Zašto Hrvatska i dalje odbija ratificirati Istanbulsku konvenciju

Dvoje eurozastupnika HDZ-a, Ivica Tolić i Ivana Maletić, odbili su prošli tjedan glasati za rezoluciju kojom Europski parlament poziva države EU na ratifikaciju Istanbulske konvencije jer bi ona, kako je objasnila Maletić, i u hrvatsko društvo "uvela rodnu ideologiju" i "definicije koje ulaze u svjetonazor, pogotovo kad se govori o obrazovanju". I tako je ratifikacija konvencije za borbu protiv nasilja nad ženama postala prvorazredno političko i ideološko pitanje a da malo tko doista može razumjeti o čemu se tu radi i što je, zapravo, sporno.

Istanbulska konvencija je kolokvijalni naziv za Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, sastavljenoj 2011. u Istanbulu, kojom se nastoji unificirati nasilje nad ženama u Europi, njegovo kažnjavanje i, prije svega, cjeloviti tretman žrtava.

Hrvatska je Konvenciju potpisala (ne i ratificirala) još 2013., tijekom Milanovićeve Vlade. Unatoč zahtjevima da je se ratificira i počne primjenjivati, Kukuriku Vlada izbjegavala je to učiniti. Kako su neslužbeno objašnjavali, razlozi su bili isključivo financijski: Konvencija, naime, propisuje da je država dužna osigurati financijske resurse za savjetovanje žrtava, financijsku pomoć za stanovanje, obrazovanje, osposobljavanje i pomoć u pronalaženju zaposlenja te osigurati dovoljan broj skloništa.

Nakon što su iz aktualne Vlade još potkraj lanjske godine najavili skoro ratificiranje Konvencije, a u srpnju u javnu raspravu poslali i Zakon o ratifikaciji, digla se bura žestokih reakcija na desnom krilu civilnog društva - sada i među političarima vladajuće stranke - jer Konvencija navodno promovira rodnu ideologiju.

To "promoviranje" odnosi se na odredbu Konvencije kojom se garantira provedba borbe protiv nasilja "bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su spol, ROD, rasa, boja kože, jezik, vjera...“.

I tom se odredbom uvodi "rodna ideologija", jer razlikuje spol i rod. Potpuno pojednostavljeno, kod najmanje 99 posto osoba na svijetu spol i rod se poklapaju - biološki rođene djevojčice i dječaci u najmanje 99 posto slučajeva osjećaju se kao djevojčice i dječaci i žive cijeli život u tom rodu.

Onaj maksimalno jedan posto populacije od najranijeg djetinjstva osjeća da pripada rodu koji je suprotan njihovu biološkom spolu te većinu života osjećaju nepripadanje, depresiju i teškoće zbog spola u kojem su rođeni. Ako imaju sreće i podršku okoline, uspijevaju u nekoj fazi života početi i živjeti u rodu kojem osjećaju da pripadaju, uspiju promijeniti imena da odgovaraju rodu u kojem žive i ostvariti prava u tom rodu.

To je, pojednostavljeno, ta rodna ideologija - osiguranje prava i jednakosti i tom malom udjelu osoba kod kojih se biološki spol i rod nisu poklopili. No, takvo jamčenje jednakosti, tvrde oponenti, pogubno je "za ljudsku narav i identitet" te bi moglo "izvršiti subverziju protiv čitave arhitekture društvenih odnosa". Ne kažu pak - kako. Hoće li sutra, ako potpišemo Istanbulsku konvenciju, barem pola hrvatske populacije odlučiti živjeti u rodu suprotnom od biološkog spola? Hoće li žene masovno početi živjeti kao muškarci i obratno?

A i sve kad bi se to i dogodilo, u čemu bi točno bio problem? U čemu je točno problem da građani žive svoj život na način koji im odgovara, ne kršeći pri tom nikakva prava i slobode drugih? Bi li se, ratifikacijom te Konvencije, na Hrvatsku stuštilo nezamislivo zlo? Vjerojatno bi - u jednakoj mjeri u kojem se ono stuštilo na Poljsku, Maltu, Italiju, Francusku, Švedsku, Sloveniju i niz drugih zemalja koje su je ratificirale - prije više godina.