Zašto ne čudi sve veće nepovjerenje pacijenata u sustav

Teško je u hrvatskom zdravstvu uskladiti sve “želje i pozdrave” koji se gotovo svakodnevno “emitiraju”. Razlog? Kronični nedostatak “pravila igre” bez obzira na to radi li se o zdravstvenoj administraciji, pacijentima, liječnicima, farmaceutskoj industriji...

Svi bi rado prilagođavanje “po potrebi” kad je u pitanju njihova koža, odnosno “poštivanje zakona i reda” kad je riječ o drugima. Interesno organiziranje sve češće uništava svaki pokušaj uvođenja reda i jasnih pravila, od načina liječenja do uvođenja novih lijekova. Potvrda je toga i priča u vezi s pravima na uređaj za kontinuirano praćenje šećera u krvi.

Naime, očekivano, svaka novost u liječenju ili dijagnostici izaziva popriličnu pomamu, odnosno pacijenti su nerijetko uvjereni da je baš ta novotarija spas za njihovo zdravlje i da se bez nje ne može. Ne čudi da je spomenuti uređaj imao upravo takav efekt. Društvene su mreže već duže vrijeme doslovce užarene zbog “nejednakosti u zdravlju” svih onih koji su smatrali da “uređaj moraju dobiti svi dijabetičari”.

Onda se ipak shvatilo da se pretjeralo, a HZZO se “primio posla” i konačno odlučio da “struka treba imati zadnju riječ”. No, ni ta odluka nije mogla bez skandala jer, prije svega, na čelu povjerenstva nije dijabetolog, što u startu izaziva sumnju na objektivnost i pravila struke. Dakako, onda ni praćenje ishoda uporabe uređaja za regulaciju šećera kod određenog pacijenta također nije moglo biti bez “repova”.

Potpuno netransparentno i tek nakon puno muke saznalo se da domena na kojoj bi trebali biti svi podaci o pacijentu, njegovu liječenju, vrsti lijekova, dozama i kretanju šećera u krvi pripada privatniku. Da sve bude dodatno upitno, radi se o tvrtki koju financira farmaceutska industrija, što uostalom nije nikakva tajna pa je to u startu moralo biti poznato i Ministarstvu zdravstva.

Nažalost, čini se da se umjesto transparentnosti ipak preferira sistem APP (ako prođe - prođe). Treba li onda čuditi sve veće nepovjerenje pacijenata u sustav i njihovi sve češći pokušaji da “uzmu stvari u svoje ruke” jer baš od politike im nerijetko dolaze takve ideje.