Je li moguće da se državni intervencionizam, koji je uzeo zamah tijekom pandemije, oteo kontroli poput zastrašujućeg čudovišta, kojeg sad političari panično pokušavaju nahraniti kako bi uz njegovu pomoć iznova spasili svoje karijere, i to tražeći puteve na kojima će naići na što manje otpora?
Ako pogledamo informacije iz samo nekoliko tjedana iza nas, očigledno je kako sve češće političari, kad se suoče sa značajnim političkim problemom koji bi mogao sniziti njihove šanse na izborima, više ne procjenjuju da je donošenje odluke o drastičnom povećanju državnih rashoda i (ili) smanjenju prihoda potencijalno neprihvatljiv fiskalni rizik. Primjerice, kad je u tjednu iza nas Francuska objavila da će potrošiti 200 milijuna eura (od čega 160 iz EU fondova) na uništavanje francuskih vina, francuski političari nisu odlučili suočiti se sa strukturnim problemom dramatičnog pada potrošnje vina u velikim članicama EU, kao i s padom europskog izvoza vina, nego su odlučili "spržiti" 200 milijuna na - uništavanje vina. Dokle tako? Hoće li to sad ponavljati svake godine s dobrom berbom? Koliko je to zapravo ludo?
Nakon te francuske objave prošlo je samo nekoliko dana, a vladajuća njemačka Socijal-demokratska partija najavila je zaustavljanje rasta cijena najamnina na 3 godine na federalnoj razini. S obzirom na strukturu njemačkog nekretninskog tržišta, kao i činjenicu da 60 posto (41 milijuna) Nijemaca živi u iznajmljenim stanovima ili kućama, radi se o potezu s ogromnim utjecajem na ekonomske tokove te izrazitim rizikom produbljivanja problema. Što ako se nakon 3 godine stanje na tržištu stanova za najam dodatno pogorša upravo zbog odluke vlasti da suspendira tržište, što je potpuno očekivano? Hoće li tad u potpunosti ukinuti uobičajena pravila na tržištu nekretnina te uvesti neku vrstu državnog diktata?
Prije toga talijanska ekstremno desna populistička vlada objavila je da će oporezivati neto kamatne prihode banaka, što je zamalo izazvalo kolaps vrijednosti dionica najvećih talijanskih banaka, ali i političke šok-valove u većini članica gdje se iznenada počelo očekivati da vlasti moraju učiniti isto što i talijanski populisti. No kao najveći pobornik intervencionizma pokazuje se Europska komisija koja traži sve više i više za raznorazne "uzvišene" i "nužne" političke ciljeve te putem u te pakete utrpava usklađivanje lijepih plaća briselske birokracije za inflaciju. Otvara se sasvim seljačko pitanje: tko će sve to platiti, direktno ili indirektno? I može li Europa doista postati boljom bez tržišta ili se radi o ekstremno opasnoj populističkoj dekadenciji?
Primjerice, na razini EU upravo se otvara nova rasprava o nužnom, neplaniranom i dodatnom financiranju Ukrajine s 86 milijardi eura. Radi se o velikom novcu koji nitko u EU nije voljno stavio na stol kako bi ga EU birokrati pomeli u vreće, natovarili na kamione te plemenito otpravili put Ukrajine. To tako ne funkcionira, iako mnogi naivno promatraju proces povećavanja javnih troškova kao puku realizaciju opravdanih, zamalo konsenzualnih političkih akcija. U priči oko dodatnih alokacija financijskih sredstava uvijek bi se trebalo otvoriti pitanje što u takvoj situaciji treba rezati, a pogotovo ako su izvori financiranja tako neizvjesni kao trenutačno. Međutim, EU birokrati uz ideju dizanja pomoći Kijevu guraju i agendu pokrivanja povećanih troškova zaduživanja, kao i povećanja plaća za zaposlenike EU.
U situaciji kad je većina članica EU već u zadnje tri godine povukla niz radikalnih fiskalnih intervencija, ovo ponašanje Brusselsa doima se raskalašeno. Nizozemci i Nijemci već su poručili kako im nije prihvatljivo izglasavanje rasta plaća EU birokracije, kao niti olako pokrivanje viših troškova zaduživanja EU skupa u paketu s odlukom o dizanju pomoći za Ukrajinu. Očekuju od Brusselsa zatezanje remena jer ne mogu otići kući i reći biračima da su mirno podržali dizanje plaća birokrata.
Pri tome je cijela konstrukcija "dodatne pomoći Ukrajini", kakvu je složila EK, zapravo farsična: Još u srpnju EK je predstavila "dodatak" za proračun 2021.-2027. godine od 66 milijardi te odvojeno od toga prijedlog 20 milijardi eura za oružje Ukrajini. Spomenutih 66 milijardi uključuje pak 19 milijardi za više troškove kamata, 2 milijarde za, 15 milijardi za migracije te financiranje nečlanica te još 10 milijardi za novi inovacijski fond. U tom "dodatku" još je 17 milijardi grantova za Kijev plus 33 milijarde u zajmovima. Obratite pažnju na to da se Ukrajini zapravo daje zajam (!) od 33 milijarde. Uz to, već se članice traži da nadodaju 20-ak milijardi eura za novu igračku Brusselsu; novi fond za oružje kako bi se Ukrajini osigurala vojna podrška u sljedeće četiri godine. Ima li bilo tko napola financijski pismen dojam da je bilo što od spomenutoga pod kontrolom?
Eksperti već sad procjenjuju da će se nova financijska rasprava između 27 članica EU toliko zakomplicirati da će sigurno trajati najmanje do kraja ove godine, pa se otvara i pitanje tajminga krupnih financijskih odluka, a ne samo njihovog smjera. A sve je očiglednije da bi eurozona vrlo lako mogla završiti u recesiji.
Najveći politički problem EU, što postaje potpuno razvidno, postaje Njemačka, i to ne zato što je doista najveći ekonomski problem, nego zato što više ne može funkcionirati kao lokomotiva koja vuče kompoziciju. Lijevo-zelena njemačka koalicija loše je upravljala izlaskom ekonomije iz pandemije, a upitni su im rezultati i kod upravljanja energetskom krizom nakon invazije Putinovog režima na Ukrajinu. Njemačka je uhvaćena u spiralu rasta cijena koju prate agresivni zahtjevi sindikata za rast plaća. Rezultat ekonomskog kaosa je rast popularnosti ekstremno desnog AfD-a, pa sad SPD gasi politički požar populističkom mjerom kao što je zaustavljanje rasta cijena najamninama, koja će sigurno produbiti strukturne probleme.
Ukratko: njemački model rasta baziran na industriji je ugrožen, a od Nijemaca mnogi u EU i dalje očekuju ustrajno financiranje zajedničkih EU projekata. Primjerice, ako je Berlin - donedavno poznata njemačka prijestolnica umjetnika i slobodoumnih radikala različitih profila - od 2012. dobio 400.000 novih stanovnika (migranti, uključujući Ukrajince), onda je jasno zašto su u zadnje 3 godine rente narasle po četvornom metru s 7,3 na 14,3 eura, ali taj Berlin i dalje nije najskuplji grad za stanovanje u Europi, nego je na "visokom" 19. mjestu. U Njemačkoj je ekonomsko usporavanje tako očigledno da je došlo čak i do pada cijena nekretnina, ali ne i najamnina. Federalne vlasti pritom ne uspijevaju graditi dovoljno brzo da osiguraju najmanje 400.000 stanova godišnje, kako bi zadovoljili potražnju. Lani ih je izgrađeno 295.000. I umjesto da pričekaju proces realokacije velikog broja građana u jeftiniji smještaj - što se upravo događa - te olabave grozno rigorozne popise gradnje (pogotovo zelene), oni žele zaustaviti rast renti ispod stope trenutačne inflacije, što će prema dosadašnjim iskustvima i istraživanjima dovesti do toga da se poveća broj - beskućnika.
Pravi najveći ekonomski problem bila je i ostala Italija zbog prevelike zaduženosti te činjenice da talijanske vlasti sa sve većom lakoćom vuku čiste populističke poteze, pa čak i one koji mogu ugroziti talijansku ekonomiju. Primjerice, kad su objavili porez na "ekstraprofite banaka", ispalo je da bi u tom prvom obliku takav novi namet mogao srušiti veći dio malih i srednjih talijanskih banaka. Kad su im to objasnili, talijanski populisti ublažili su svoje ideje, ali ostaje problem uvođenja poreza na jednu stavku iz bankarskih bilanci. To je kao da političar odabere jedan proizvod ili uslugu iz asortimana nekog poduzeća jer vidi da na tome to poduzeće ima lijepu zaradu, pa ih proglasi ekstraprofitima i počne oporezivati, iako tako otvara visok potencijalni rizik degeneracije cjelokupnog poslovnog modela poduzeća kojem se otima u ime socijalne pravde, ali zapravo zbog političkih karijera.