Društva u kojima je nejednakost velika, a bogatiji žive odvojeno, stvaraju uvjete u kojima se građani lakše mire sa sudbinom i prihvaćaju velike dohodovne razlike. Tako pokazuje istraživanje koje je proveo Jonathan Mijs, sociolog u London School of Economics and Political Science, ističući da treba posvetiti veću pozornost utjecaju ekonomske nejednakosti na socijalni i duhovni razvoj pojedinca.
Kako se dohodovna nejednakost povećava - paradoksalno - manje je ljudi osjeća. Stoga su ljudi u društvima gdje vladaju velike razlike u bogatstvu zbog toga najmanje zabrinuti i nisu spremni na političko oponiranje. U mnogim zemljama, uključujući i Hrvatsku, nejednakost je tijekom krize porasla. Dok je Gini koeficijent početkom 2000-ih godina u Hrvatskoj bio na razini od oko 28, početkom krize premašio je 34. Od tada se blago smanjivao, pa je po posljednjem istraživanju iz 2016. godine na razini od 30,8. Rang-lista Svjetske banke pokazuje da je danas, makar po dohodovnim razlikama, najmanja nejednakost u pojedinim zemljama srednje i istočne Europe, kao što su Slovačka, Slovenija i Češka. S druge strane, veći je broj zemalja u kojim se dohodovni jaz proširio u proteklih četvrt stoljeća, a to su Kina, Indija, Indonezija, Kenija i Južna Afrika...
Nejednakost je često praćena velikom socijalnom distanciranošću između građana, djeca žive u siromašnom ili bogatom susjedstvu, imaju prijatelje sa sličnim porijeklom i pohađaju drugačije škole. Također, građani su skloniji imati prijatelje iz svojeg kruga, a podijeljenosti je sklono i tržište rada.
Upravo zbog te velike podijeljenosti između skupina, mnogi građani zapravo i ne iskuse što to znači nejednakost. Stoga svoje mjesto u društvu shvaćaju iz pozicije izoliranosti i manje ih zabrinjava dohodovna nejednakost na radnome mjestu, u susjedstvu ili u širem društvu. Kako ističe autor istraživanja Jonathan Mijs, nejednakost ne utječe samo na novčanik, nego određuje “gdje živimo, što radimo i kamo naša djeca idu u školu”. Istraživanje je pratilo i pogled na meritokraciju u 25 zemalja tijekom razdoblja od 25 godina i ono pokazuje da u svim zemljama, izuzev Poljske, čak dvije trećine građana smatra da uspjeh ovisi o teškom radu.