Zdravstvo i školstvo, pa onda i liječnici i učitelji kao nositelji u ovim dvjema djelatnostima, često se iz različitih razloga i različitim povodima međusobno uspoređuju. Iako je riječ o dvije najbrojnije i najobrazovanije skupine među zaposlenim u javnim službama, na žalost, puno se češće govori o onome što razdvaja, nego što povezuje liječnike i učitelje. Liječnici su jedna od bolje, a učitelji jedna od najlošije plaćenih skupina među javnim službenicima; za razliku od učitelja, liječnike se puno rjeđe proziva za nerad; stalno se ističe manjak jednih, a višak drugih i sl. Kako se i jedni i drugi u svome radu susreću sa strankama, liječnicima i učiteljima zajednička je stalna izloženost nezadovoljstvu i gnjevu, kako nezadovoljnih pacijenata, tako i, npr., nezadovoljnih roditelja.
A među jednima i drugima svakim je danom sve više i više onih koji reagiraju na krajnje neprimjeren način i svoj problem ili problem u kojem se našlo njihovo dijete pokušavaju riješiti prijetnjom, prinudom ili čak upotrebom sile. Jedan od načina suzbijanja nasilničkog ponašanja u zdravstvenim ustanovama svakako su i promjene u Kaznenom zakonu koje se trenutačno nalaze u javnoj raspravi. Izmjenama i dopunama predviđene su konkretne kazne za različite vrste nasilničkog ponašanja u zdravstvenim ustanovama.
Dvije stvari vrijedi posebno istaknuti. Promjenama nisu obuhvaćeni samo nositelji djelatnosti, odnosno liječnici, nego se one odnose na sve zaposlene u zdravstvenim ustanovama. Također, ovaj se put taksativno ističu postupci koji će se kažnjavati (prijetnja i uporaba sile, dovođenje u opasnost života i tijela, nanošenje tjelesne ozljede te uporaba oružja i opasnog oruđa), ali i navode dužine zatvorskih kazni (3 godine zatvora, 5 godina zatvora) koje će se izricati za pojedina kaznena djela.
Na žalost, na adresu predlagača, odnosno na adresu Ministarstva pravosuđa, mora se uputiti i jedna važna pokuda. Zanimljivo bi bilo čuti odgovor na pitanje zašto se po pitanju suzbijanja nasilničkog ponašanja zdravstvo izdvojilo u odnosu na ostale javne službe? Je li stanje sigurnosti u našim bolnicama lošije, nego npr. u školama, posebnim ustanovama ili učeničkim domovima? Da odgovor na ovo pitanje teško može biti potvrdan upućuje i činjenica da u zdravstvenim ustanovama postoji kakva-takva tzv. fizička zaštita objekata, dok škole od neželjenih posjetitelja čuvaju najčešće tek malodobni učenici.
Kako je rješavanju problema suzbijanja nasilja i u školskim i u zdravstvenim ustanovama potrebno postupiti jednoobrazno umjesto selektivno, bilo bi dobro da predlagač porazmisli o prihvaćanju prijedloga da se najnovije promjene odnose i na sve zaposlenike u odgojno-obrazovnim ustanovama, od učitelja i nastavnika, prijeko ravnatelja, stručnih suradnika i odgajatelja, pa sve do svih zaposlenika koje ubrajamo u tzv. nenastavano osoblje. O ovom se prijedlogu ovih dana pozitivno izjasnio velik broj zaposlenih u osnovnim i srednjim školama.
Prijedlog, potkrijepljen potpisima, bit će upućen Ministarstvu pravosuđa, ali i svim saborskim zastupnicima. Jako bi dobro bilo da se baš po ovom pitanju potvrdi ona Machiavellijeva uzrečica da se uvijek kad ima volje pronađe i rješenje. Zaista bi bila šteta, nakon što je jedan ozbiljan problem uočen, te nakon što se za njega pronašlo i odgovarajuće rješenje, “spotaknuti” na trećem koraku i ne proširiti primjenu novog zakonskog rješenja i na sve ostale koji se s istim problemom susreću.
Kako je prethodno već više puta pohvaljena najnovija preinaka Kaznenoga zakona, iskustva i mudrosti radi, vrijedi nam se ipak podsjetiti Strossmayerove misli kako su badava i najbolji zakoni, ako se oni ne održavaju. Prihvati li se spomenuta sugestija i zaživi li zakonska promjena u praksi, i bolnice i škole postat će mjesta u kojima će se njihovi zaposlenici osjećati sigurnije i zaštićenije.