Kad se Filip rodio bio je kraj 11. mjeseca. Taj dan bio je sunčan, no kad smo iz bolnice odlazili kući, bilo je oblačno i sivo nakon čega je uslijedilo još par tjedana kišnog, maglovitog, pravog jesenskog vremena. Beba je bila mala tako da bi izlazak u šetnju dolazio u obzir jedino da je vrijeme bilo savršeno. No kad su se magla i oblaci napokon razišli, uslijedile su polarne hladnoće s temperaturama i do minus 15 pa šetnja opet nije dolazila u obzir. A kad je najzad i zima malo popustila, zavladala je sveopća panika oko gripe koju su samo rijetki uspjeli izbjeći, pa smo i tad izlaske sveli samo na šetnje oko kuće, po mogućnosti sa što manje kontakata s drugim ljudima.
Prvo kod doktora
Prvi Filipovi izleti bili su odlasci kod doktora. Prvi pregled obavlja se s navršenim jednim mjesecom, no mi smo prvi put išli našoj pedijatrici s oko tjedan dana jer je na pupku trebalo obaviti lapizaciju. Prvi izlazak iz kuće velika je stvar i zahtijeva pomne pripreme. Treba uzeti sve što bi nam moglo zatrebati a to je prije svega oprema za presvlačenje, znači pelene, krema, vlažne maramice i jednokratna podloga za presvlačenje. Onda tu su još dvije pamučne pelene za brisanje koječega: jedna nam treba svakako, a druga je tu ako prva padne na pod.
Kako obući bebu posebna je priča. Prvi odlazak doktorici nije mala stvar, pa smo mi za taj prvi susret pomno odabrali modnu kombinaciju: pamučni kompletić s odgovarajućim čarapicama i kapicom i dekicom koja bojom paše na sve to. Naravno, tu su i cipelice koje pašu uz ostatak outfita. Te cipelice za bebe najslađi su dio opreme, no problem je u tome što Filip ne hoda i cipele, zapravo, nikad ne nosi osim u tim rijetkim trenucima kad ide doktorici, a i tad ih oblačimo samo za šminku i s njima imamo samo problema jer mu, u stvari, ne trebaju i stalno smo u strahu da nam negdje ne ispadnu i da ih ne izgubimo.
No bez obzira na to, mi smo ih od prijatelja i rodbine dobili sedam pari: dvoje tenisica, čizmice i još nekoliko pari kožnih cipelica. Znači, sedam pari cipelica - za bebu koja ne hoda i koje će ubrzo prerasti. Kad smo to shvatili, počeli smo mu oblačiti cipelice za sve moguće prilike, za odlazak do dućana, do bake, nekad čak i za po kući, jer uskoro će mu biti male i onda ćemo ih moći koristiti jedino kao privjesak za ključeve.
Ha, ha, ha, ha, ha - dovraga
Kad smo, dakle, stigli kod doktorice, ponosno smo ušetali u čekaonicu sve gledajući hoće li ostali roditelji primijetiti kako smo moderni i kako smo dobro iskombinirali Filipovu odjeću s dekicom i kolicima. No tad je iz ordinacije izašla sestra i rekla nam neka Filipa skinemo samo u pelenu i uđemo unutra. Ah, dovraga! Toliko pripreme i sad na kraju doktorica uopće neće vidjeti pasent kapicu i čarapice!
Prvi izlazak iz kuće i vožnja automobilom ostala nam je u sjećanju i po strahovitoj nespretnosti kojom smo spremali kolica u prtljažnik i montirali sjedalicu u auto. Iako smo dobro proučili uputstva koja smo dobili s kolicima i pogledali nekoliko YouTube tutoriala o tome kako namontirati autosjedalicu, kad smo sve to doista morali i izvesti - i još s malom bebom u sjedalici - izgledalo je kao da imamo po dvije lijeve ruke. Prvo nismo mogli odvojiti kotače kolica od gornjeg dijela koji služi i kao autosjedalica, onda nismo mogli te kotače sklopiti, a na kraju nam je još muke zadavalo i vezanje sjedalice pojasom.
Sve smo radili trapavo i za sve nam je trebalo jako puno vremena, pa se to što smo krenuli sat vremena ranije, pokazalo dobrom odlukom. Srećom, kad roditelji prolaze ta svoja prva nespretna iskustva s dječjom opremom, bebe su još uglavnom male i puno spavaju, pa je i Filip prespavao sve probleme s kolicima i sjedalicom.
No nakon par takvih izleta, sve počne sjedati na svoje mjesto i sad smo već prilično uhodani. I bez izgovorene riječi, Krešo i ja točno znamo tko treba stisnuti koji gumb, a tko podignuti koju ručicu da bi se stvar rastavila ili sastavila, kako sve treba kliknuti i biti smješteno u auto.
A je li mu hladno?
Odlazak u šetnju u obližnji park zahtijeva ponešto drugačiji pristup nego kad se ide autom. Bebu tad smjestimo u nastavak za kolica u kojemu se leži, no i taj nastavak svejedno pri izlasku iz kuće moramo odvajati od kotača jer u našoj zgradi nema lifta pa je lakše odvojeno transportirati ležaljku s bebom i kotače. S vremenom sam se čak odvažila to pokušati i sama: ležaljku s Filipom u jednu ruku, a kotače u drugu i nekako ide. Teško, ali može se.
Pri svakom izlasku ključno je pitanje: je li bebi hladno?
Mnogi roditelji, pa tako i mi, pretjeruju s oblačenjem jer, naravno, od viška glava ne boli. Osim par slojeva odjeće, skafandera i dekice, u početku smo znali sa sobom nositi još jedan pokrivač za svaki slučaj. No kasnije shvatiš da je malenom sasvim dovoljno onoliko slojeva koliko i sam imaš na sebi i da ga ne treba previše utopljavati.
I kad idemo u šetnju parkom, tu je torba s opremom za presvlačenje, iako je zapravo u početku uopće nismo koristili. Kad bi Filip počeo negodovati, samo bismo požurili kući i sve je riješeno. No kako su šetnje postajale sve duže, i oprema za presvlačenje počela se itekako koristiti. Također, sa sve dužim šetnjama postalo je jasno i kako je dojenje zgodna stvar, bez obzira na sve početne teškoće. Kad je mali gladan, uz sebe uvijek imaš pripremljenu papicu i ne trebaš se mučiti s flašicama, formulama, grijanjem vode i sličnim. Maleni pojede koliko mu treba i šetnja se nastavlja.
Šetnju obično tempiramo kad je Filipu vrijeme za spavanje, a s obzirom na to da je još mali, to je zapravo svaki čas. No nekako nam najviše odgovara šetnja poslije ručka kad Filip najduže spava pa uspijemo vani popiti i kavu. Osim toga vožnja u kolicima, pogotovo po malo grbavijem terenu, Filipa prilično učinkovito uspava pa počne padati u trans već nakon prijeđenih nekoliko stotina metara. Sljedeći izazov bit će iskombinirati bebu u kolicima i role, no za to ćemo ipak pričekati da se vrijeme još malo proljepša.
Klokanica mi je draža, marama će još pričekati...
Za kraće šetnje ili odlazak do trgovine ipak je najzgodnije malog staviti u klokanicu. Od naših smo prijatelja dobili dvije: jednu skroz jednostavnu koja se samo zakači i spreman si za pokret, i drugu koja ima hrpu različitih dijelova koje upotrebljavaš s obzirom na dob i težinu djeteta, s obzirom na to hoće li beba gledati naprijed ili nazad, pa čak i s obzirom na to kolika je temperatura vani jer se neki dijelovi mogu otkopčati i skinuti kako bi zrak bolje cirkulirao i hladio dijete. Nakon što smo se jedno cijelo popodne mučili odgonetnuti čemu služe svi ti dijelovi, zaključili smo da nam je ona jednostavnija ipak puno zgodnija. Kako nosiljka ostavlja slobodne ruke, malenog smo počeli u njoj nositi i po kući dok obavljamo neke sitne poslove. Ti poslovi po kući tada predstavljaju i sasvim solidnu tjelovježbu jer nije mala stvar po nekoliko puta čučnuti i dići se s malim visuljkom od šest kila prikvačenim na prsa.
Te klokanice imaju još jednu veliku prednost. Naime, bebe se uglavnom u njima dobro osjećaju pa će ih boravak u nosiljci umiriti u slučaju da su zbog nečeg uzrujane i plaču. Filip je više puta tako znao zaspati u svojoj klokanici. No izvaditi usnulo dijete iz nosiljke i spustiti ga u krevetić a da se ne probudi, druga je priča.
Mali baš ima dobar tajming!
Naš prvi izlet u klokanici bio je do obližnje trgovine. Nije mi baš bilo nužno ići nešto kupiti, ali sam htjela isprobati kako će to sve skupa izgledati. Filip je bio miran i sa zanimanjem promatrao sve oko sebe, a plakati je počeo - baš zgodno - tek kad smo sa stvarima stali na kraj reda na blagajni. Na njegov plač, svi su se okrenuli i ubrzo nas propustili do blagajne tako da čekanja nije bilo. Nakon što smo platili i izašli iz dućana, Filip se opet umirio i zadovoljno nastavio gledati okolo. Odličan tajming!
Osim nosiljke, isprobala sam i maramu za nošenje. Uvijek su mi se sviđale i mislila sam da će mi odgovarati, ali klokanica mi je puno ugodnija, a čini mi se da se i Filip bolje osjeća u anatomski dizajniranoj nosiljci. Dat ću marami još jednu šansu kad maleni malo poodraste, ali za sad mi se čini da nosiljka bolje obavlja svoju svrhu.
Naši su izlasci sad postali svakodnevni. Čak i ako je oblačno, nastojimo vani provesti bar neko vrijeme. Ovo proljeće čeka nas puno posla: moramo ići do grada, prošetati botaničkim i zoološkim, posjetiti prijatelje i rođake. Još koji tjedan pa ćer na red doći i prvo putovanje na more.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....