Prije jučerašnjeg leta u Recife dobili smo preporuku. Čuvajte se morskih pasa, sumnjivih barova, sumnjivih žena i favela. A ja u Praia do Forte živim 50 metara od favela i svaki dan prolazim kroz te opskurne uličice, gdje ljudi na cesti igraju domino, dječurlija i psi naganjaju loptu, a strancu će pokušati prodati dronjke kakvih više nema ni na Hreliću. Stakla na prozorima su rijetka. U restaurantima, iako je te šupe pretenciozno zvati restaurant, najskuplje jelo košta 30 kuna. Nove su jedino plazme, nogomet se ovdje pobožno gleda. Utakmica ja najsvetiji obred, a Neymar je božanstvo, kao što su nekad bili Pele, Garrincha, Zico, Romario i Ronaldo. Ljudi žive vrlo skromno i razumljiv je njihov gnjev što je vlast utukla 11 milijardi dolara u organizaciju Svjetskog prtvenstva, a za dvije godine će organizirati i Olimpijske igre u Rio de Janeiru.
U oči mi se zapiknuo jedan detalj. Hrvatska reprezentacija je ovdje već 17 dana i nikada nisu prošetali glavnom ulicom. Iako je grad pun hrvatskih zastava i natpisa dobrodošlice na hrvatskom jeziku, još nisu bili na glavnom gradskom trgu. Iako bi to bila senzacija za ovdašnje pučanstvo. Svi tvrde da Hrvatska igra vrlo dobar nogomet, često će vam spomenuti Modrića kao simbol te reprezentacije, kao što su nekad spominjali i klanjali se Davoru Šukeru. Strogi režim Nike Kovača ne dopušta takve ekshibicije, zatvorio je nogometaše u “konclogor”. Pitam Ivana Perišića - je li Niko Kovač diktator?
- Ne, iako se zna vikati na nas ako uprskamo stvar. Ali nije ni približno tako glasan kao Jürgen Klopp, on je poseban slučaj, ‘specijalac’...
Pobjeda nad Meksikom podigla bi stanje nacije, čuveni “feel good factor”. Za tih 90 minuta plus “sudačka nadoknada” zaboravili bismo da smo prikovani na dno tablice, da se borimo za opstanak u ligi, da se nezaposleni broje u stotinama tisuća. Da nam je ekonomija “smeće”. A Niko Kovač stoji pred rimskim vratima. Momčad mu igra vrlo dobro, rijetki su uznemirujući glasovi iznutra, čak i oni koji su gunđali dobili su minutažu. Svi osim Ognjena Vukojevića.
Nekada je na našem meridijanu bila popularna meksička pjesma “Samo jedan dan života”. Niko Kovač ne doživljava utakmicu baš tako, on nije ni čovjek euforije, ni depresije. Gura svoje. Ali, dok on, poput srednjovjekovnog alkemičara, pokušava “blato pretvoriti u zlato”, što ga više slušam, sve mu više vjerujem. On to doista može...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....