Rock pjevač koji se izolirao u zabačenoj seoskoj kući okruženoj močvarama kako bi u zemlji snova ponovno susreo svoju pokojnu djevojku.
Djevojka koja uznevjereno satima trči kroz grad u potrazi za svojim dečkom koji je doživio psihički slom.
Gerilski vojnici nepokolebljivo vjerni ideologiji koji su ponovno u akciji.
Jedna traumatizirana gerijatrijska medicinska sestra koja odluči usavršiti karate kako bi se osjećala sigurnom.
Ovi izmučeni, pomalo patnički predstavljeni pojedinci glavni su akteri četiri festivalska filma koji su publiku ostavili pod dojmom. Riječ je o filmovima „Pjesme za lisicu“ („Songs for a Fox“), „U trku“ („Runner“), „Između psa i vuka“ („Between Dog and Wolf“) i „Nico“ koji su sada, u sklopu projekta Streaming Europe, dostupni na domaćem streaming servisu Pickbox NOW.
Vjerojatno su vam, kao i nama, već prve četiri rečenice bile dovoljne da s visokim postotkom sigurnosti zaključite da je riječ o europskim filmovima. Oni se gotovo uvijek bave mračnim i ponekad jako teškim temama za gledanje. No, koji je tome razlog? Što to govori o publici i zašto se holivudski filmovi na ovakav način ne bave tegobnim temama poput nasilja, rasizma, mentalnog zdravlja, bolesti? Odgovore na ova pitanja saznali smo u razgovoru s dugogodišnjim filmskim kritičarem Jutarnjeg lista, Nenadom Polimcem.
- U pravu ste, dovoljno vam je samo da bacite oko na sinopsis... Ma, ne morate vidjeti ni imena glumaca i redatelja, odmah ćete moći zaključiti je li film europski ili ne. A ova četiri filma zbilja to i dokazuju – smatra Polimac.
Naime, streaming servis Pickbox NOW udružio je snage s europskim streaming servisima i pokrenuo projekt Streaming Europe. Partneri u projektu su francuski LMC, belgijski i luksemburški UniversCine i njemački Sooner, a zajedničkim snagama dovodit će najbolje europske filmove u svoje zemlje. Riječ je 24 europska filma, dosad prikazana samo na festivalima, a tijekom projekta će se prikazati u ukupno 14 europskih zemalja. Mi smo već pogledali prva četiri filma dostupna na platformi Pickbox NOW i s Polimcem ih prokomentirali i izdvojili favorite.
Neobičan doživljaj lucidnog sanjanja
Kao jedan od filmova nakon kojeg će vam prva pomisao biti „wow“ istaknuli bismo „Pjesme za lisicu“ („Songs for a Fox“) iz 2021. godine, peti igrani film litavskog redatelja Kristijonasa Vildziunasa. Film je ujedno i jedan od Polimčevih europskih favorita, a bavi temom tajanstvene umjetnosti lucidnog sanjanja.
Priča se fokusira na 28-godišnjeg rock pjevača Dainiusa u trenutku kada se odluči zatvoriti u osamu u zabačenoj seoskoj kući. Dainiusa glumi mladi Lukas Malinauskas, a neobična kuća okružena je prirodom i misterioznim močvarama. Doznajemo da je njegova djevojka, Justine (Agnese Cīrule), nedavno preminula, a dok žaluje pridružuju mu se dvojica prijatelja. Pritom, Dainius otkriva da je njegova voljena prakticirala umjetnost lucidnog sanjanja i da je redovito nadopunjavala svoj dnevnik s detaljima tih oniričkih putovanja. To ga potakne da i sam nauči kako da se uključi u lucidno sanjanje, a sve u nadi da će ponovno sresti Justine, čak samo i u podsvijesti. Pritom se redatelj direktno poziva na grčki mit o Orfeju i Euridiki te njihovoj nesretnoj ljubavi.
Tada film skreće, moglo bi se reći, u fantastiku te proživljavamo Dainiusove snove u kojima se slučajno susreće s dječakom, Gailisom, kojeg iskorištavaju dva mjesečara. Uz nekoliko lažnih buđenja, provjere stvarnosti, interferencije između stvarnosti i sna tijekom REM faze spavanja i Dainiusovih pokušaja manipulacije snovima gledatelji će konstantno biti na rubu, napeto iščekujući nastavak radnje, koja je na trenutke opskurna i pomalo besmislena, a onda, pak, neke slike i bića iz dimenzije snova zasigurno će začuditi publiku i potaknuti njihovu maštu.
Pametan redateljski potez
Ostaviti takav dojam na gledatelje pametan je redateljski potez, budući da snovi često uzrokuju materijalizaciju strahova i želja, ali ponekad nam se oblik koji oni poprimaju čini potpuno besmislenim ili zbunjujućim. Oni koji se užive u film imat će osjećaj kao da sanjaju zajedno s Dainiusom.
- Film je jako neobičan, pomalo čak i bizaran. Rekao bih da je tehnički vrlo kvalitetno izveden, vješto je sniman, a i specijalni efekti stvaraju poseban dojam zbog čega bih svakako preporučio gledateljima da izdvoje dva sata i pogledaju ovaj film – rekao je Polimac.
Drugačija ljubav
Osim Vildziunasa, još se jedan uspješan litavski redatelj istaknuo svojim filmom „U trku“ („Runner“) iz 2021. koji je svjetsku premijeru imao na Međunarodnom filmskom festivalu u češkom gradu Karlovy Vary. Riječ je o redatelju Andriusu Blaževičiusu koji je isprepleo film o jednoj drugačijoj ljubavi.
U fokusu priče je trkačica iz naslova, djevojka imena Maria koju je utjelovila glumica Žygimantė Elena Jakštaitė – zvijezda u nastanku, kako kaže struka. Njezin dečko Vytas (Marius Repšys) naizgled je nestao nakon što je doživio psihički slom. Malo je reći da je Maria potresena. Ona panično istrčava na ulice Vilniusa i trči, juri, od mjesta do mjesta, pokušavajući pronaći Vytasa. Kako bi mu ušla u trag poseže za društvenim mrežama i prijateljima, a postepeno postaje sve više izbezumljena jer je u brzi da bi si Vytas mogao učiniti nešto nažao.
Isprva se činilo da će njegovo boravište ostati nepoznanica, a da je poanta filma da Maria cijeli film trči za nedostižnim, baš kao što mnogi u životu neprestano „love“ sve što ne mogu imati. No, kako se film približava kraju, tako Maria postaje sve svjesnija da se mora suočiti sa svojom žrtvom i granicama svoje ljubavi prema Vytasu. Postaje jasno da su Vytas i Maria daleko od definicije sretnog para, a oboje se i kao pojedinci suočavaju s mnoštvom problema.
Ispada da im Marijina opsesivna jurnjava za njim, usprkos njezinim tobožnjim plemenitim namjerama, zapravo šteti. Redatelj predodžbu o štetnoj i pomalo toksičnoj ljubavi kroz iskustva protagonista primjenjuje na društvo u cjelini. U pozadini novinska izvješća spominju Rusiju, a vojska je na ulicama. U srži se zapravo propitkuje i koliko se cijela nacija mora žrtvovati, pred sve većim strahom i agresijom, prije nego što stanje postane neodrživo.
Trči i trči
- „U trku“, odnosno „Runner“, je zanimljiv, ali i neobičan film. Glavna akterica cijeli film trči i trči, a na kraju ispadne da taj njezin dečko baš i ne želi da ga pronađe – komentirao je Polimac dodavši kako se osim nefunkcionalnog ljubavnog odnosa, film ispod površine bavi i mnogim drugim pitanjima kao što su mentalno zdravlje i sveprisutnost društvenih medija, a pohvalio je i glavnu glumicu.
Za uspjeh filma u velikoj je mjeri zaslužna sama Jakštaitė u glavnoj ulozi Marije. Ona se ne boji svom liku dodati neželjene karakterne crte koje će je izbaciti iz uloge heroine. No, ujedno je i ranjiva, stalno je uvjerljivo nervozna, ali uspijeva se obuzdati kako to ne bi postalo upadljivo ili preglumljeno. Blaževičius je na glasu kao najzanimljivijih mladi redatelja u Litvi, a ovim filmom profilirao se kao redatelj koji ima i empatiju i smisao za istraživanje suvremenih problema.
Mračne teme
Smrt djevojke, žalovanje, opsesija, mučno sanjanje, mentalne bolesti, ovisnost o društvenim mrežama, osjećaj krivnje, toksična ljubav, rat, društvena kritika – pogledali smo tek dva filma, a lista mračnih tema kojih su se dotakli već je dvoznamenkasta.
- Za razliku od velikih holivudskih filmova koji imaju stroge financijske ciljeve da u dva-tri tjedna zarade stotinjak milijuna dolara, europski filmovi poput ovih mogu si dopustiti istraživanje art formi i bavljenje važnim društvenim temama poput bolesti, nasilja, rasizma ili mentalnog zdravlja jer ne ovise isključivo o zaradi. Redovito su to nezavisni filmovi koji se financira Europska unija ili razne druge nišne udruge što im automatski daje više slobode – objašnjava Polimac.
Budući da se radi o temama koje su vrlo aktualne, nije rijetkost da ih se ponekad dotakne i neki holivudski film s velikim budžetom.
- Ako se neki holivudski film čak i odluči okrenuti nekoj ovakvoj mračnijoj temi, onda ima adut jakog glumca koji garantira veliku pažnju i dobru zaradu, što s europskom konematografijom nije slučaj. Kod nas se filmovi većinom rade za festivale – rekao nam je filmski kritičar.
No, nemojte misliti da to znači da europski filmovi neće biti gledani. Upravo suprotno!
- Ovakvi filmovi postepeno grade svoj uspjeh iz festivala u festival, a dok ih sve obiđu, na kraju imaju puno gledatelja. Festivalska publika je ekstremno razvijena u Hrvatskoj, ali i u Europi i šire. Posebice posljednjih godina, puno se radi na populariziranju europskih filmova putem platformi kao što je Pickbox NOW, ali i brendiranjem festivala. U tome, pak, pomažu i specijalne lokacije na kojima se održavaju poput, primjerice, malih gradskih trgova koji pridonose ekskluzivnosti – smatra Nenad Polimac.
Zanimalo nas je pobliže tko spada u tu festivalsku publiku, koji profil ljudi?
- Prvenstveno su to mlađi gledatelji, studenti ili, pak, stariji gledatelji koji ne vole američke filmove. Svi ti ljudi su ujedno publika i projekta Streaming Europe na platformi Pickbox NOW – ističe Polimac.
Gledatelj kao četvrti vojnik
Uz film „Pjesme za lisicu“ („Songs for a Fox“), drugi koji mu se dopao je španjolsko-kubanski film „Između psa i vuka“ („Between Dog and Wolf“) redateljice Irene Gutiérrez Torres iz 2020. godine. Ovim filmom španjolska redateljica uronila je u beskrajnu prirodu Kube i pretvorila gledatelja u četvrtog člana male vojne skupine sastavljene od tri veterana Angolskog rata. Oni sudjeluju u tajnom ritualu: ponovno treniraju kao vojnici kakvi su nekoć bili – posljednji samuraji kubanske revolucije, spremni za obračun s neprijateljem. Sam film je vrlo izazovan, u fizičkom, psihološkom i ideološkom smislu, a pritom je stalno na granici dokumentarca i fikcije.
Polimca je oduševilo što redateljica ne želi zapanjiti publiku, već ostaje bliska s vojnicima na prirodan i nenametljiv način, dopuštajući da njihov dijalog i akcije teku autentično.
- Zanimljiva je tema bivših ratnika koji su opet u akciji, ali sama činjenica da je redateljica dobila povjerenje gerilaca da ih može dokumentarno pratiti i snimati je veliki adut – smatra filmski kritičar Jutarnjeg lista.
Život gerilca
Film propitkuje određeni način postojanja u ovom svijetu: hrabru, stalnu i nepokolebljivu vjernost ideologiji. Završava se oslikavanjem načina života koji, kako je sama redateljica naglasila u jednom intervjuu, više ne postoji jer malo je ljudi koji su sposobni boriti se za svoje principe na tako uporan i iskren način poput gerilaca.
Posljednji film koji smo pogledali na streaming servisu Pickbox NOW nosi naziv „Nico“, a već su uvodni kadrovi nagovijestili da će se radnja fokusirati na netoleranciju.
Razbijena iluzija
Nico, mlada stanovnica Berlina iranskog podrijetla, koju je utjelovila glumica Sara Fazilat, vozi se na svom biciklu, a kada ju žena u Fiatu 500 neopreznom vožnjom gotovo udari, Nico, po zanimanju gerijatrijska medicinska sestra, poviče joj da je „šupak“. Nico nastavlja bezbrižno uživati u ljetu u Berlinu sa svojom najboljom prijateljicom Rosom sve do jedne noći kada, u povratku s partija, hodajući ulicom slučajno u prolazu okrzne ženu koja je šetala s dvojicom muškaraca. Ovaj se mali nesretni događaj ubrzo pretvori u ksenofobičnu svađu. Dok je fizički napadaju, muškarci izruguju Nico vičući „Allah Akbar“. Posve šokirana, Nico se budi u bolnici i stvara se dojam kao da je razbijena njezina iluzija sigurnog života.
Nekoliko dana kasnije, modrice su joj još uvijek vidljive, ali Nico se više ne smije, ne šali se i djeluje izgubljeno u svojim mislima. Ne znamo što ju je točno na to navelo, ali ona odlazi u teretanu i upisuje satove karatea kod svjetskog prvaka, majstora zlatnog srca, njemačkog umjetnika borilačkih vještina Andreasa „Karate Andyja“ Marquardta, čiji je lik miks između g. Miyagija iz „Karate Kida“ i Frankieja Dunna u „Million Dollar Baby“.
Junakinja spašava priču
- „Nico“ nije neinteresantan film, iako se bavi temama rasne i LGBTQ+ netrpeljivosti i integracije koje su već mnogi filmaši detaljno ispričali. Zapravo je ključna ta sumanuta kombinacija gerijatrijske medicinske sestre koja uči karate, to su naizgled nespojivi pojmovi koji čine ovaj film intrigantnim i neobičnim zbog čega ne sumnjam da će privući gledatelje - objašnjava Polimac. Iako je film skroman u smislu budžeta i jezika, njegova snaga leži u empatiji koju publika od starta gaji prema glavnoj junakinji.
Film je prikazan na MiX International LGBTQ+ Film Festivalu nakon premijere na Max Ophüls Film Festivalu i osvajanja raznih nagrada na nizu njemačkih događanja. Skromnosti filma svjedoči činjenica da je glavna protagonistica Sara Fazilat također napisala scenarij i producirala film koji je naposljetku postao njen diplomski film na Deutschen Film- und Fernsehakademie u Berlinu.
Ova četiri filma tek su prvi naslovi projekta Streaming Europe u sklopu kojeg na streaming servis Pickbox NOW stiže još niz festivalskih filmskih poslastica.
Više o filmovima i projektu Streaming Europe saznajte na platformi Pickbox NOW.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji s Pickboxom.