Zašto je Johnson postao premijer? Zato što je zabavniji

Novi britanski premijer Boris Johnson zahvalna je medijska tema. Ne samo zbog političkih ideja - ili njihova nedostatka, nego i zbog svoje živopisne ličnosti. Možda najviše zbog toga, čak konkurirajući Trumpu. Kako je već netko napisao, Johnson je Trump s boljom frizurom. Naime obojica su u istoj kategoriji zabavljača u politici. Ali tu prestaje svaka sličnost, Johnson je naime osim ambicije i taštine, obrazovan u Eatonu i Oxfordu. Što naravno ne znači da je i dobar političar. Roger Cohen iz New York Timesa napisao je da je Johnson “čovjek bez uvjerenja za zemlju bez smjera”.

Taj 55-godišnjak pomalo starmalog izgleda, razbarušeni lik - novinar, pisac, gradonačelnik Londona, ministar - koji na pozornici poskakuje, gestikulira, viče, maše rukama i krevelji se, nedavno je sjeo na mjesto premijera na ne baš demokratski način. Glasovima oko 90.000 članova pobijedio je Jeremy Hunta u stranačkim izborima konzervativne stranke i tako zamijenio Theresu May na mjestu premijerke. I njegovo je podrijetlo živopisno: Alexander Boris de Pfeffel Johnson po ocu je turskog porijekla. Djed Osman Ali promijenio je ime u Wilfred Johnson.

“Zločesti dečko” britanske politike, duhovit i šarmantan ekscentrik, kao premijer ima jednu jedinu ideju odnosno program: Brexit po svaku cijenu. No, ako za čas ostavimo po strani njegove ideje, jer poznato je da ih je radikalno mijenjao i da je dosljedan jedino u svojoj nedosljednosti, njegov izbor jedan je u nizu fenomena političara koji su izabrani ne zbog svojeg znanja, umijeća i sposobnosti upravljanja državom, nego osobine koju član njegove stranke opisuje ovako: “Jeremy Hunt bio bi kompetentniji premijer, ali Boris Johnson je zabavniji”.

Nije u tome prvi, nego posljednji u nizu koji je počeo sa Silvijem Berlusconijem još prije više od dva desetljeća, također živopisnim likom koji se politici nametnuo preko (svojih) medija i dok je ispadima i skandalima iz privatnog života zabavljao glasače, istovremeno je nizao porezne i korupcionaške afere. Nakon njega na političku scenu stupa stranka Pet zvjezdica komičara Beppea Grilla, a politička nestabilnost koja je uslijedila izbacila je na vrh radikalnog desničara Mattea Salvinija.

I dok je reality-show persona Donald Trump, još zabavljač bez premca, drugi se također trude. Tako je novi predsjednik Ukrajine komičar Volodimira Zelenski kojem je, kao i Grillu, zabava u opisu profesije. A i u Hrvatskoj se politika estradizira, od predsjednice do Ivana Pernara... I Boris i Donald i Silvio i ostali “zločesti dečki” današnje politike su populistički zavodnici s ekrana koji profaniraju i infantiliziraju politiku, kako piše Der Spiegel. Njihova uvjerenja, programi i obećanja glasačima su pritom manje važni - jer ionako najčešće lažu.

Ali odakle ta ideja da političari moraju biti zabavni?

Estradizaciju i infantilizaciju politike omogućio je ponajprije razvoj tehnologije i promjene u medijima, počevši s televizijom. Već su dugo televizijski nastupi političara ključ političkog uspjeha, samo se to sada proširilo na sve vrste ekrana. U međuvremenu su se i sami mediji sadržajno promijenili nudeći sve više zabave, samo zabave, 24 sata na dan. To uključuje i informativne programe koji su i sami postali infotainment. Sve što nije zabava jednostavno ne privlači pozornost, što znači da ne privlači oglašivače pa kanal ne zarađuje novac. Nije ovo orijentacija samo privatnih kanala, dovoljno je pogledati programsku shemu i gledanost javnih televizija na kojima je teško naći kakvu ozbiljnu emisiju.

Ako političari ne idu u korak s ovom tendencijom u kojoj je sam performans važniji od sadržaja a izgled i ponašanje od riječi, neće im uspjeti zadržati pozornost gledatelja/glasača. Vrlo pojednostavljeno, moglo bi se reći da su političari stoga gotovo prisiljeni prilagoditi se jednodimenzionalnim junacima serija i filmova, koji su njihovi pravi protivnici u odvlačenju pažnje gledatelja/glasača. Ako ti junaci nude jednostavna rješenja problema, u stanju su izaći iz svake nevolje, služe se jednostavnim jezikom i naravno, vođa odlučuje bez puno demokratskih rasprava - nije čudno da gledatelji/ glasači očekuju to isto.

Baš kao da poručuju: ozbiljna politika je zamorna, dajte nam jednostavna rješenja i zabavne političare. I zaista, novu vrstu političkih vođa, kad su već na vlasti, karakterizira neozbiljnost i neodgovornost kao i autoritarnost, tj. prezir prema demokratskim procedurama. Demokracija se u međuvremenu, čak i u zemljama duge demokratske tradicije a kamoli u ostalima, percipira kao dugačak i kompliciran proces koji uključuje raspravljanje, vaganje argumenata, odlučivanje i odgovornost.

Izgleda da je za političare i za glasače život u virtualnoj stvarnosti stvarniji od onoga u svakodnevici. Problematično je jedino što ćemo svi posljedice odluka takvih vođa, možebitni rat, nezaposlenost, emigracija, siromaštvo ili štogod gore ako se dečki previše zaigraju, iskusiti ipak u nevirtualnoj stvarnosti.