Židak vs. Pavičić - ZA i PROTIV kamera na nogometnim terenima

ZA - Tomislav Židak: Dosta je prijevara, ljudi griješe, ali strojevi baš nikada

Nogometna prijevara stoljeća datira još od 1966. godine kada su se u finalu Svjetskog prvenstva sudarile Engleska i Njemačka. Nakon izjednačenog rezultata 2-2, Geoff Hurst je u 101. minuti utakmice postigao najsporniji gol u povijesti nogometa i donio Engleskoj naslov svjetskog prvaka. Najsporniji gol, uz Maradoninu “Božju ruku” koja je odmah razotkrivena na TV snimkama, a Maradona je u svojim brojnim autobiografijama priznao da je gol rukom bio “osveta za Falklande”.

Ni dandanas, unatoč svoj kompjutorskoj preciznosti, nije otkriveno je li gol Geoffa Hursta, koji je zbog te prijevare dobio plemićku titulu, regularan ili ne, je li lopta pala iza ili ispred gol-crte i jesu li Nijemci besramno pokradeni u finalu? Razgovarajući s engleskim novinarima o tom detalju, i oni su mi diskretno potvrdili da BBC ima pravu snimku, ali je drži u bunkeru i nikada je nije želio pokazati! Vjerojatno je to prava istina, iako će i najveći nogometni falsifikat kad-tad biti razotkriven.

U nedjelju smo svjedočili novim prijevarama. Jedna se dogodila na utakmici Engleska - Njemačka kada je Frank Lampard postigao regularni gol, ali je urugvajski pomoćni sudac Mauricio Espinosa sugerirao glavnom arbitru da lopta nije pala “s one strane linije”. Iako su neutralne TV kamere istog časa pokazale da je lopta barem pola metra pala iza gol-crte.

Taj detalj je i te kako utjecao na tijek utakmice, i ma kako Engleska bila loša, možda bi se utakmica drukčije razvijala da je sudac samo svrnuo oko na TV ekran. Iste večeri, u duelu Argentine i Meksika, opet je jedan pomoćni sudac donio prednost Argentini. Stefano Ayroldi je tvrdio glavnom arbitru da Carlos Tevez nije zabio gol iz ofsajda i nakon opširne konzultacije Roberto Rosetti, jedan od najautoritativnijih svjetskih sudaca, pokazao je na centar. TV kamere su opet pokazale da je “čovjek pogriješio” i da je “stroj u pravu”.

Kada su Josepha Blattera pitali je li vrijeme za uvođenje “dodatne tehnologije” u nogometnu igru, on se žestoko usprotivio: “Nogometna pravila su savršena, a tehnološke novotarije bi uništile draž igre”. Konzervativni Švicarac je stopirao postavljanje TV kamera iza golova, što bi rasvijetlilo svaki sporni detalj, ne bi upropastilo draž igre, ali bi na minimum svelo mogućnost sudačke pogreške. I zato treba razbiti taj konzervatizam i otpor prema tehnološkim novostima jer nogomet je prevelik biznis i zanima previše ljudi da bi se dopustilo “sljepilo” nekakvog kratkovidnog Urugvajca ili Talijana.

Dvije pogrešne sudačke odluke, dvije prijevare možda su uništile jedno svjetsko prvenstvo, možda su bile nekome “vjetar, a nekome nož u leđa”.

A zbog jednog pogleda glavnog suca na ekran pored aut-linije ne bi se gubilo vrijeme za igru. Ionako postoji vrijeme sudačke nadoknade…

PROTIV - Jurica Pavičić: Hoćete li naprednu tehnologiju uvesti i Mračaju i Vranjicu?

Kad su u pitanju nogometna pravila, ne spadam u prijesne, tvrdokorne konzervativce. Svaki put kad su se javljali samozvani vizionari i predlagali uvođenje novosti u pravila - recimo, skraćenog kornera - spadao sam u one koji su se zalagali da se novotarije makar oproba. Uostalom, današnji nogomet bolji je od onog prije dvadesetak godina dijelom i zbog mini reforme pravila početkom devedesetih.

Ali, kad je posrijedi uvođenje tehnologije u procjenu sudačkih odluka, moram priznati da se u meni probudi neka neobična, bodulska magareća konzervativnost. Pokušavam zamisliti taj high-tech nogomet budućnosti u kojem bi sudac s pomoćnicima pred monitorom vijećao je li posrijedi bio ofsajd ili ne i moram priznati da mi se taj i takav “vrli novi svijet” nimalo ne sviđa.

Evo i zašto. Mi milijuni, koji nogomet volimo više od drugih poštovanja vrijednih sportova, volimo ga među ostalim i zato što njegova duboka složenost proizlazi iz rudimentarne jednotavnosti. Volim ja jako taj “strukturalistički” aspekt nogometa, zanimljivo mi je uspoređivati 4-2-3-1 i 4-1-4-1, ali nastojim ne izgubiti iz vida da ta pitagorejska elegancija izlazi iz osnovice pravila koja su užasno jednostavna - i svugdje ista.

Divota nogometa je što je on bazično isti na Wembleyju, San Siru i Bernabeuu, kao i na nekoj seoskoj livadi. Uvedemo li visoku tehnologiju, fiksne kamere, petog suca i “rewind” na svjetsko prvenstvo, hoćemo li sve to uvesti i na utakmicu Raštane - Polača i Mračaj Runovići - Omladinac Vranjic? Ako da, kako? Ako ne, ne pretvaramo li nogomet u kastinsku igru koja nije svugdje i svakom ista, na svakom četverokutu zelene trave pod kapom nebeskom?

Nadalje, nogomet je sport u kojem svi sudionici odlučuju u hipu i snose posljedice svojih odluka. Dvadeset dva igrača na travi tijekom 90 minuta donose desetine časovitih odluka koje imaju svoje posljedice. Igrač u hipu mora odlučiti hoće li pucati, dodati, centrirati nisko ili visoko, pohrliti u for ili odigrati povratno. Nerijetko (ili, čak najčešće) te se odluke pokažu kao pogreške, nizovi pokušaja i pogrešaka na koncu urode rijetkim golom, a naročita vrsta pogrešaka urodi tim da se gol primi. Dio te nepredvidive vrteške trenutnih odluka su i suci. I oni, kao i igrači, moraju odlučivati u trenu i snositi konzekvence točnog ili pogrešnog izbora.

Zato bih nevoljko pristao na onu tehnološku pomoć suđenju koja bi proširivala njegov optički uvid u trenutnom vremenu (recimo, čip i zvučni/vizualni signal kad lopta prijeđe gol crtu). Ali, ideja da sudac postane privilegiran i da jedini na terenu ima pravo popraviti grešku kad je baka s kolačima već prošla ubila bi upravo onu neponovljivu jednokratnost i nepredvidivu iracionalnost koja nogomet čini magnetski zanimljivim.