ŽELIM OTVORITI FRIZERSKI SALON: KOLIKO MORAM ULOŽITI? JE LI DOVOLJNO 100 TISUĆA KUNA? Odgovara Nataša Družijanić, vlasnica salona Cut-up

Strip “Zemlja otaca” Nine Bunjevac, svojedobno jedan od najboljih stripova s Guardianove liste i bestseler New York Timesa, stoji na polici u društvu debitantskog strip albuma “Dermatillomania” mlade autorice Sare Divjak, “Persepolisa” stripašice s ogromnim književnim darom Marjane Satrapi te mnoštvom drugih autora i knjiga. Svira indie pop bend Of Montreal. Glasno, ali nedovoljno glasno da baci slike nagrađivanih mladih umjetnika sa zidova. Prostor je otkačen, odiše umjetnošću i kulturom. To se osjeti na samom ulazu. I ne, to nije knjižara ni kafić ni neki “fancy” restoran. To je frizerski salon.

Biljana Blivajs / CROPIX

U njemu rade dvije frizerke - jedna je u “prošlom životu” bila fizičarka, a druga je završila kroatistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu i radila kao lektorica. Obje su se prekvalificirale. Lektorica, Nataša Družijanić, ujedno je i vlasnica tog salona imena Cut-up, koji je, malo je reći, drugačiji od većine salona na koje smo navikli. Osebujan je kao i njegova vlasnica. U njemu nema ženskih časopisa, svira nezavisna glazba, elektronika, povremeno i jazz (onaj slušljiv poput Milesa Davisa), istovremeno se odvija mini izložba jer se slike umjetnika mijenjaju svakih nekoliko mjeseci, radno vrijeme je isključivo prema dogovoru, i salon je gotovo neprimjetan. Smješten je na prvom katu zgrade u zagrebačkoj Biankinijevoj ulici, a otkriva ga tek sitan natpis na samoj zgradi. I da, u njemu se ne rade fen-frizure. Samo šišanje i bojanje kose. Čak je i sama klijentela ciljana.

Da si ne lažemo

Biljana Blivajs / CROPIX

Nataša Družijanić

- Nisam nikad čitala ženske časopise, ni danas ih ne čitam, i nema ih ni tu u salonu. Ima mnogo stripova, kratkih priča, nešto što ljudi mogu listati, baš kao što listaju časopise - pojašnjava nam Nataša zašto se odlučila na stripove, a ne časopise o ljepoti, dok nas vodi kroz svoj koncept promišljanja o poduzetništvu i prilično zanimljiv model poslovanja koji je odabrala.

Sve žene, budimo realni, žele biti lijepe. Čak i one koje tvrde suprotno. U ljepotu i ulažu, samo neke više, a neke manje. Ulažu u lijepu odjeću, lijepu šminku, lijepu kosu. Na tome se, da si ne lažemo, može uspjeti (čitaj zaraditi). Recimo, možemo otvoriti frizerski salon. Njih ima puno, ali ako se u toj niši nađe neka specifičnost, kao što je ona koju ima salon Cut-up, izgledi za uspjeh su još veći. Još više rastu kad se u posao krene, ne nužno zbog zarade, nego iz želje da budeš sam svoj gazda i da se baviš onime što voliš. I to toliko da mijenjaš profesiju. Poput Nataše. U njenom modelu u startu se mogu iščitati dvije stvari. Prvo, može se živjeti od malog frizerskog salona koji ne radi prema modelu kao većina, i ne uređuju se žene kao na traci. Prosječno ima samo pet mušterija dnevno, no u hit mjesecima i dva do tri puta više. Najviše posla u frizerskoj branši, naime, ima u travnju, kad ljudi skinu kape nakon zime, onda u srpnju prije godišnjih odmora, rujan je najjači, a jako dobar je i prosinac. Najlošija, pak, je veljača kad ljudima dođu na naplatu troškovi skijanja, novogodišnjih dočeka i sl., i tada se čak i teško pokriti. I drugo, ono značajnije za osobni razvoj, nikad nije kasno za promjenu profesije. Ponekad nije ni teško. Dulje traje proces promišljanja o ulasku u poduzetništvu, nego sam čin ulaska. A sigurno je dobar osjećaj biti svoj gazda, razvijati vlastiti biznis ili brend i od njega živjeti.

Biljana Blivajs / CROPIX

Nataša Družijanić

Stoga nas itekako zanima kakva je zapravo računica. Kakve su brojke za jednu skromniju verziju frizerskog salona? Pritom mislimo na njegovu veličinu. Koliko moramo uložiti u mali frizerski salon od 30-ak kvadrata u širem centru grada? Je li nam dovoljno 400 tisuća kuna ili pola milijuna kuna? Koliko dnevno moramo i možemo fizički primiti mušterija da bismo se pokrili? I kako uopće pridobiti mušterije?

- Prilikom pokretanja frizerskog salona i generalno kretanja u poduzetništvo bitno je imati ideju, po čemu bi ti bio poseban i drugačiji od drugih. To je najvažnije. Salona ima k’o u priči. Ja kad dođem od Heinzelove ulice do Biankinijeve, koje su relativno blizu, imam sedam salona pored kojih prođem. Želim reći da ne možeš otvoriti salon tako ni iz čega i čekati da ljudi sami dođu. Bitno je samo naći neku posebnost.

Slow food poduzetništvo

Nešto zbog čega bi ljudi trebali doći baš kod tebe, a ne kod nekog drugog - savjetuje Nataša, koja je, kako sama priznaje, uvijek htjela imati nešto svoje.

Još dok je radila u medijima i bavila se lektoriranjem novinarskih tekstova, počela je razmišljati o vlastitom biznisu, no promišljanja su trajala više od godinu dana. “Kuhalo” se, kaže, sporo.

- Ništa to nije bilo preko noći. Htjela sam nešto od čega ću živjeti. Pritom sam bila vrlo realna. Kako sam se sama šišala, sve su mi kolegice govorile da odem na neki tečaj, kad mi već to tako dobro ide. I onda se samo od sebe frizerstvo iskristaliziralo pa sam se zapitala “zašto ne bih probala?” - priča nam Nataša.

Počela se raspitivati, istraživati po internetu tražeći tečajeve i škole koji bi joj omogućili da se prekvalificira, počne raditi kao frizerka, a onda otvori i vlastiti salon. Napomenimo samo da je za otvaranje frizerskog salona potrebno imati zanimanje frizer i položen majstorski ispit. Ako vlasnik obrta nema te stručne uvjete, može otvoriti obrt na svoje ime, ali pod uvjetom da na tim poslovima zaposli drugu osobu, u punom radnom vremenu, koja ima te stručne uvjete. Morala je, dakle, upisati školu, tj. prekvalifikaciju koja traje godinu dana. Školu je i upisala, dala otkaz, ali je ostala raditi još kao vanjski suradnik. Dakle, školovala se uz posao, a potom počela prvo raditi kao naučnik.

- Radila sam deset sati na dan. Prala sam, čistila... Ništa mi nije bio problem jer sam htjela što prije naučiti. Meni su se čak neki ljudi i smijali kad su vidjeli da sam naučnica od 30 godina. Bilo je to, naime, prije 12 godina, i tada ljudi nisu baš mijenjali karijere. Danas ipak više ljudi rade takve zaokrete - primjećuje Nataša, koja se nakon prakse i zaposlila u salonu u kojem je tu praksu odradila.

Priznaje da nije u to ušla kako bi se bavila time cijeli život, nego da proba, da vidi kako je. I onda joj se vrlo svidjelo.

- Kad sam se još učila raditi, dali su mi da isfeniram jednu ženu koja je imala vrlo tanku, nezahvalnu kosu. Ja sam to napravila, i ta me žena zagrlila od zadovoljstva frizurom. Poslije lektorskog posla, gdje se ne vidi to što si napravio, a radiš iznimno puno, to je bilo pravo osvježenje. Dobila sam napokon povratnu informaciju o svom radu - zadovoljno se prisjeća svojih početaka vlasnica Cut-Up salona, starog četiri godine, koji je nastao nakon što je odradila šest godina kao naučnica i frizerka u tuđim frizerskim salonima.

Rad u tim salonima nagnao ju je na konačni iskorak prema vlastitom, koji je od prvog dana bio dio plana.

- Razgovarala sam s prijateljima i govorila im kako bih htjela puštati neku alternativnu glazbu u salonu, kako bih htjela da prostor odiše umjetnošću... U svakom slučaju, rekli su mi da im moja ideja super zvuči, ali su me pitali tko će mi doći u taj salon. Jer, kao, to mora biti nešto što se svima sviđa. No, to nije bio moj koncept. Činilo mi se puno boljim imati nešto posebnije jer dobivaš cijelu klijentelu koja ti ne dolazi iz kvarta, nego od svuda - priča Nataša pa nastavlja:

Poticaj za glavoper

- Počela sam tražiti prostor. Bilo mi je bitno da bude blizu doma. Prvo sam tražila nešto što je u prizemlju, da je ulično, no u ovom dijelu grada tako nešto nije se moglo pronaći. Onda sam naišla na stan na prvom katu i odlučila ga uzeti. Taj stan sam kupila novcem od nasljedstva za 50-ak tisuća eura, ali bilo ga je potrebno kompletno renovirati, u što je uloženo još barem 10-ak tisuća eura i trajalo je nekoliko mjeseci. To je bio životni prostor, u hodniku su bile pločice, u kuhinji su druge pločice, u dnevnoj sobi neki laminat... Moralo se udovoljiti određenim propisima o tehničkoj opremljenosti koji se odnose na tu djelatnost - napominje bivša lektorica, kojoj je oko unutarnjeg uređenja pomogao prijatelj dizajner Sven Jonke, jedan od članova kolektiva Numen/For Use, dok je Darko Kujundžić, koji inače dizajnira plakate za Močvaru, osmislio vizualni identitet.

Namještanje je išlo postupno. Prvi poticaj od 20-ak tisuća kuna za samozapošljavanje koje je dobila od Grada Zagreba uložila je u namještaj, stolce i glavoper. Nije odjednom imala sve u salonu jer nije imala novca. No, svake je godine dobivala poticaje.

- Svaki put tim novcem kupujem bitne stvari. Sada sam kupila novi stolac. Imala sam dva radna mjesta, sad imam tri. Kupila sam i nove škare, stalno nešto treba. Počneš s manje, a onda ulažeš. Ja stalno ulažem. I to ne samo iz neke potrebe, “gušt” mi je to - naglašava Nataša pa se prisjeća kako je prvu opremu kupila od napojnica koje je dobivala kao naučnica.

/ CROPIX

Svadbe ne radi

Stavljala ih je na stranu, kupila jednu četku pa drugu pa fen koji se, uzgred, može pronaći po cijeni od 300 do 1500 kuna. No, za bolji fen treba izdvojiti više.

Oprema je, inače, vrlo skupa. Prve škare koje je imala platila je 2000 kuna. Kupila ih je, karikira, na 1000 rata. Najnovije, koje je kupila posljednjim poticajima koštaju čak 6000 kuna, a i ima i dvostruko skupljih.

- Mogu se pronaći i škare od 300 kuna, ali o njihovoj kvaliteti vrlo ovisi kako ćeš raditi - napominje vlasnica Cut-upa, koja je povukla dio klijentele iz prijašnjih salona u kojima je radila, a dio je pridobila reklamiranjem preko Facebooka.

Birala je ljude koji su pod interesima imali navedenu Močvaru, Tvornicu, Kino Europu, Zagreb Dox...

- Birala sam ljude koji bi meni osobno bili zanimljivi. I takva je klijentela. Baš sam ciljano išla - ističe Nataša, koja je cijenama konkurentna.

Šišanje je od 170 do 220 kuna, a bojanje od 170 do 500 kuna. Inače, kad su u pitanju cijene usluga, frizeri znaju ići iz krajnosti u krajnost. Ili se na njihovim cjenicima nakupila prašina ili neprekidno spuštaju cijene u nadi privlačenja novih klijenata ili su, pak, cijene ekstremno i nerealno visoke. Stoga u kreiranju cijene treba biti realan, osluškivati tržište, istovremeno ne podcjenjujući rad svojih ruku. Što se tiče brendova s kojima je nužno raditi, Nataša daje koristan savjet: “Ne mora se ni s jednim brendom imati ugovor. Može se raditi s puno brendova, ali druga je stvar što je lakše raditi samo s jednim, a s nekim drugim se eventualno nadopuniti”.

Prije je radila sa Schwarzkopfom, no onda se pojavio Kevin Murphy, koji ima boje bez amonijaka, bez alergena, šamponi su svi bez parabena, bez sulfata, i sve je na bazi esencijalnih ulja. Proizvode naručuje na mjesečnoj bazi, i na njih troši barem tri tisuće kuna. To se, dakle, odnosi samo na šampone i boje za kosu. Kad tome doda troškove plaća, državi i režije, kaže da joj ostane pristojna prosječna plaća od koje ona bez problema može živjeti.

Njen poslovni model dobro funkcionira, iako, za razliku od mnogih, ne podrazumijeva svadbene i ine svečane frizure, koje realno, frizerskim salonima donose dodatni prihod, niti prodaju proizvoda brendova koje koristi. Najjednostavnije i najkraće rečeno, šišanjem i bojanjem te specifičnim pristupom, vlasnica salon Cut-up uspijeva graditi svoj brend.

To je ujedno i dio recepta za sve one žene i muškarce koji razmišljaju o istoj branši kao i Nataša, o promjeni karijere, i osim želje i volje, imaju ili prazan stan spreman za prenamjenu, ili novac od nasljedstva za kupnju vlastitog prostora, ili se naprosto odluče zatražiti, kao većina hrvatskog puka, novac od banke i tim novcem krenuti u poduzetništvo.