- Voli li tvoj mali čitati? - pitala sam prije nekog vremena prijatelja, inače novinara i prevoditelja, čiji sin ima desetak godina.
- Ma kakvi! Prezire čitanje i sve s time u vezi, iako smo se mi jako trudili da zavoli knjige i kupovali mu brdo slikovnica.
Hm, ovakav odgovor uopće nisam očekivala. Mislila sam da će mi reći nešto tipa: 'Da, naravno! S obzirom na to da nam je kuća puna knjiga, mali obožava čitanje i stalno nas moli da mu kupujemo nove knjige, a u knjižnicu smo ga učlanili još dok je išao u jaslice'. Ako je takva situacija u njihovom domu - a znam da su to ljudi koji čitaju puno i pametno - kakve su uopće šanse svih nas ostalih?
Stvari se mijenjaju
Je li moguće nagovoriti dijete da zavoli čitanje ili se to ponekad dogodi neovisno o našem trudu? Možda baš treba ići obrnutom logikom.
Sjećam se jedne druge zgode kad su nam u posjet došli prijatelji s tad dvogodišnjim sinčićem. Kako je malom bilo dosadno dok smo mi razgovarali, uzela sam veliku knjigu s najljepšim fotografijama National Geographica i dala mu da je malo prelista. No njegova mama mi je na to rekla:
- Ma nemoj se truditi. Ne voli ti on knjige.
'Kakav odgovor!', pomislila sam. 'Kako dijete od dvije godine može znati da li voli ili ne voli knjige? To sigurno TI ne voliš knjige pa to onda projiciraš na njega. Uostalom, ovo je knjiga fotografija. Pa nisam klincu od dvije godina dala da čita 'Rat i mir'.'
No, ta mama koja po mojoj procjeni nije voljela čitanje pa sigurno tome nije mogla naučiti ni svojega sina, ipak je na neku foru odgojila čitatelja. Jer kad sam prije par dana bila kod njih i pitala gdje je njezin sinčić, koji je u međuvremenu dogurao do trećeg razreda osnovne, ona mi je odgovorila da je u sobi i čita jer se navukao na Harryja Pottera i toliko je zadubljen da skoro čitave praznike nije mrdnuo iz stana.
I što sad?
Da svoga Filipa obasipam knjigama ili da jednostavno pustim i nadam se najboljem?
Filip zasad posjeduje desetak slikovnica. Neke je naslijedio od mene, a neke smo mu kupili. Imam još puno svojih slikovnica koje čuvam iz djetinjstva, ali ima za njih još vremena. Već dugo mu je najdraža 'Kako živi Antuntun'. Kad pred njega stavim nekoliko slikovnica, uvijek odabere baš tu. Iako se prije nekoliko dana dogodilo da mu je zasmetalo nešto u toj knjizi, kao da se počeo bojati nekih slika pa je negodovao kad bi ih ugledao. No to je kratko trajalo tako da sada opet sa zanimanjem lista svojeg Antuntuna. Osim toga, drage su mu i Grga Čvarak i Ježurka Ježić, naravno.
Imamo i dosta slikovnica s pjesmicama i brojalicama. To su sve oni dobro poznati klasici poput En, ten, tini, Eci, peci, pec i Puž muž. Kad ih čitamo, često dodamo još koji stih pa Puž muž nakon '...da ti kuću ne prodam, staroj babi za duhan' ima i nastavak '...svanuo je bijeli dan, idemo sad malo van' ili nešto u tom stilu.
Te pjesmice i brojalice su dosta zarazne tako da smo počeli rime ubacivati i u svakodnevnu komunikaciju. Na primjer, Krešo ide u kupovinu pa kaže: 'Iš'o tata u dućan, pa je rek'o dobar dan, kupit ćemo šećera, da nam bude večera'. Malo je, doduše, nezgodno kad nam takva rima izleti u razgovoru s ostalim ljudima i izvan naše kuće, pa, recimo, prodavačici kažemo nešto u stilu: 'Imate li sol da je stavimo na stol?'
Odlazak u kupovinu slikovnica u zadnje je vrijeme pravi mai ritual. Filip je sad već dovoljno velik da si može sam odabrati koja ga slikovnica zanima, iako ponekad taj interes splasne dok dođemo do doma.
Za neke stvari je postao prestar
Neki dan si je tako izabrao jednu malu knjižicu s jako lijepim stiliziranim slikama životinja. U knjižari ju je sa zanimanjem gledao, no kad smo došli kući, više ju nije želio ni pogledati. Poslije sam vidjela da na toj slikovnici piše da je zbog jednostavnih crteža i jakih kontrasta boja, pogodna baš za jako male bebe do šest mjeseci, a Filip ima već devet mjeseci. Eto, prvi put se dogodilo da je Filip za nešto prestar.
Prije nekog vremena kupila sam mu i veliku slikovnicu sa životinjama i prizorima iz parka, trgovine i učionice. Bila mu je interesantna prilično dugo, no onda je primijetio hrpu kataloga iz raznih dućana koji su pristigli zajedno s poštom. Bacio se na prelistavanje, temeljito ih proučio i na koncu sve zgužvao i pobacao iza kreveta. Uglavnom, to je bila zabava koja je trajala gotovo čitavo popodne i zbog koje je potpuno zaboravio svoju novu knjigu.
- Eto vidiš. Ti mu kupuješ knjige, umjesto da mu jednostavno daš kataloge i letke - zezao me poslije Krešo.
Kad se o poticanju čitanja radi, stručnjaci uglavnom navode ovih nekoliko stvari: čitanje treba učiniti zabavnim, klincima treba pokazati koliko je ono korisno tako da ih zamolite da vam pomognu sastaviti ili pročitati popis za kupovinu ili nešto slično i, najvažnije, čitanje treba biti svakodnevni dio i vašeg života kako bi dijete vidjelo da i mama i tata čitaju.
'Nije problem što nas djeca ponekad ne slušaju, nego što nas uvijek gledaju', jednom je netko mudro rekao, a to se svakako odnosi i na čitanje. A kad sam ja ono pročitala zadnju knjigu? Hm, bila sam još trudna, a otkako se Filip rodio, bavim se jedino slikovnicama. Svjesna sam kako je 'nemam vremena za čitanje' najčešće samo izgovor, no morat ću se svojski potruditi da i u svom novom životu, otkako sam postala mama, pronađem vremena za čitanje.
Naši mali rituali
Što se Filipa i njegovih knjiga tiče, čitamo uvijek prije spavanja i gotovo svaki put kad slučajno negdje u kući naletimo na neku slikovnicu s obzirom na to da su one razbacane posvuda. Filip je već naučio lijepo i pažljivo okretati stranice i to radi vrlo pedantno s dva prstića, iako mu ponekad malo popusti strpljenje pa se iskali na kojoj stranici. Tako je naš siroti Antuntun već sa svih strana oblijepljen selotejpom.
Ono što me hrabri kad su Filip i knjige u pitanju je to što dosta često i sam posegne za nekom slikovnicom i bez da ga ja na to potičem. Nadam se, zato, da je pred nama blistava čitalačka budućnost, iako smo još jako daleko od obavezne lektire.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....