonomskih aktivnosti, što znači da, usprkos dobrim rezultatima, vjerojatno neće biti u stanju generirati održivi ekonomski rast na dugi rok te će njegova niska produktivnost, u kombinaciji s visokim udjelom u BDP-u, i dalje davati slab doprinos ekonomskom rastu”, zaključuje Maškarin Ribarić.