Nekadašnji košarkaš Gordan Giriček (46) posljednjih je godina posvećen ispunjavanju vlastitih snova. Brojne, one karijerne, već je ispunio u proteklim desetljećima. Dospio je od KK Jedinstva do elitne košarkaške organizacije NBA, u čijim je klubovima igrao više od pet godina, da bi se na koncu umirovio u Ciboni.
- Avion, brod, motor, auto... U posljednje vrijeme putujem kako god mogu – kaže nam u razgovoru Giriček.
Nedavno si je tako ispunio životnu želju i otputovao u Afriku. Bio je u Bocvani, Zimbabveu i Zambiji, a ove su mu zemlje rasplamsale ideje za nove destinacije koje još čekaju da ih se otkrije.
- To je bilo moje životno putovanje. S njega sam se vratio s najviše dojmova i utisaka. Išao sam s dva prijatelja, imamo iste interese. Sva trojica smo takvi da ne tražimo jedan od drugoga animaciju, svatko se može zabaviti sam, a istovremeno se međusobno pazimo koliko je to potrebno. To je svakako doprinijelo našem putovanju. Suputnici su vrlo bitni, a čovjeka na upoznaš dok s njim ne odeš na put – govori nekadašnji profesionalni sportaš.
Akcijski godišnji
U Africi je išao na bungee jumping, safari i rafting, ronio s krokodilima, ali i završio u jednoj lokalnoj crkvi.
- Iz tog smo putovanja izvukli najbolje i najluđe i od sebe i od destinacije. Generalno volim upoznavati ljude i običaje. Ne zanimaju me zgrade, muzeji ni išta moderno. Jedino što me može fascinirati su priroda i drevne civilizacije. I lokalni duh. Tako da sam završio čak i u crkvi, na propovijedi. Doista je posebna stvar doživjeti nešto takvo, propovijed i pjevanje u sredini u kojoj si prvi put – kaže Giriček, dodajući da na putovanjima ne ide za luksuzom, već upravo za traženjem ovakvih autentičnih iskustava i druženja s lokalnim stanovništvom.
Kao ideju za iduće afričko putovanje Giriček na umu ima turu po čak pet tamošnjih zemalja. Pokoji dobar savjet i razmjena iskustava po tome pitanju sigurno će se dogoditi i na nadolazećem Festivalu ideja. Naime, ova unikatna platforma za razmjenu poslovnih, socioloških, umjetničkih i tehnoloških ideja važnih za razvoj našeg društva na idućem će izdanju 24. travnja ugostiti upravo Giričeka, ali i putopisca Davora Rostuhara te glumicu Dariju Lorenci Flatz. Nesumnjivo zanimljivom raspravom koja se odvija u KentClub prostorima moderirat će Ida Prester, a ekskluzivnom događanju mogu prisustvovati i građani uz prethodnu prijavu na poveznici.
- Zanimljiv mi je format Festivala ideja i vrlo se rado odazivam na panele. Volim formu intervjua i vjerujem da ću i sam čuti zanimljive stvari od drugih gostiju. Ne sumnjam da će teme kroz koje ćemo prolaziti biti sjajne – kaže Giriček.
Granica uređenosti i kaosa
Kad već razgovaramo o različitim dijelovima svijeta, neizbježno je spomenuti i Ameriku. Tamo je dosegnuo vrhunac vlastite karijere, a tu zemlju naziva i svojom drugom domovinom. Posljednji ju je put posjetio 2018. godine, no uskoro planira jednomjesečni povratak za kojeg već ima plan puta; obilaziti nacionalne parkove na potezu od Seattlea do San Diega cestom Pacific Road, otići na skijanje u Salt Lake City... U razgovoru se s budućih planova vraćamo na prvi susret s Amerikom i košarkaša pitamo koji su mu po dolasku tamo bili najveći kulturološki šokovi.
- Radi se o detalju, gluposti, no meni je to bilo jako čudno. Kao klinci smo u američkim filmovima gledali kako je kod njih moguće probiti zid ili plafon šakom, a po dolasku sam se uvjerio da su im kuće doista od materijala koji podsjećaju na šperploču – priča Giriček.
Čudilo ga je i što tamo svatko gleda svoja posla, ljudi se slabo obaziru jedni na druge. Najprije neobičan modus operandi kasnije je košarkašu postao prirodan.
- Svatko radi svoje, nema improvizacije, ništa ne ide preko reda. Zato njihova zemlja funkcionira, dok smo mi uvijek na nekakvoj granici uređenosti i kaosa – objašnjava.
Tako je bilo i u NBA, koja je „najbolja sportska organizacija, firma s razmjerima koje je teško opisati nekome tko ih nije doživio“.
- Tamo igrači nemaju baš nikakve brige. Sve je podređeno njima, stotine ljudi koji rade tamo, menadžment... Doista o NBA mogu reći sve najbolje. Ničime nisam bio neugodno, nego samo pozitivno iznenađen – kaže košarkaš.
Američki ili hrvatski san?
Priznaje da je u svojim NBA danima bio prilično drugačiji karakter no što je danas.
- Mogu reći da sam suigrače gledao kao konkurenciju, mislim da bi mi danas to bilo u puno manjoj mjeri izraženo. Od bivših suigrača sam često u kontaktu s Mirsadom Jahovićem. Po pitanju drugih, vrijeme i daljina su učinili svoje. No vjerujem da su to sve obnovljiva poznanstva i prijateljstva. S brojnim suigračima se pratim na mrežama, tako da smo u toku po pitanju toga što se kome događa – priča.
S obzirom na to da je šest američkih godina proveo u top NBA klubovima, pitamo košarkaša smatra li da je proživio američki san. Ili se, pak, možda radilo o hrvatskom snu?
- Ljudi nisu voljni podrediti sve uspjehu, no ja sam to napravio. To što se dogodilo nije bila slučajnost, čovjek za stvari takvih razmjera treba biti uporan i discipliniran. Svakome je uspjeh nadohvat ruke, ali za njega treba žrtvovati tijelo, glavu, zdravlje... Ja sam to dao. I mogu reći da i danas živim svoj san – govori Giriček.
Brojni bivši profesionalni sportaši na kraju se karijere posvete radu s mladim nadama.
- Dva puta sam radio s mladima u kampu u Šibeniku i mogu reći da je to bio pun pogodak. Djeca su bila oduševljena mojim instrukcijama i na njima se u tjedan dana vidio odličan napredak. Brojni su mi se roditelji javljali s dojmovima djece. Mislim da mogu biti dobar uzor mladima. Za mene pravi sportaš živi spartanski; nema poroka, ne pije, ne puši. I sam se i dalje držim tog režima – priča.
Pravo na sebičnost
S druge strane, radio je i kao pomoćni trener na dvomjesečnim pripremama i tu nije bio pretjerano oduševljen. Imao je osjećaj, govori, da radi Sizifov posao.
- Dečki su bili vrlo talentirani, ali su imali malo fundamentalnog znanja košarke. Umjesto taktikom, bavili smo se tehnikom – kaže Giriček.
Sve u svemu, privlači ga rad s mladima, ali pod njegovim uvjetima.
- Ne mogu se zamisliti da bilo koji posao radim full time. Ali bih rado, recimo, bio vanjski suradnik Saveza da me pozovu. Voljan sam s mladima raditi kraće kampove – govori sportaš.
On se umirovio prije više od deset godina, polovicom svojeg trećeg desetljeća, i maksimalno uživa u toj zasluženoj privilegiji.
- Neovisan sam i ne mogu si zamisliti da mi sada netko govori da moram biti na određenom mjestu u određeno vrijeme. Posvetio sam sportu godine i godine i imam pravo biti sebičan. Nijedan posao mi ne bi bio gušt kao moja putovanja i drugi hobiji. Mada sam nedavno postao i poduzetnik. Nisam razmišljao o tome, ali je došlo samo od sebe. No nisam tome posvećen u tolikoj mjeri da bih se odrekao svojih gušta – iskreno će.
Kad pričamo o „drugim hobijima“, između ostalog se tu proteže i glazba. Giriček svira gitaru, a savladava i klavir.
- Sviram sat vremena dnevno i to mi je baš lijepa zanimacija. Uživam – govori, pa nastavlja kako smatra da čovjek tek nakon 35. godine postane svjestan sebe, svojih pravih interesa i želja.
- Trenutno baš uživam, znam što volim i želim. Kad sam se počeo ozbiljno baviti sportom bio sam dovoljno zreo da znam koliko mi je to dobra prilika. Bio sam se spreman odreći svega što je bilo potrebno. Nisam žalio kad bi djeca iz kvarta igrala nogomet, a ja morao na trening ili kad bi oni završili u izlasku, a ja to ne bih mogao. Znao sam da ću zbog odricanja jednom moći živjeti kako poželim – kaže.
Kako nikad ništa nije savršeno, Giričeku život već neko vrijeme otežava kuk kojeg treba operirati.
- No još nisam spreman za taj pothvat premda mi stanje kuka otežava život. Uvijek je neko putovanje ili druga obaveza važnije od toga. No počeo sam se pripremati da operaciju obavim na zimu. Još uvijek funkcioniram i bez nje pa mi se nekako teško natjerati mada sam u životu imao operacija. No to je definitivno nešto što ću morati obaviti. Vrlo sam aktivan čovjek i trebam zdravo tijelo – zaključuje.
Sponzorirani sadžrja nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i KentBank.