Sad i ja znam što znači bolnica 'prijatelj djece', uf...

Olakšanje koje doživiš kad rodiš i kad liječnici ustanove da je sve u redu i s bebom i s tobom, ne da se opisati. Tako sretna i vesela nisam bila još nikad u životu. Nakon samog poroda sestra je moju bebu odnijela na zaslužen odmor čime sam i ja dobila šansu malo odahnuti. Odveli su me na tuširanje te smjestili u predrađaonicu. To je velika soba sa šest kreveta na kojima su bile ili žene koje su tek rodile, ili one koje tek čekaju porod. U predrađaonici sve su nove mame još neko vrijeme pod dodatnim liječničkim nadzorom kako bi bili sigurni da je sve prošlo u redu. Nas tri koje smo rodile nekako smo sa sjetom promatrale one koje tek trebaju roditi: 'Joj, sirote! Ni ne znaju što ih čeka.'

- Jesi dobro? - pitala me jedna od mojih supatnica kad su me smjestili u krevet.

- Jesam. Evo, preživjeli smo.

- Koliko dugo si bila u rađaonici?

- 11 sati.

- Koliko?? Ja sam bila samo tri. Ovo sve prije bila sam tu u predrađaoni. Bome, pošteno si odradila.

Svitalo je i iz sobe se vidjelo kako se, obavijen maglom, budi grad.

Iako sam bila iscrpljena, spavanje nije dolazilo u obzir. Uzbuđenje zbog onoga što se dogodilo nije mi dalo zaspati, a uskoro su donijeli i mog dječačića. Maleni je spavao čvrsto zamotan u jastuk za bebe.

- Evo, mama - rekla je sestra kad ga je donijela i stavila u mali krevetić tik do mojega - Čist je i premotan, a kad se probudi, možete mu dati sisati.

Nema spavanja

Vinogradska je jedna od bolnica "prijatelja djece" koja omogućuje tzv. "rooming in", odnosno boravak mame i bebe zajedno u sobi. To zvuči prekrasno - i po mnogočemu jest prekrasno - ali ubrzo mi je postalo jasno na što je mislila medicinska sestra koja nam je vodila trudnički tečaj kad je rekla da je bolnica koja je "prijatelj djece" ujedno i "neprijatelj majki". Naime, boravak beba u sobi zajedno s mamama najčešće znači da nema spavanja: barem jedna beba će vikati. Osim toga, po tom konceptu mame bi, iako izmorene porodom i pune bolova, trebale odmah preuzeti brigu o bebi i mijenjati joj pelene, hraniti ju i sve ostalo, a većina žena nakon poroda to jednostavno nije u stanju. Pa ne možeš se ni za sebe brinuti, a kamoli za novorođenče. Svaki pokret znači i neopisivu bol, odlazak na wc je nemoguća misija, pa čak i samo okretanje u krevetu. No nakon vizite (one za bebe i one za mame) i doručka stiglo je toliko očekivano olakšanje - sestra koja dijeli tablete protiv bolova. Čim je provirila u sobu i pitala trebamo li nešto, iznenada su sve ruke bile u zraku.

- Meni, meni! Meni dvije, ako nije problem!

Kad su tablete proradile, život je iznenada postao lakši. A i maleni se uskoro počeo meškoljiti i puštati neke sitne zvukove koji su ubrzo prerasli u pravi plač. Trebalo ga je uzeti iz krevetića i dati mu jesti. Ali kako ćemo to? Ne mogu se ni okrenuti, ni ustati, niti ga podignuti, a i da mogu, ne znam baš kako. Što ako mi ispadne? Da ga smjestim lijevo ili desno od sebe, što da radim? No ubrzo je dotrčala sestra i svima nama novim mamama pokazala što da radimo.

Nešto kasnije popodne nas tri nove mame prebacili su u drugu sobu na odjelu rodilišta. Tu ćemo provesti još dva ili tri dana dok liječnici ne procijene da smo spremni ići kući. Iako su dječji krevetići bili tik uz naše krevete, bebe su uglavnom spavale s nama. I mame i bebe učile su kako dojiti. Medicinske sestre su provjeravale kako nam ide i tješile nas ako tu vještinu ne bismo odmah mogle svladati.

- Samo polako, sve će doći na svoje. Važno je da beba popije kolostrum, to prvo mlijeko koje je za njih jako zdravo. Osim toga, ovako se povezujete - govorile su nam sestre pomažući oko dojenja.

Tko se još srami?

Inače, u bolnici na odjelu ginekologije najbolje je da odmah ispred vrata ostavite i sram i nelagodu. Osim što se nitko ni ne trudi pokriti grudi, većina žena tamo leži tek pokrivena plahtom i kako tko uđe u sobu bez pitanja podigne plahtu i zaviri u vaše najintimnije područje. Možete se samo nadati da je u pitanju liječnik.

- Ovo je valjda bio doktor. Mislim, možda je i električar, tko bi ga znao - šalile smo se nas tri novopečene mame nakon jednog takvog posjeta.

Međutim, uz sve bolove, preispitivanja i potpunu nesposobnost za bilo što, to je zadnje što vas brine.

Prvu noć nije bilo spavanja. Od tri bebe u sobi, uvijek je bar jedna plakala, a i kad nije, plakao je netko iz susjednih soba, prešetavao se po hodniku ili lupao vratima. Čistačice su došle u pet, prva vizita u šest, druga u sedam, doručak u osam, bebe su odnijeli na kupanje u devet, a oko deset je došla teta s lijekovima protiv bolova. Onda su vratili bebe koje su nam se odmah prikačile na grudi i počele sisati. Malo smo odrijemale, nakon čega su donijeli ručak. Popodne su nam stigle posjete - uglavnom ganuti očevi i bliža rodbina. Na njihovo pitanje 'Kako si' sve odreda bismo odgovarale s jednostavnim 'Dobro' - bit će vremena detaljno im opisivati kako je zapravo bilo.

Nakon posjeta bilo je vrijeme za večeru, pa novu rundu vizita, pa opet posjet sestre s lijekovima.

Navečer su osim toga još jednom odnijeli sve bebe da ih okupaju i provjere imaju li možda žuticu te mogu li sutradan ići kući. Nakon pregleda ustanovljeno je da moj dječak i onaj od gospođe prekoputa mogu ići kući, a mala djevojčica od gospođe koja je ležala uz prozor morat će proći jednu kuru sunčanja te će kući tek prekosutra. Nakon hranjenja malenu su odnijeli na tretman. Njezina je mama čitavu tu noć u krevetu tiho jecala. Točno sam znala kako se osjeća. Sve što se događa u tih prvih nekoliko dana izaziva pravu bujicu emocija - nekad ugodnih, nekad strašnih, no uglavnom praćenih obilnim suzama.

Grižnja savjesti

Ta zadnja noć u bolnici i meni je bila grozna iako sam znala da sutra idem kući. Bila sam premorena. Nisam spavala već dvije noći. Mali je plakao. Osjećala sam grižnju savjesti jer nisam znala brinem li se o svojem dječaku dovoljno dobro. A opet, nisam mogla bolje jer me sve bolilo. Negdje iza ponoći došla je sestra i pitala me pristajem li da mojoj bebi daju dvedesetak mililitara formule jer joj se čini da je gladna.

Takvih preispitivanja u sljedećim danima bilo je zaista mnogo i plakala sam svaki čas.

U petak oko jedan popodne Krešo je stigao po nas. Donio je bebinu torbu s robicom i autosjedalicu. Odjeću za prvi izlazak u svijet mojega dječaka tjednima sam pažljivo birala i izbor je pao na bijeli kompletić od frotira. No kad ga je sestra pokušala u to obući, ustanovili smo da mu je robica premala.

- Oh, mama! Pa vi ste mislili da će se roditi neki mali miško, a ono veliki dječak! - rekla je sestra i na jedvite mu jade navukla majicu i hlačice.

Stavili smo ga u sjedalicu i pokrili dekicom. Sve je spremno. Naš Filip kreće u život.