U Hrvatskoj se transplantacija rožnice uz upotrebu donorskog tkiva testiranog u očnoj banci izvodi još od devedesetih godina prošlog stoljeća. Prof.dr.sc. Iva Dekaris, vodeća stručnjakinja u ovom području, izvela je prvu perforativnu transplantaciju rožnice (pune debljine) još 1997.g., a 2010. g. je prva u Hrvatskoj počela izvoditi slojevitu transplantaciju rožnice zvanu DSAEK. Iza sebe ima 20-godišnje oftalmološko iskustvo te više od 20.000 operacija oka, a od 2022. dio je kirurškog tima Poliklinike Bilić Vision, gdje izvodi operacije na prednjem očnom segmentu. Upravo na inicijativu prof. Dekaris i njezinog tima u Poliklinici Bilić Vision, Ministarstvo zdravstva Republike Hrvatske odnedavno je dalo zeleno svjetlo za izvođenje transplantacije rožnice u toj ustanovi.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, čak dva milijuna ljudi sazna da ima bolest rožnice koja je drugi glavni uzrok sljepoće u razvijenim zemljama. Riječ je o prozirnom dijelu oka koje se nalazi neposredno iznad šarenice. Zdrava rožnica je idealno prozirna, a kada je bolesna, gubi bistrinu te je više ili manje zamućena. Srećom, oboljeli ne moraju ostatak života provesti „u mraku“, jer mogu vratiti vid transplantacijom.
Kako je objasnila prof. Dekaris, presađivanje rožnice ne izvodi se tako često kao operacija mrene ili dioptrije, ali mnogim pacijentima koji nemaju nikakvu drugu mogućnost liječenja standardnim putem, vraća vid.
Slučaj keratokonusa
- Rožnica se presađuje u pacijenata koji su zbog različitih bolesti ovog dijela oka izgubili vid. Jedna grupacija tih bolesti više zahvaća mlade i radno sposobne ljude, a najčešća je keratokonus, urođena degenerativna bolest rožnice. Također, postoji cijeli spektar bolesti koji zahvaća stariju životnu dob – različite distrofije, keratopatije, infekcije oka herpes virusom i slično – navodi prof. Dekaris.
Kod keratokonusa, koji se razvija u mlađoj dobi, a stabilizira tek u 40-ima, rožnica nije pravilna polukugla nego izgleda kao egipatska piramida – zašiljena je i izbočena. Kod krajnjih slučajeva keratokonusa, rožnica može postati bijela i zamućena. Kod starijih osoba postoje i genski uvjetovane bolesti, kao što je distrofija rožnice. Kod nje dolazi do propadanja unutrašnjeg sloja rožnice, što joj onemogućuje izbacivanje vode pa postaje napuhnuta i zadebljana.
Neke od drugih indikacija za presađivanje rožnice, dodaje prof. Dekaris, su zamućenja rožnice uzrokovana bakterijskim i virusnim infekcijama te oštećenje rožnice kod kirurških akcija, poput operacije uklanjanja mrene koja traje predugo.
- Pacijenti s razvijenom mrenom ne bi trebali oklijevati oko operacije jer ona s vremenom postaje tvrda i velika te je tad nije dobro operirati. U tom slučaju je potrebno puno više ultrazvučne snage i vremena da se mrena razbije operacijskim postupkom. Zbog dugotrajne operacije tvrde mrene pacijent može nepotrebno izgubiti rožnicu. Postoji i grupa pacijenata koji imaju urođenu rožnicu slabije kvalitete te ako operiraju mrenu, rožnica im se lakše može oštetiti – objašnjava prof. Dekaris.
Uspješnost transplantacije je 95 posto
Sami postupak transplantacije, kaže prof. Dekaris, tehnički je teži nego kod uklanjanja mrene ili dioptrije, ali ne traje dugo. Ovisno o tipu operacije, traje od 20 minuta do pola sata, s tim da se može kombinirati s drugim zahvatima na oku. Tada traje do 45 minuta. Izvodi se pomoću specijalno dizajniranih nožića (trepana) u lokalnoj ili lokalno potenciranoj anesteziji, a u mladih ljudi u općoj anesteziji.
Pacijenti se prije zahvata ne moraju posebno pripremati. U onih koji imaju puno krvnih žila u rožnici primjenjuju se specifični oblici terapije prije operacije, kako bi se smanjio rizik za odbacivanjem donorske rožnice. Mladi pacijenti obavezni su napraviti sustavne nalaze kako bi se provjerilo hoće li moći primiti opću anesteziju potrebnu za zahvat.
Transplantacija rožnice dijeli se na perforativnu (pune debljine) i lamelarnu (slojevitu). Prva je nešto složenija jer zahtijeva potpuno otvaranje prednjeg dijela oka, dok se kod lamelarne ili slojevite transplantacije mijenja samo jedan sloj rožnice. Operacija tog tipa izvodi se kroz male otvore i to je još jedna njezina prednost.
- To je novija metoda koja postaje sve prihvaćenija među kirurzima jer je za pacijenta lakša i brže mu se vraća vid nego kod perforativne. Kriterij za određenu vrstu transplantacije je bolest osobe zbog koje ona ide na operaciju. Ako je kod pacijenta bolestan samo jedan sloj rožnice, radi se slojevita transplantacija. Budući da je standard života danas viši nego prije, teže bolesti rožnice, kod kojih se mora ukloniti njezina puna debljina je u trendu padanja, kako u našoj zemlji tako i u drugim razvijenim zemljama svijeta. Zato u Hrvatskoj imamo sve više pacijenata s „lakšim“ bolestima rožnice – navodi prof. Dekaris.
Potrebna donacija rožnice
Presađivanje rožnice najviše se izvodi u razvijenim zemljama svijeta, kao što je Amerika i Zapadna Europa. Razlog za to je najčešće taj što se ovaj zahvat ne može izvoditi s umjetnim materijalima, primjerice plastikom, nego je potrebna donacija preminule osobe. Ona za života mora odlučiti pokloniti tkivo svoje rožnice, koja se potom pohranjuje u očnoj banci. Svaka donorska rožnica se prije same transplantacije procjenjuje pod mikroskopom, kako bi se utvrdila njezina kvaliteta. Osim toga, testira se i zdravstveno stanje donora kako bi se isključila prisutnost bilo kakve bolesti ili infekcije.
Međutim, očne banke nažalost ne postoje u svim dijelovima svijeta, zbog čega se tamo niti ne mogu izvoditi transplantacije rožnice. Prva očna banka u Hrvatskoj otvorena je 1995. godine u sklopu Kliničke bolnice „Sveti Duh“, a 2007. otvorena je u Kliničkom bolničkom centru Zagreb, koja i danas djeluje. Iako Hrvatska ima više od 20 godina tradicije očnog bankarstva, prof. Dekaris podsjeća da u bankama nema dovoljno donorskog tkiva, a broj pacijenata s potrebom za transplantaciju je sve veći.
Uspjeh transplantacije ovisi o tome od koje bolesti pacijent boluje. Uz dvije metode operacije postoje i dvije velike grupe pacijenata.
- U prvu spadaju pacijenti s nisko rizičnim bolestima. Kod njih će mogućnost odbacivanja stranog tkiva biti vrlo niska. Kod tih je pacijenata uspješnost operacije 95 posto, bez da moraju uzimati tablete protiv odbacivanja ili dobivati agresivnu terapiju. Druga grupacija obuhvaća pacijente s visokorizičnim bolestima za operaciju transplantacije rožnice. Razina uspješnosti operacije kod ove je skupine manja – od 50 do 60 posto – objašnjava prof. Dekaris.
Dakle, u visokorizičnih dijagnoza polovica pacijenata može početi odbacivati tkivo donorske rožnice, što se pravovremenim prepoznavanjem može i zaustaviti. To su pacijenti s upalnim bolestima te s puno krvnih žila koje su urasle u rožnicu, kod kojih se primjećuje crvenilo u oku. Kako se kod njih pojavljuje urastanje krvnih žila u rožnicu, prepoznavanje stranog tkiva od strane imunološkog sustava je lakše, pa odbacivanje nastaje češće. Odbacivanje donorskog tkiva je i najčešći razlog zbog pacijent ne vidi nakon zahvata.
- Drugim riječima, imunološki sustav u takvih pacijenata prepozna da je riječ o stranom tkivu, počinje ga tako tretirati i odbacivati. Petogodišnje preživljenje transplantata kod takvih pacijenata je niže nego petogodišnje preživljenje transplantata u onih koji su transplantirali bubreg – dodaje prof. Dekaris.
Međutim, prof. Dekaris napominje da nije sve izgubljeno ako je pacijent počeo odbacivati tkivo. U takvim slučajevima pojačava se terapija kojom se može postići reverzibilni efekt pa pacijent može opet dobro vidjeti. Od velike je važnosti da je pacijent nakon operacije dobro informiran o tome što se može dogoditi. Ako nakon operacije primijeti i najmanju promjenu u kvaliteti vida ili izgledu oka (crvenilo, bol u oku), pacijent bi trebao odmah zatražiti liječničku pomoć da se problem uoči na samom početku. Kod onih pacijenata koji su u potpunosti odbacili transplantat, može se izvesti druga operacija, ali, naravno, s vremenskim razmakom.
Oporavak traje nekoliko mjeseci
Jedna od posljedica perforativne transplantacije je rožnični astigmatizam. Riječ je o refrakcijskoj pogrešci oka koja nastaje radi šava na oku. Tijekom perforativnog presađivanja rožnice uklanja se cijelo tkivo rožnice, a novo se mora zašiti jako tankim koncem (tankim kao vlat kose) jer ne postoji drugi način da se usadi u primatelja. Zbog toga se na rožnici razvija astigmatizam. No, takva vrsta astigmatizma može se riješiti nošenjem kontaktnih leća ili naočala.
Da bi pacijent dobro i jasno vidio nakon transplantacije rožnice, potrebno je nekoliko mjeseci oporavka ako je riječ o transplantaciji pune debljine rožnice. U tom razdoblju, kaže prof. Dekaris, pacijent vidi, ali punina vida postiže se tek nakon šest mjeseci te se tek tada može odrediti dioptrija za nošenje naočala ili leća. Kod slojevite transplantacije oporavak je lakši i kraći jer nema šavova preko cijele rožnice, te pacijent može odlično vidjeti već za mjesec dana.
- Četiri do pet dana od operacije pacijent mora nositi povez preko tretiranog oka, nakon čega se oko otvara i pacijent vidi bolje nego prije operacije. Postupno se, dakle, njegov vid nadograđuje. Preporučuje se da pacijent tijekom oporavka nosi naočale ako je imao lamelarnu transplantaciju, dok se kod onih koji su imali perforativnu, posebice u mlađih osoba, vid bolje korigira lećama. Starijim ljudima je nepraktično nositi kontaktne leće pa kod njih izbjegavamo takav način pomaganja nakon zahvata – tvrdi prof. Dekaris.
Bolesti rožnice obično su genetski uvjetovane i zapravo se ne mogu spriječiti, napominje prof. Dekaris. No, kako bi oči što duže služile svojoj svrsi, potrebno je redovito ići na oftalmološke preglede, kojima se mogu na vrijeme otkriti eventualne promjene u kvaliteti vida.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Poliklinike Bilić Vision.