Nakon osam godina

Grčka financijska Odiseja je završila. Što smo naučili? Jednu nama itekako važnu lekciju..

Filozofija “krade, ali i nama dade” apsolutno vodi u propast. Nekoć najbogatija nova članica EU danas je četvrta najsiromašnija
Aleksis Cipras
 REUTERS

Nakon više od osam godina koje je provela prikopčana na aparate, Grčka ponovno diše vlastitim plućima. Krajem ovog mjeseca i službeno se okončao program u okviru Europskog stabilizacijskog mehanizma, zadnji u paketu od tri programa financijske asistencije kojima su članice eurozone i MMF u grčku ekonomiju kumulativno ubrizgali oko 288 milijardi eura vrlo povoljnog financiranja. No, pomoć nije bila bezuvjetna; zahtjevi za reformama bili su toliko široka opsega da danas slobodno možemo reći kako je bila riječ o dekonstrukciji kompletnog grčkog ekonomskog modela. Osim fiskalne konsolidacije, zahtijevala se i reforma poreznog i mirovinskog sustava, povećanje efikasnosti i smanjenje troškova državne uprave, liberalizacija tržišta usluga, reforme tržišta rada i pravosuđa, kvalitetniji nadzor financijskog sustava, posebice banaka, te plan privatizacije. Lista zahtjeva bila je dugačka, a zbog opsega reformi i njihova troška za društvo, za onoga tko bi je pristao provesti bila bi ravna političkom samoubojstvu. Međutim, izbora nije bilo i premijer Tsipras morao je pristati na uvjete iako je politički mandat dobio upravo temeljem otpora volji kreditora. Vijest o završetku programa obznanio je s vrha jonskog otoka Itake, rodnog mjesta Odiseja, uspoređujući grčki dužnički put s Odisejevim povratkom kući i napokon naglasio jednu ključnu stvar - Grci nikad neće zaboraviti tko ih je doveo u ovakav nezavidni položaj. Možda onima koji nisu ljubitelji ljevice Tsipras djeluje kao pajac, ali on sigurno ima najmanje političke odgovornosti za dužničku krizu.

Deset godina nakon početka Velike Recesije, vrijeme je da trezveno analiziramo što je pošlo po krivu. Iako Grčka ima dugu povijest neodgovornog i korumpiranog političkog vodstva, za manično posuđivanje i gomilanje dugova bili su potrebni određeni makroekonomski preduvjeti. Ulaskom u Eurozonu 2001. godine grčke kamatne stope približile su se njemačkim, upravo onako kako postulira relacija kamatnog pariteta, jedan od udžbeničkih koncepata u međunarodnim financijama. Kamatni paritet objašnjava povezanost nominalnog tečaja i kamatne stope, gdje se razlike u kamatnim stopama među zemljama povezuju s očekivanjima budućeg kretanja tečajeva. Primjerice, da bi investitoru bilo svejedno drži li njemačku euroobveznicu uz kamatnjak od 1 % ili kunsku obveznicu uz kamatnjak od 4 %, mora očekivati i deprecijaciju kune od oko 3 %. Viši prinosi na kunsku obveznicu bit će stoga anulirani padom vrijednosti kune kad investitori koji su kupili kunske obveznice budu isplaćeni i taj novac razmijene u euro. No, što ako dvije zemlje, primjerice Grčka i Njemačka, odjednom imaju istu valutu? Nominalna deprecijacija je unutar Eurozone nemoguća, pa kamatne stope odražavaju premije na rizik u zemljama članicama ili vjerojatnost izlaska iz monetarne unije i prihvaćanja nove valute (koja bi sigurno gubila na vrijednosti). Drugim riječima, kako je dokinuta mogućnost nominalne deprecijacije, zbog koje arbitražom (odnosno bezrizično) nije bilo moguće zaraditi na međunarodnim financijskim tržištima, kamatne stope su eurozoni konvergirale i članicama donjeg ešalona razvijenosti omogućile jeftino financiranje bez posljedica za tečaj.

Takve okolnosti ne bi bile toliko problematične da informacije na kojima se bazirala procjena premija na rizik nisu bile lažne. Naravno, riječ je o temeljnim makroekonomskim pokazateljima koji rejting agencijama omogućuju da procijene stanje ekonomije te, posljedično, sposobnost otplaćivanja duga. Informacijska asimetrija koja je nastala lažnim izvještavanjem grčke vlade i državnih institucija o stanju javnih financija nije omogućila tržištu da ispravno ugradi te rizike u trošak financiranja. Ono što dodatno šokira jest činjenica da su - grčke institucije lažirale fiskalne pokazatelje i prije nego što je zemlja usvojila euro, prvenstveno da bi zadovolje kriterije iz Maastrichta. Poslije im je financijskom alkemijom pomogao i Goldman Sachs koji je na sumnjivim cross-currency swapovima zaradio oko pola milijarde eura. Međutim, kad se financijska kriza prelila iz Sjedinjenih Američkih Država na Europsku Uniju, skrivanje iza zajedničke valute više nije bilo moguće.

Tek je tad otvorena Pandorina kutija; prilagodba vlastitim budžetskim ograničenjima od Grčke nije samo zahtijevala mjere štednje kako bi se otplatio golemi javni dug koji se kretao prema astronomskoj granici od 200 % BDP-a, već je podrazumijevala i realnu deprecijaciju. Drugim riječima, grčka su dobra postala jeftinija naspram uvoznih, što je nažalost impliciralo i da je stopa inflacije u Grčkoj bila niža od ostatka eurozone. Deflacija, odnosno pad opće razine cijena, povećava realni teret otplate duga, što vodi spirali deflacije i duga; jednako kako je visoka inflacija pogubna za vjerovnike, tako je i deflacija pogubna za dužnike. Velik dug tako je postao još veći.

“Flota koja nedostaje”

Makroekonomske ravnoteže samo su manifestacija jednog dubljeg problema koji mori grčku ekonomiju, a o njemu se rijetko priča. Naime, način na koji se vode službene statistike u Grčkoj daleko je od onih institucionalnih standarda koje su usvojile druge članice. Grčka je oduvijek imala najveću komercijalnu flotu brodova na svijetu, gdje je sektor brodskog prijevoza izvozna perjanica. Međutim, tek se manji dio tog prihoda bilježi kao izvoz, zbog povijesnih i političkih razloga. Brodski prijevoz plaćao se u dolarima, a kako je Grčka imala kapitalne kontrole od 1930-ih pa sve do ulaska Grčke u EU, prihodi od prijevoza tereta nikad nisu ušli u grčki bankarski sustav, stoga se uopće nisu bilježili kao izvoz. To je tzv. problem “flote koja nedostaje”, jer prihodi brodarskih prijevoznika nisu uopće bili uključeni u BDP, osim u manjoj mjeri kroz plaće i doprinose plaćene grčkim mornarima čiji je broj drastično opadao jer su ih zamijenili Indijci i Filipinci. Stoga je Grčki bruto domaći proizvod vrlo vjerojatno podcijenjen, čisto zbog načina na koji se vodila službena statistika. A taj je način posljedica posebnog statusa koji su imali brodski magnati čiji su interesi čak bili zaštićeni Ustavom. Mjere štednje donijele su i demontažu njihova preferencijalnog poreznog tretmana. No, pitanje ostaje - kako voditi smislenu ekonomsku politiku kad ni izračun glavnih makroekonomskih agregata nije pouzdan, nego sadrži okoštale obrasce koje redovito viđamo u zemljama s bitno slabijim institucijama?

Golemi trošak krize

Grčkoj je upravo zbog toga trebao master reset, rastavljanje na atome, rastočavanje formalnih i neformalnih institucija koje su nastale klijentističkim principima. Ništa ne ocrtava institucionalnu slabost Grčke kao stanje njihova katastra - više od 20 godina nakon što je projekt izrade katastra počeo, tek je unijeto manje od 10 % subjekata. Jedan od fundamenata tržišne ekonomije, a to je ostvarivanje prava na privatno vlasništvo - njegovu registraciju, prijenos - u Grčkoj je jako otežano. Porezna evazija u Grčkoj je nacionalni sport, zaostala navika iz otomanske okupacije gdje je neplaćanje poreza bilo vrsta otpora okupatoru. Grci, baš kao i Hrvati, imaju posebnu riječ za “plavu kuvertu” - “fakelaki” - malena kuverta kojom se “olakšava život i poslovanje”. Do krize Grci su živjeli dobro, puno bolje nego što bi njihovo institucionalno okruženje dalo naslutiti. U Europsku uniju i eurozonu pušteni su zbog geopolitičkih razloga, a ne zato što im je ekonomija bila spremna za izlaganje zajedničkom tržištu. Time krivica nije samo grčka, nego je podijeljena.

Trošak krize za grčko je društvo golem. Danas je stopa nezaposlenosti duplo viša nego što je bila prije krize, gotovo polovica svih kredita spada u kategoriju nenaplativih i njihov je ukupan iznos 8 puta viši od pretkriznih razina, investicije su 70 % niže, a cijene nekretnina 42 % niže. Iako grčka ekonomija trenutačno raste brže od Hrvatske, razina BDP-a još je uvijek za četvrtinu niža od razine iz 2007. godine. Ako Grčka nastavi rasti stopom kojom je rasla prošle godine, pretkriznu razinu BDP-a dostići će tek 2034. godine. Još jedan problem predstavlja i obaveza ostvarivanja budžetskog suficita od 3,5 % do 2020. godine, odnosno 2,2 % budžetskog suficita do 2060. godine, što efektivno predstavlja procikličku, restriktivnu fiskalnu politiku koja će zasigurno smanjiti srednjoročne izglede rasta.

U međunarodnom kontekstu grčki je neuspjeh još tragičniji. Prije krize, ova je zemlja imala veći BDP po stanovniku od svih novih članica EU, primjerice 71 % veći od Poljske, odnosno otprilike na razini Španjolske. Danas je Grčka četvrta najsiromašnija članica Europske unije, odmah iza Bugarske, Rumunjske i Hrvatske. Više od jedne trećine Grka u riziku je od siromaštva, od kojih su velika većina umirovljenici. Grčku, kao i Hrvatsku, čeka tavorenje na zapećku Europe. Iz grčkog krajnje neugodnog iskustva možemo naučiti jednu nama itekako relevantnu lekciju - narodna filozofija “krade, ali i nama dade” apsolutno sigurno vodi u propast. Grčki su političari, baš kao i naši, kupovali socijalni mir ekstenzivnim dijeljenjem povlastica stanovništvu i raznim interesnim skupinama. Tsipras je naslijedio brod koji tone, a oni koji su probušili na njemu prve rupe već su ga odavno napustili. Krajnje je vrijeme da se kolektivno osvijestimo i shvatimo da nikad računi za fiskalnu nedisciplinu neće doći na naplatu političarima, nego nama i našoj djeci. Pokušajmo tu činjenicu internalizirati prije nego što sljedeći put iziđemo na birališta.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 10:03