Opizdilica za seksualni odgoj žena, udaraljka kojom suprug dovodi pameti ženu koja ne želi seksualni odnos ili u njemu nije dovoljno aktivna i usmjerena na njegove želje, povučena je s polica jednog trgovačkog lanca. Takva odluka naišla je na potpuno oprečne reakcije - od onih koji smatraju da se radi o bezopasnoj i krajnje duhovitoj šali oko koje se iz obijesti diže panika do onih koji ne mogu vjerovati da se takvo što prodaje u trgovinama, a još manje da je takva doza neukusa bilo kome duhovita.
Pa zar ta opizdilica nije obična zafrkancija, je li trebalo oko toga stvarati problem?
Pravo pitanje nije jesmo li oko ovoga trebali raditi problem, nego kako je uopće ikome palo na pamet napraviti i u trgovinama široke potrošnje prodavati “baš duhoviti” predmet koji se “na humorističan način”, “ne misleći to zaozbiljno”, bavi udaranjem žene koja ne želi seksualni odnos. Prisila na seksualni odnos, u braku ili izvan njega, u Hrvatskoj je kazneno djelo.
Ako je ipak u redu i zabavno prodavati ovakve opizdilice, možemo li se onda jednako zafrkavati i na račun drugih kaznenih djela? Na primjer, napraviti opizdilicu za seksualni odgoj djece - ništa ozbiljno, nego onako, humoristično, u revijalnom tonu. Prisila žene na seksualni odnos kazneno je djelo kao i prisila djeteta.
Zašto nam je onda prva opizdilica smiješna, a druga nije?
Ne bismo li se ipak trebali baviti ozbiljnijim oblicima seksizma i nasilja?
Gdje je točno granica između seksizma kojim bismo se trebali baviti i onoga koji bismo trebali ignorirati ili, čak, sa smiješkom odobravati? Tisućama žena koje su bile žrtve seksualnog nasilja u vlastitom braku ili vezi ovakva opizdilica, sasvim sigurno, nije smiješna niti im je smiješno što je izložena u trgovini, zajedno s plastičnim zdjelicama i igračkama za djecu. Seksizam je seksizam, nasilje je nasilje. I da, trebamo se baviti njime.