Što znači izgubiti rafinerije? Mi moramo shvatiti da idemo u postfosilno društvo i da se neki kapaciteti moraju ugasiti”, znamenita je izjava nekadašnjeg hrvatskog ministra zaštite okoliša i energetike Slavena Dobrovića kad su ga novinari pitali o najavama prestanka prerade nafte u Ininoj rafineriji u Sisku. Ta Dobrovićeva izjava u javnom prostoru nadživjela je kratki i uglavnom potpuno nerelevantni ministarski mandat svog tvorca, prije svega kao simbolički trenutak kad je prvi put neki državni dužnosnik verbalizirao sve raširenije uvjerenje javnosti: kako je svako buduće ulaganje u bilo koji segment naftno-plinskog biznisa podjednako štetno za okoliš kao i za ekonomiju. Taj sentiment od onda je rastao, uvelike potaknut velikom “policy” ofenzivom Europske komisije s ciljem potpune dekarbonizacije do 2050. godine. U tom kontekstu, u hrvatskoj široj javnosti vjerojatno je s čuđenjem dočekana vijest kako Luka Split u skorom roku namjerava investirati u gradnju naftnog terminala. Da se radi o kompaniji u državnom vlasništvu, takvi investicijski planovi vjerojatno bi bili shvaćeni kao još jedan projekt “obrovačkog” tipa, ulaganje manje motivirano jasnim proračunima povrata na ulaganje, a više maglovitim parolama o strateškoj koristi. Ipak, kako je Luka Split kompanija u privatnom vlasništvu, teško je vjerovati da bi odluka o investiciji u visini petogodišnjeg bruto prihoda bila donesena bez detaljne tržišne analize i minuciozno izrađenog tržišnog plana. Pa kako je onda moguće da vlasnici Luke Split na pragu ulaska u postfosilno društvo vide priliku za zaradu u investiciji u gradnju naftne infrastrukture?
Iako je to u široj javnosti slabo poznato, biznis skladištenja nafte i naftnih derivata tijekom proteklih desetak godina postao je jedan od najisplativijih segmenata naftnog biznisa, a na istočnom Jadranu stekao i uistinu strateški karakter zbog činjenice da posjedovanje skladišnih kapaciteta uvelike definira sposobnost da se konkurira na naftnim tržištima Hrvatske, BiH, Crne Gore i Slovenije.
Kontango donosi posao
Na istočnoj jadranskoj obali od Slovenije trenutno posluje sedam komercijalnih terminala. Naglasak je na komercijalnih, jer Ina posjeduje dva - u Bakru i u Solinu koje koristi za vlastite potrebe i koji nisu dostupni drugim korisnicima. Osim najvećeg domaćeg naftnog terminala u Omišlju, to su po dva objekta u Zadru i Pločama, te terminali u Kopru i Baru. Sve zajedno komercijalni terminali na hrvatskoj obali imaju kapacitet od milijun i 600 tisuća kubičnih metara, što je u teoriji dovoljan volumen za zadovoljavanje interesa tržišta, no iz više razloga posljednjih godina potražnja za naftnim skladišnim kapacitetima veća je od ponude.
Zašto je tomu tako? Postoje dva ključna razloga. Kad se govori o skladištenju sirove nafte, povećana iskorištenost terminala u regiji u značajnoj je mjeri povezana s kretanjima na tržištu nafte, odnosno nastanku kontanga. Kontango je situacija u kojoj cijena terminskog ugovora za isporuku nafte u nekom trenutku u budućnosti nadmašuje trenutnu cijenu na tržištu (tzv. spot). Zbog toga svi koji su u posjedu takvih ugovora imaju ekonomski poticaj da umjesto preuzimanja u trenutku kad terminski ugovor nalaže, tu naftu skladište i prodaju kroz novi terminski ugovor. Ista nafta tako se preprodaje kroz nove terminske ugovore sve dok traje kontango, odnosno dok je razlika između cijene terminskog ugovora i spot tržišta tolika da nadmašuje trošak skladištenja.
Kako je u posljednjih desetak godina svjetsko tržište nafte iskusilo više vrlo strmih ciklusa urušavanja cijene nafte, potražnja za skladišnim kapacitetima je porasla. Posljednji veliki pad izazvan cjenovnim ratom Rusije i Saudijske Arabije gurnuo je referentnu cijenu WTI nafte u minus, a znatno povećao interes za skladišnim kapacitetima. Osjetio je to i JANAF, pa je - prema neslužbenim informacijama - praktički cjelokupni kapacitet kompanijina terminala u Omišlju zakupljen do 2023. godine, a među zakupcima su najveći svjetski trgovci naftom - Glencore, Vitol, Litasco, BP...
Drugi, znatno važniji, razlog važnosti naftnih terminala na jadranskoj obali vezan je za skladištenje naftnih derivata jer služi kao temeljna infrastruktura uvoza. Uvoz naftnih derivata u Hrvatsku, ali i cijelu regiju, već godinama raste. Taj trend je posljedica pada prerade nafte u regiji, ali i sve veće konkurentnosti većih, prekomorskih rafinerija. Kako rade uz ogromne volumene, na lokacijama blizu naftnih proizvodnih kapaciteta te često i niže ekološke standarde, jedinična cijena derivata koje one proizvode često je niža od onih u europskim rafinerijama. Ekonomski efikasni brodski transport velikim tankerima omogućava da takvi derivati konkuriraju na europskom tržištu.
Zakupom protiv konkurencije
Naravno, pod uvjetom da postoje terminalski kapaciteti. Utoliko, jasan je interes pojedinih igrača na domaćem naftnom tržištu da takve kapacitete drže u zakupu, iako nužno i ne koriste u cjelini. Tako primjerice Crodux generala Ivana Čermaka u zakupu drži i znatne kapacitete u Omišlju, te cjelokupni volumen dostupan u zadarskom terminalu tvrtke Tankerkomerc. Strani Vitol, pak, uz kapacitete u Omišlju, prisutan je i u pločanskom ATT-u, čiji je i suvlasnik s domaćom Enna Grupom. Slovenski Petrol, osim velikih kapaciteta na terminalu u Kopru, veliki je zakupnik NTF-a - terminala koji se nalazi u Hrvatskoj, ali je u vlasništvu Federacije BiH i jedini je morski terminal s kojeg je moguća izravna (bescarinska) opskrba bosansko-hercegovačkog tržišta, a gdje je uvoz derivata također značajno porastao nakon prestanka proizvodnje u rafineriji Bosanski Brod prije nekoliko godina. Vjerojatno baš iz tih razloga tamo, povrh svojih vlastitih skladišta na Jadranu, kapacitet ima zakupljen i Ina.
Činjenica da je većina jadranskih terminalskih kapaciteta u dugoročnom najmu vjerojatno je bila ključna motivacija vlasnika splitske luke da krene u investiciju. Kako je za očekivati da će se trend rasta uvoza naftnih derivata nastaviti i u doglednoj budućnosti, logično je da će tržišna vrijednost i strateška važnost terminalskih kapaciteta rasti, kao i utjecaj njihovih vlasnika i zakupnika na regionalno tržište još uvijek najvažnijeg energenta. Stoga ne bi bilo čudno da novi splitski terminal u bliskoj budućnosti dobije i proširenje.